Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Jer, livanjski je kraj danas ispražnjen više nego i u najgora vremena. I ne samo to. Na taj, dakle proces njegova pražnjenja nije stavljena točka. Sasvim suprotno, i danas otuda tjedno nestaje autobus svijeta. Misli li, ne daj Bože, lider HDZ na to kao put kojim su Livnjaci krenuli – i misli li da je taj izbor, koji je izbor iz nužde, kako bi se preživjelo, „dobar put“?
Ali, takvi izleti „prvog“ u Hrvata i nisu neka novina. Dapače. Prije bi se moglo reći da se radi o stilu – onom, prodam ti šarenu lažu, bacim te u trans, i za to vrijeme radim ono što sa svim tim nema nikakve veze. I ne hajem što sve to kod normalna svijeta izaziva mučninu u stomaku.
Pogledajmo, uostalom, sav taj performans oko predaje zahtjeva za pridruživanje BiH Evropskoj uniji. Tko išta o tome znade, nema dvojbi da je zahtjev BiH – ili aplikacija kako mu politički virtuozi vole tepati – na krajnje sklisku terenu. Ali, veliki „artist“ ga je, pripisujući mu značenje povijesnog čina, odradio na način koji fascinira – i sebi priskrbio epitet neponovljiva. Toj se ocjeni, uostalom, oteti uspio nije ni nekadašnji lider SDP-a. Iako, njemu baš i ne treba svaku uzeti za ozbiljno. Jer, takve kao on nerijetko ne pokreću uvjerenja nego sasvim drugi motivi – kalkulacija, recimo, kako se, ako su te otkantali tvoji, preporučiti drugima.
Ali, kanimo se Lagumdžije i njegova morala, sve to u vezi sa zahtjevom prema EU i nije najvažnija stvar na svijetu. Što se pak njega, zahtjeva tiče, priča je puno drugačija od one koja se narodu ove zemlje prodaje. Tko ti, hoću reći, priječi da podnosiš zahtjeve u vezi s čim te volja i kada te volja.
Problem je, međutim, ako se svijetu hoće prodati „rog pod svijeću“. Jer, zamislite izjave kako je, eto, predaja zahtjeva samo posljedica silnog posla kojeg prije nje napravismo. Postavili smo, veli prvi čovjek kolektivnog šefa države, pravila ponašanja i „jasno definirali što je mjera kredibilnosti da bismo mogli biti vjerodostojni i da možemo tamo nekome pogledati u oči kada budemo predavali aplikaciju i reći: ‘Da, mi smo svoje završili. Uspjeli smo’“.
Što smo to završili? I u čemu smo uspjeli?
Pa, zar ljude nije sramota zboriti o silnim naprecima u zemlji, u kojoj su svi trendovi zastrašujući – i u kojoj zbog njih svakodnevno nestaju puni autobusi mlada svijeta. I, zar je moguće da ih ne grize savjest zbog prodaje magle kako ćemo, eto, takvim trendovima na evropskom putu već slijedeću godinu-dvije stići i ostale u ovom dijelu svijeta – Srbiju, koja je dva poglavlja u pregovorima već otvorila, prije svega. Jer, veli prvi čovjek državnoga predsjedništva, „ako mi ubrzamo ili dvostruko ubrzamo ono što radimo sada ili sve naše planove skratimo za pola, a ne da ih stalno prolongiramo, onda možemo maštati o tome da imamo dogodine kandidacijski status i da nismo posljednji u nizu onih koji žele svoj put vidjeti u EU“.
Točno, sve će se to dogoditi ako – ali, to ako je izvan čak i teorijskih mogućnosti. U prilog tome, uostalom, svjedoči koješta – i prije, a i nakon njegova bruxeleeskog performansa. U Bruxelles se, recimo, „odlepršalo“ s usvojenim Mehanizmom koordinacije – pa kakav god da jeste. A objektivno, nikakav je – i samo još jedan je „kamičak“ u kolektivnoj destrukciji zemlje. No, ni takvom mu se ne vesele – mislim na one koji zemlju najviše i destruiraju, i kojima dokumenti poput ovog dođu kao „kec na deset“.
Može predsjedavajući Vijeća ministara, poručiše mu iz Vlade RS-a, odluku o usvajanju mehanizma koordinacije „okačiti kao značku na rever, ali ona za institucije Republike Srpske ne znači apsolutno ništa“. A da se ne šale svjedoče i stavovi im kojima, i Dodik i premijerka ovog entiteta dočekaše predstavnike Evropske komisije. Za Republiku Srpsku, saopćiše im, vode ne pije ništa što je usvajano mimo njezinih institucija.
I ništa, što je u Vijeću ministara usvojeno mimo nje – usto još i na prepad, u tajnosti, što tjera na pitanje stvarnih namjera – neće dobiti zeleno svijetlo, pa taman da su na njegovu čelu sve sami Srbi. Jer, tko su oni da nameću diktat zvaničnim institucijama države – a država u njihovom tumačenju, očito nije BiH nego Republika Srpska, ono dakle što državom ne priznaje nitko u svijetu. Ali, od nje, kažu tamo, suglasnost za sve obvezu imaju tražiti svi koji se s njezina prostora uputiše u Sarajevo – u ta nekakva, od svijeta nametnuta „paratijela“ i institucije.
