Zašto se Bošnjaci odriču mudžahedina i prešućuju pomoć Hrvatske?

Pinterest LinkedIn Tumblr +

U nadi da će se ovi, kao i brojni drugi ratni zločini u BiH konačno rasvijetliti, a odgovorni odgovarati pred pravosudnim bh institucijama, već sada se nazire da će se, ukoliko tužiteljstvo i sud odluči podignuti optužnicu protiv osumnjičenih, na klupi za svjedoke lako moći naći i neki od nekadašnjih visokih političkih i vojnih dužnosnika iz susjedne Republike Hrvatske, koja je vrlo usko surađivala s nekadašnjim vrhom BiH kao i Armijom BiH u borbi protiv zajedničkog agresora – JNA i brojnim vojnim formacijama.

Naime, uopće nije nepoznato, a niti je ikakva tajna, s čim je potpredsjednik Kebo kao aktivni političar od 1996. vrlo dobro upoznat, da je tijekom rata u Hrvatskoj i BiH izvršeno na tisuće transfera pomoći u materijalno-tehničkim i financijskim resursima i to u vremenu kada je na snazi bio embargo na uvoz naoružanja za obje zemelje.

Neki od tih dokaza prikazan je i na sudu u Haagu gdje još nije dovršen proces protiv tzv. hrvatske šestorke, Prlića, Petkovića, Praljka, Ćorića, Stojića i Pušića i možete ga pročitati na sljedećem linku:

Naoružavanje Armije od strane RH

Činjenica je da je ovaj embargo kršen na obje strane kao što je i činjenica da je isti značio i onemogućavanje prava na obranu Hrvatske i BiH od daleko moćnije i naoružanog agresora za kojeg je vrijedio ‘epitet’ treće vojne sile’ u Europi, što je vodilo još većem broju žrtava na hrvatskoj i bošnjačkoj strani.

Nedvojbeno je da je odred ‘El Mudžahedin’ bio u sastavu Armije BiH, da je s istim bio vrlo dobro upoznat Kebin dugogogišnji predsjednik Alija Izetbegović te da je ta formacija počinila strašne zločine nas srpskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, kao što je nedvojbeno da je većina tih ratnika pristizala putnom rutom preko Zagreba te da je s istim bio upoznat tadašnji politički vrh u susjednoj zemlji.

 

(foto: Izetbegović sa suradnicima u posjeti mudžahedinima)

 

I danas službena bošnjačka politika prešućuje ili izbjegava temu o mudžahedina, svetim ratnicima koji su došli pomoći svojoj braći u BiH.

O mudžahedinima u BiH bila je upoznata i američka javnost, a brojni dokazi iz tog perioda pokazuju da su se postrojbe mudžahedina popunjavale i članovima iz Amerike te da su se financirale i dijelom od bošnjaka koji su živjeli i radili u SAD-u.

Pismo braći iz Minneapolisa

Donosimo preslik 2. broja lista ‘Domovina, izvanstranačkih novina bosansko-hercegovačkog zajedništva, od 20. listopada 1992. a koji se tiskao u Zagrebu, gdje se u rubrici pregleda inozemnih tiskovina, s osobitim simpatijama, prenosi reportaža američkih novinara magazina ‘Newsewwk’ o mudžahedinima u BiH – ‘o svetim ratnicima mudžahedinima, koji su dolaskom u BiH, unijeli panku među Srbe i uskovitlali prašinu u svjetskim medijima’.

Beogradski TV Dnevnik je u listopadu 1992. panično objavio kako se na strani muslimana bore i strašni ratnici  mudžahedini, kako ih ima nekoliko tisuća, kako su krvoločni, a Radovan Karadžić odmah je zaprijetio kako će pozvati upomoć ‘pravoslavne kozake’ te da oni (kozaci) jedva čekaju dolazak u BiH.

