Piše: Doc.dr.sc. Goran Vojković/Index.hr
Vlasnik, a vlasnik je onaj koji piše u zemljišnim knjigama, ima pravo na svoje vlasništvo. To je osnova.
Vratimo se u doba otimačine
Nakon Drugog svjetskog rata u nas se događalo svašta, pa i sa stambenim fondom. Ako netko ima npr. obiteljsku kuću od nekoliko stanova, svi članovi obitelji se smještaju u jedan stan, a većina stanova se nacionalizira, dakle oduzimaju uz neku naknadu. Međutim, obično bi im ostavili jedan stan (hrpa propisa se mijenjala pa navodimo najčešću tipičnu situaciju), u koji bi dobili stanare. Štoviše, do sredine pedesetih bi vam uredno uvalili i stanare u jedini stan u kojem živite. Dio tadašnjeg kaosa prikazan je u dosta dobrom domaćem filmu Oficir s ružom iz 1987.
Problem današnjih “zaštićenih stanara” uglavnom je problem tih stanova koji su ostali privatni, uz neke izuzetke, npr. stanove koji nisu građeni kao društveni već su bili namijenjeni radnicima, npr. domarima ili čuvarima.
Prebacimo se nešto bliže u povijest
Jugoslavija, pa tako i Hrvatska uvodi sustav “društvene stanogradnje” gdje postoje posebni fondovi u koje uplaćuju sve firme, posredno svi zaposleni, a od kojeg se onda grade stanovi za radnike. U teoriji zvuči sjajno, ali u praksi, kao i većina toga u socijalizmu generira ogromne razlike. U najbolje vrijeme, Socijalistička Republika Hrvatska imala je 1,8 milijuna zaposlenih.
Do kraja 2004. godine u Hrvatskoj je prodan 317 831 stan na kojem je postojalo stanarsko pravo. Kako se velika većina građana odlučila na otkup stana, ispada da je “društvenih stanova” ukupno bilo oko 350.000. Bračni partneri su dobili jedan stan, pa recimo da je tako zbrinuto 500-600.000 ljudi.
Ostali, uredno su preko svojih firmi uplaćivali, ili čak i izravno za “stanove solidarnosti”, a društvenog stana nisu vidjeli. Dakle, ima ljudi koji su plaćali 20-30 godina i dobili – ništa! Ako ste u prošloj državi dobili društveni stan, spadate u povlaštenu trećinu stanovništva kojima je to omogućeno. Većina je uplaćivala i morala svoje stambeno pitanje rješavati gradnjom kuća, koja je često trajala 10-20 godina, uz maksimalna odricanja. Klasičnih stambenih kredita nije bilo.
Ako je netko u svemu tome loše prošao – to su oni koji su uplaćivali i dobili ništa. A tih je negdje 2/3 radne snage! No, jedna manja kategorija je ostala – oni iz prethodnog poglavlja, useljeni administrativnim odlukama u privatne stanove, dobili su stanarsko pravo, ali su i dalje ostali u tuđem privatnom stanu. Time što su mogli koristiti stan bili su samo malo manje povlašteni od onih koji su dobili na korištenje društveni stan. Kada su doneseni propisi o otkupu – ovoj kategoriji otkup nije omogućen, jer su bili u privatnome. Da, lošije su prošli od onih koji mogli otkupiti stan. Ali, opet puno bolje od većine! Mnogi bi bili sretni da su mogli po 50-60 godina koristiti fine gradske stanove plaćajući mjesečno 100-200 kuna.
Vlada je u pravu
Hrvatska Vlada koja želi ukinuti status “zaštićenog stanara” je potpuno u pravu! Problem je da je taj status mogao uopće ostati do danas! Vlasnici imaju pravo na svoje vlasništvo, u kapitalizmu je vlasništvo svetinja, a barem nazivno u kapitalizmu živimo već 28 godina.