Piše: Faruk Kajtaz/Starmo.ba
U pitanju je kombinacija unutrašnjih političkih (ne)prilika u Srbiji i aktuelnih „preslagivanja“ u regionu pod budnim okom velikih svjetskih sila. Što se tiče Srbije, Vučić je (prijevremenim!?) političkim penzionisanjem jedinog pravog rivala – aktuelnog predsjednika Tome Nikolića, praktički počistio sve prepreke na putu prema predsjedničkoj poziciji. „Tomi Grobaru“ je ostalo samo obećanje o ruskom ordenu na reveru…
Ostatak njegove široke kolacije, koja je okupila snage od najtvrđih nacionalista, preko političkih pragmatičara i nazovi ljevičara, do zaštitnika prava nacionalnih manjina je zarad vlastite komocije, te očuvanja sadašnjih i stjecanja novih sinekura jednostavno pristao na neprikosnoveno Vučićevo liderstvo.
Na ruku je Vučiću išla slaba i neorganizovana opozicija, koja je glavinjala na prostoru od nejasno definisanih građanskih opcija, preko izbornog ridikula u bijelom, do desničara za koje je i Vučić oličenje nepatvorene parlamentarne demokratije. Još kada je „izvorni radikal“, Vojo Šešelj, poslao poruku, koja se mogla protumačiti kao neka vrsta pristanaka na Vučićevu dominaciju, aktuelnom premijeru Srbije su širom bila otvorena vrata za novu državnu funkciju još u prvom krugu.
Time je Vučić ostvario političku moć koja u Srbiji nije viđena još od vremena Slobodana Miloševića! Vučić se u projektu dolaska na predsjedničku funkciju poslužio oprobanom ruskom metodom „zamjene fukcija“, između Putina i Medvjedeva.
Ulaskom u izbornu utrku sa pozicije premijera, Vučić je već na startu obezbjedio veliku prednost, jer je u inače strogo kontroliranim srbijanskim medijima nastupao po dva osnova – kao premijer i kao kandidat! Do podne je u medijima Vučić, kao premijer, objašnjavao građanima kako nisu živjeli nikada bolje, a popodne je kao predsjednički kandidat obećao još i više.
Pobjedom u prvom krugu Vučić je u jedan džep strpao vlastite političke satelite, a u drugi slabu građansku opozciju, koja će se zajedno sa ekipom ortodoksnih desničara činiti tek demokratski dekor za njegovu, skoro pa apsolutnu vlast.
Klatno moći će u Srbiji sada preći iz ruku premijera u ruke predsjednika.
Opet je pitanju dobro poznati „Putinov efekt“. Novi srbijanski premijer neće biti nikakva jaka politička ličnost, već najvjerovatnije neki dobar politički ili ekonomski „zanatlija“, bez stvarne moći i ambicija. Nešto kao srbijanska verzija već pomalo zaboravljenog hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića.
Politički pokorivši Srbiju, Vučić je sebi otvorio vrata i za međunarodnu promociju i to u vrijeme pojačanih interesa Zapada i Rusije za region Balkana.
I jednima i drugima trenutno odgovara jak lider u Srbiji, pa je u skladu sa time „poguranac“ za Vučića stigao i od Merkelove i od Putina. Vučić je tako jedini lider na Balkanu, koji se može pohvaliti da ga „stoje“, Merkelica i Putin!
Podrška je naravno stvar čisto pragmatične prirode, odnosno pokušaja Moskve i Zapada da u Srbiji ima lidera „otvorenog za obje opcije“. I jednima i drugima Vučić je vjerovatno ispričao priču koju su voljeli čuti, ali ćemo tek vidjeti čime se konkretno trgovalo i šta se dogovaralo.
Budući srbijanski predsjednik će vjerovatno pokušati ići na opciju „neutralnosti“ i ekvidistance u odnosima sa Rusijom i Zapadom, što bi se moglo pokazati tek kao kratkoročno smislena strategija. Što se tiče Zapada i Rusije, Vučić je trenutno „najmanji zajednički sadržalac“ i to je on vrlo vješto iskoristio.
Želi li zadržati sadašnju poziciju, Vučić će se morati vrlo oprezno kretati ovim „diplomatskim minskim poljem“.
Za svako dobro napravljeni korak bi mogao biti obilato nagrađen, ali bi ga korak u nekom krvom smjeru mogao puno koštati. Pozicija je trenutno komotna, ali pravi izazovi tek predstoje. Posebno u vezi sa Kosovom i pitanjem rješenja političke krize u BiH.
„A sada svi na svoja radna mesta“ – rekao bi nekada Slobodan Milošević.