Naime, novinari Newsweek-a, Tom Post i Joel Brand napisali su veliku reportažu iz kampa mudžahedina u Travniku o ‘svetim ratnicima mudžahedinima, koji su dolaskom u BiH, unijeli panku među Srbe’.

 

Što piše Newsweek: Mudžahedini kao jedini spasitelji

“Islamski ratnici”, pišu novinari, “počeli su dolaziti ovoga ljeta (1992.), najprije glumeći novinare, a potom sve otvorenije oblačeći maskirnu uniformu i noseći oružje. Danas ih ima oko 200 u središnjem dijelu BiH. Oni su u prvom redu instruktori, iako svoje ljude vode i u borbu. Ti profesionalni ratnici u tajnim kampovima obučavaju domaće borce kroz dvotjedni borilački tečaj. Uz ratno umijeće, svoje pitomce naukuju i vjerskim pitanjima. Došli su iz mnoštva islamskih zemalja, Irana, Pakistana, Sudana, Sirije, Turske, Saudijske Arabije, da ‘pomognu bosanskom narodu u ratu za opstanaka, kada to neće EZ, UN ni SAD’.

Vođa im je 50-godišnjak Abu Abdul Aziz, veteran iz svetih ratova u Africi, Kašmiru, na Filipinima, u Afganistanu, rodom iz Saudijske Arabije i otac devetoro djece.
Mudžahedin znači ratnik. To su islamski vjernici uvjereni da ih čeka rajska slava ako poginu boreći se za Alahovo dobro. Lokalno stanovništvo ih cijeni kao ratnike i kao ljude.
 
Emir Redžić, pukovnik bivše JNA, danas vođa muslimanskih snaga u Travniku, svjedoči novinarima Newsweeka da su mudžahedini nezaustavljivi u borbi, a Osman Šekić, 46-togodišnji tesar iz Višnjeva, priča kako se ne plaše za svoje živote, jer su ‘došli umrijeti’. Domaći borci impresionirani su njihovom hrabrošću i sposobnošću izazivanja straha i strepnje među Srbima svojim gromkim ratnim pokličima u slavu Alaha.

Dakle, Srbi s razlogom strahuju od te šačice mudžahedina, jero ni uvode potpuno drukčiju organizaciju ratovanja i odnosa prema borbi. Zahvaljujući njima i domaći borci su sve organiziraniji i naoružaniji, a odavno su prevladalo vrijeme kada su ih četnici goloruke ubijali kao ovce”, pišu američki novinari 1992. o kampu mudžahedina u Travniku.

No, ono što je više nego čudno je i dugogodišnja politika bošnjačkog vrha u BiH, kojim su nekadašnji spasitelji postali omča oko vrata, a pogotovo sada u svjetlu svjetske brorbe protiv tzv. (islamskog) terorizma. Kao što je i nevjerojatno da o pričinjenim zločinima potpredsjednik Kebo, sve do sada nije imao pojma, što opravdano daje argumente tvrdnjama da je njegova inicijativa svojevrsna odmazda prema nekadašnjoj stranci.

Također, u BiH se i o pomoći susjedne Hrvatske u vrijeme najtežih iskušenja za opstanak i život Bošnjaka, vrlo malo govori ili se potpuno minorizira, kao što se i zaboravlja geneza rata na ovim prostorima kao i u odnose između Bošnjaka i Hrvata u koje se očito umiješala kontraobavještajna služba tadašnjeg ostatka Jugoslavije.

No, jedan od rijetkih primjera zahvale bile su riječi pokojnog predsjednika SDA Sulejmana Tihića kada je, odgovarajući na ‘gaf’ predsjednika susjedne Hrvatske Ive Josipovića, koji se ‘ispričavao’ zbog „sudjelovanja Hrvatske u politici koja je 90-ih godina prošlog stoljeća pokušavala podijeliti BiH“.

Sulejman Tihić tada mu je odvratio: “Bilo bi puno gore da nije bilo pomoći Hrvatske”.

(V.S./republikainfo.com)

Share.

Leave A Reply