Turisti iz Azije, čiji je broj u najvećem porastu, ali i generacija mlađih od 30, koja kruzere vidi kao pokretne umirovljeničke domove, lovci su na drukčije vrste sadržaja. Rekreativni urbani turizam zemljama čija je turistička industrija puno stoljeće živjela gotovo isključivo od morskih ljetovališta termin je čije značenje tek moraju naučiti.
Statistika otkriva logiku promjene. Strmi rast srednje klase u Kini i Indiji bio je prvi od motora “novog turizma” okrenutog velikim gradovima, često važnim središtima političke moći i generatorima novog bogatstva, radikalno drukčijeg od tradicionalnih, među zapadnjacima popularnih, romantičnih “city breakova”. Od 1,4 milijarde putnika koji su lani prešli neku od državnih granica, 41 posto putovalo je u neki od velikih gradova. Pola milijarde odlučilo ih se za jednu od 300 najvećih i urbano najrazvijenijih destinacija. Deset najbrže rastućih urbanih odredišta danas su u oceanskom području Azije, ali taj se turistički cunami već prelijeva ne samo na tradicionalna europska odredišta (Pariz, London, Beč, Toskana…) nego je sve vidljiviji i u zemljama nove Europe. Hrvatsku su unutrašnjost među prvima otkrili Korejci, pa Kinezi i Japanci, za njima su krenuli svi (ove godine uz Britance i Španjolce sve je više gostiju iz Emirata i Indonezije). Slovenski Bled popularan je među bogatim Arapima, kao i planine blizu Sarajeva u BiH…
“Odredišta za 2030.”, studija koju je nedavno objavio World Travel & Tourism Council, globalni forum privatnog krila turističke industrije, budućnost turizma vidi u gradovima, pri čemu će uspješni biti oni koji se najbolje prilagode potrebama nove generacije putnika.
U tom kontekstu WTTC danas prepoznaje pet kategorija potencijalno uspješnih, turistima privlačnih gradova. Početnici u razvoju (za njih su u tom klubu Manila, Moskva i Rijad) već imaju temelje privatne turističke infrastrukture, turističke statistike im polagano rastu, ali koncentracija turista još ne utječe na život građana.
Nove atrakcije (Delhi, Mexico City) već su razvile turistima namijenjenu infrastrukturu, ali zbog turizma koji se razvija brže od očekivanja suočavaju se s povećanim pritiscima, građani turistički bum doživljavaju kao novu vrstu nametnutog tereta. U trećoj kategoriji, “uravnoteženo dinamičnih”, tradicionalna su velika središta biznisa poput Chicaga, Münchena ili Tokija, gdje je mreža usluga za putnike odlična, zasad nedostaje sadržaja prilagođenih potrebama i ukusu inozemnih gostiju koji ih ne posjećuju zbog biznisa, ali oni u tome ne vide problem. Zrele destinacije, poput New Yorka, Londona, Berlina ili Sydneyja, odavno su razvile široku paletu ponude za sve kategorije gostiju, ali teško da bi mogle podnijeti dalji rast broja posjetitelja.
Peta kategorija nama je danas najbliža. To su gradovi koji su unutar vlastitih zemalja poslovna središta, ali su uhvatili i čvrst ritam rasta u kategoriji “rekreativnog turizma”. Ti gradovi, poput Amsterdama, Barcelone ili Praga (odabir je WTTC-ov), odavno imaju razvijenu infrastrukturu i njihova ponuda pokriva široku paletu interesa, ali broj gostiju često je prevelik da bi ga infrastruktura mogla prihvatiti.
Bivša prometna tranzitna čvorišta, ali i domaći poslovni hubovi, Zagreb i Split u toj su posljednjoj kategoriji hrvatski ogledni primjerci. Začudo, jer turizma (ne računamo li velesajamske sletove iz druge polovice prošlog stoljeća) donedavno zapravo nije imao, Zagreb pokazuje bolji kvalitativni pomak od Splita. Unatoč svim manama autokratske uprave, ili baš zbog nje, jer je koordinacija između Turističke zajednice i Grada maksimalno pojednostavljena, pokrenut valom inozemnih gostiju Zagreb je postao zanimljiviji i prijateljskiji i samim Zagrepčanima.
Za razliku od Zagrepčana, Splićani, možda zato što su otprije navikli na postulate “zimmer frei” biznisa, zasad su pristali na sezonski uzmak na rezervne pozicije. I još nešto, Zagreb koji nije obalni grad lakše se prilagodio izvansezonskim gostima. Prazan je jedino u veljači, kada i Zagrepčani apstiniraju od izlaska.
WTTC-ova studija ukazuje na jedan, vjerojatno ključan, moment u razvoju novog urbanog turizma: nijedna od novih, danas rastućih destinacija svoju razvojnu politiku ne temelji primarno na potrebama gostiju. Cilj je uravnotežen suživot građana i gostiju kao “privremenih sugrađana”, ali i sukreatora urbane raznolikosti. Gradovi transformirani u tematske parkove danas brzo gube na privlačnosti. Na popisu turističkih odredišta budućnosti zato više nema Venecije, ali ni Dubrovnika, jedine naše odavno prepoznate turističke meke.
Gospa je za nama, vrijeme je za planiranje nove strategije.