I to je, da se ne lažemo, stvarno stanje stvari.
Mogu, hoću reći, Zvizdić i društvo mu pričati što im drago – pa i nazivati negativan stav Vlade Republike Srpske o Odluci o mehanizmu koordinacije opozicijskim djelovanjem. Jer, istina je da ih se za donošenje takvih odluka ne priznaje – i da će ova o kojoj je riječ morati na prekrajanje.
Istina je, potom, da će u njoj štošta biti i promijenjeno – ili ona neće imati sugovornike u skoro polovici zemlje. Istina je, na koncu, da za sve to treba vrijeme – i Bože daj da su u pitanju samo tjedni ili mjeseci. Nažalost, prohujati bi mogle i godine, one iste u kojima predsjedavajući kolektivnog šefa planira na evropskomu putu dostizati susjede.
Ali, razlozi za zabrinutost nisu samo u bruxelleskom cirkusu prvog bosanskohercegovačkog „performera“ – s čim se, budite sigurni, slažu i u tamošnjoj administraciji. Jer, na tragu te aplikacije nije ništa što bi je, objektivno, već danas moralo pratiti. Predstavnici BiH i EUROPOLA, dakle Evropskoga policijskog ureda, pročitah, još prošle godine okončaše pregovore o sporazumu o operativnoj i strateškoj suradnji. Da bi, međutim, on i stupio na snagu, odobriti ga mora predsjedništvo države.
No, tamo je zapelo. Zakočio je, vjerovali ili ne, prvi među jednakima – onaj isti koji prema vani zrači nesvakidašnjim optimizmom. Čovjek pojašnjava, to neće učiniti sve dok svoju suglasnost ne dade i svih deset kantona – jer, hvala ti Bože, to piše u Mehanizmu koordinacije koji je prethodno usvojen. I, ruku na srce, u pravu je – jer kantoni su, ili županije ako vam je tako draže, navedenim mehanizmom pretvoreni u države – i tako ih, onda, treba i tretirati.
Kad su, pak, to shvatili i svi ostali, postupili su na način koji se podrazumijeva – da od kantonalnih MUP-ova traže spornu suglasnost. A onda se dogodilo ono što demaskira i Čovićevu predstavu za javnost – domaću i evropsku u isto vrijeme. Jer, suglasnost nije stigla iz dviju županija koje su pod njegovom komandnom palicom – Hercegovačko-neretvanske i Zapadno-hercegovačke – ali i još jedne, sarajevske, u kojoj vedri i oblači njegov SBB-ov politički joker.
Još samo da se akciji pridruži i treći, onaj iz Banja Luke, i slika je zaokružena – zeleno svijetlo suradnji s EUROPOL-om će, koliko god mogu, kočiti oni koje ona, a i strah kojeg u njima izaziva, najviše i žulja. Jer, s procesom suradnje bi i priča o hapšenjima, procesuiranjima, kazamatima mogla dodatno dobiti na svome intenzitetu – i, što je još važnije, mogla bi početi od njih samih.
Kako, međutim, Evropi objasniti da joj se želite pridružiti, a istodobno odbijati ono što čin pridruživanja podrazumijeva? Vrag bi ga znao. Treba sačekati – valjda će i to ugledati svjetlost dana. Jer, potpuno sam siguran da će prvi bosanskohercegovački „performer“ naći prikladno objašnjenje i za to. Pitanje je, istina, hoće li mu Evropljani ponovo povjerovati? Ja, recimo, nisam specijalno veliki optimista – kao što, ruku na srce, nisam uvjeren da u Bruxellesu vjeruju i u dosadašnje „evropske driblinge“ velikoga „maga“.
Da je evropska priča sanak pusti svjedoči i još jedno iskustvo – koje je prethodnih dana, nakon svih tih bruxelleskih „vratolomija“ gospodara svega i svačega, poprilično ustalasalo bosanskohercegovačku političku baruštinu.
Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, ili županije svejedno, raspisa natječaj za prijem stotinu pripravnika – na koji se, među inima, prijavi i dobitnica svih nagrada koje se, zbog uspjeha u studiju uopće može osvojiti. Tu su i rektorove i dekanove nagrade – ali od posla ni traga ni glasa. Među stotinu siroto dijete ni ne „prismrdi“ – jer, Bože moj, njezinom krvi ne teku ni SDA, ni HDZ krvna zrnca.
A ona su, ispostavi se, važnija od svega ostaloga – i svih nagrada koje si u životu za svoj rad pokupio. I imaš li ih, prolaziš – nedostaju li ti, nadrljao si.
Ali, i time ću zaključiti, s takvom se pameću može svakog, pa i Evropu, jednom prevariti – no, s takvom se pameću nikoga u svijetu, pa ni Evropu ne može do besvijesti „preko vode žedne voditi“. Izuzetak je, istina, jedino ova zemlja. Jer, u njoj siroti svijet preko vode žednog već četvrt vijeka prevode – i on im, sam Bog znade zašto, i dalje vjeruje.