62. Minhenska sigurnosna konferencija, poznata i kao „Davos s oružjem“, stigla je u presudnom trenutku. Sjedinjene Države nikada nisu zahtijevale više od Europe, a Europa nikada nije očekivala manje od Sjedinjenih Država.
Konferencija, koja je započela u petak, predstavlja raskrižje za transatlantske odnose. Od dva puta koja su pred nama, jedan je trajna rekalibracija NATO saveza s jakom Europom u svojoj srži, sposobnom da se sama brani dok održava zdravo, iako smanjeno, partnerstvo sa Sjedinjenim Državama. Drugi je nastavak transatlantskih sukoba oko zajedničkih vrijednosti, nacionalnih interesa i onoga što se smatra pravednom podjelom odgovornosti na svim stranama.
Potonji put više nije samo naporan aspekt inače stabilnog saveza. On prijeti neurednim razdvajanjem Sjedinjenih Država i njihovih najvažnijih saveznika, što bi naštetilo i europskoj i američkoj sigurnosti. U interesu je Sjedinjenih Država da državni tajnik Marco Rubio, koji predvodi kontingent Trumpove administracije na konferenciji uz prateća izaslanstva Kongresa, maksimalno ubrza napredak prvim putem. I bez obzira na to kakav ton postavi g. Rubio, Europa se mora ujediniti oko smislene reforme.
Američka strana to nije učinila osobito lakim. Prije godinu dana u Münchenu, potpredsjednik JD Vance proglasio je smrt transatlantskih odnosa kakve smo poznavali. Neposredni uzrok nisu bili Rusija, Kina ili bilo koji vanjski akter, već ono što je g. Vance nazvao „prijetnjom iznutra: povlačenje Europe od nekih njenih najtemeljnijih vrijednosti“. Prema riječima g. Vancea, europski saveznici nisu samo zanemarili vlastite obrambene sposobnosti, već su i napustili zajedničke vrijednosti koje podupiru savez kroz prihvaćanje liberalne imigracijske politike i ograničavanja slobode izražavanja.
Njegov govor mnogi su s obje strane Atlantika doživjeli kao intervenciju u korist krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD) nešto više od tjedan dana prije saveznih izbora.
Kao što je kasnije otkrila Strategija nacionalne sigurnosti Trumpove administracije za 2025. godinu, govor g. Vancea nije bio slučajan, već je ponudio pregled američke politike. Administracija vjeruje da se europsko „civilizacijsko brisanje“ može djelomično suzbiti potporom „domoljubnim europskim strankama“.
Nesuglasice u Davosu prije nekoliko tjedana dodatno su pogoršale stvari, osobito nakon što se predsjednik Trump požalio da Europa nije bila dovoljno zahvalna za ulogu SAD-a u njezinom spašavanju tijekom Drugog svjetskog rata, da je od tada premalo plaćala za vlastitu obranu te da vjerojatno neće biti voljna prolijevati krv u obrani Sjedinjenih Država u budućnosti.
Temperatura se u međuvremenu spustila, ali izgledi za raskid i dalje su prisutni. G. Rubio je nedavno izjavio da se „NATO mora ponovno osmisliti i u smislu obveza“. Pitanje je hoće li g. Rubio iskoristiti svoju govornicu u Münchenu za još jednu prodiku ili za skiciranje izvedive vizije nastavka transatlantske sigurnosne suradnje.
Sjedinjene Države trebale bi surađivati s NATO-om čak i ako smanje svoju predanost pružanju europske sigurnosti. Washington bi trebao ostati središnji u zajedničkim naporima za okončanje rusko-ukrajinskog rata i osiguranje budućnosti Ukrajine, učvršćivanje europskih istočnih i sjevernih bokova te proširenje prodaje oružja i vojno-industrijskih partnerstava.
Najvažnije pitanje je Ukrajina. S obzirom na navedeni cilj administracije o prebacivanju tereta europske sigurnosti na Europu, bilo bi mudro uspostaviti jasan i ambiciozan stav o ulozi Europe u održavanju bilo kakvog eventualnog mira.
Europa mora donijeti vlastite teške odluke. Pojam jače, bolje integrirane Europe, koji zagovaraju predsjednik Francuske Emmanuel Macron, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i drugi politički lideri, ostaje bolno teoretski, sputan birokratskom inercijom bloka. Bivši talijanski premijeri Mario Draghi i Enrico Letta, između ostalih, već su definirali ciljeve: jedinstveno tržište kapitala, inovacijski ekosustav na razini cijelog kontinenta, obrambena industrijska baza koja nadilazi nacionalne granice i upravljanje posvećeno produktivnosti i ulaganju više nego procedurama i pretjeranoj regulaciji.
Postoji zamah iza ove vizije. Ali „strateška autonomija“, kako je nazvana, zahtijeva političke kompromise, poput obrambene mobilizacije, proračunskog deficita, smanjenog suvereniteta i neravnomjerne dobiti, što i dalje blokiraju uski interesi mnogih država članica.
Hvalevrijedna predanost NATO saveznika većoj potrošnji nije dovoljna. Europske zemlje moraju prekinuti sklonost podupiranju izoliranih projekata nacionalne obrane u korist skalabilne kontinentalne obrambene industrijske baze. Moraju trošiti više na novačenje i obuku oružanih snaga, a ne samo na kupnju oružja. To će zahtijevati teške odluke u trenutku kada Europi nedostaje snažno političko vodstvo.
Uspjeh bi donio vlastite izazove, ne manje važno i kontinent prepun sila koje se ubrzano ponovno naoružavaju. Njemačka vojna potrošnja u 2025. već premašuje onu bilo koje druge europske zemlje i četvrta je najviša u svijetu. Britanija, Francuska i ostali morat će se prilagoditi Europi koju definira snažna njemačka vojska, nešto što osnivači Minhenske sigurnosne konferencije teško da su mogli predvidjeti.
Izgradnja europske strateške autonomije i novog, trajnog odnosa sa Sjedinjenim Državama zahtijevat će više od tri dana unutar minhenskog hotela Bayerischer Hof. Najgori ishod bio bi nastavak ispraznog razgovaranja bez opipljivog napretka. U suprotnom, konferencija utemeljena 1963. radi koordinacije savezničkog obuzdavanja Sovjetskog Saveza sada riskira da postane mjesto ne za jačanje zajedničke sigurnosti, već za transatlantski brakorazvodni postupak, piše New York Times.