Piše: Marijan Oršolić/Prometej.ba
Jedan mi prijatelj nakon pariške tragedije u šali kaže kako se nada da Bog ima bolji smisao za humor od njegovih sljedbenika. Kako stoje stvari sa smislom za humor kod vjernika, je li li mu ostavljeno dovoljno prostora usred govora o svetom kao nečem ozbiljnom i nedodirljivom?
Najbitnija dodirna točka humora i autentičnih religijskih učenja je njihova zajednička osobina da razotkrivaju u kojoj je mjeri ljudska egzistencija relativna i lomljiva. Utoliko je humor kompatibilniji s autentičnim religijskim učenjima od nekakve ukočene, krute, smrtno stroge ozbiljnosti, koja postavlja granice humoru i agresivno reagira na neovlaštene prelaske granice. „Šalom se (…) ispovijeda uvjerenje o čovjekovoj svekolikoj ograničenosti, pa tako i uvjerenje o relativnosti svakoga zla, svake zle vlasti i sile, te Bogu prepušta konačni sud.“ (I. Šarčević)
Autentičan vjernički odgovor na šalu na njegov račun ne bi trebala biti uvrijeđenost, smrknuta šutnja, a kamoli osveta ili nasilje, nego pokazati još bolji i zdraviji smisao za humor, pokazati kako se na vlastiti račun znamo našaliti bolje nego onaj koji je to prvotno uradio. Tako Kristić: „Tek bi nam sposobnost opuštenog (samo)izlaganja smijehu, kao plod dubokog vjerničkog pouzdanja u dobrotu Boga i stvorene stvarnosti, otvorila put do novog odnosa prema ljudskoj fragilnosti i ograničenosti, pa čak i u području religiozne prakse, na kojem je kao biser položena spoznaja o povezanosti smiješnog, dakako i u obličju vica, i ozbiljnosti vjere odnosno svetog i blasfemičnog, na što na gotovo neusporediv način podsjeća G. K. Chesterton: ‘Jednom mi je neki kritičar ogorčenog izraza lica prigovorio: ‘Ako već morate smišljati viceve, onda makar ne o tako ozbiljnim stvarima.’ Dakako, uzvratio sam mu bezazleno i zatečeno: ‘A o čemu bi čovjek zapravo trebao smišljati viceve ako ne o ozbiljnim stvarima?”“
Kada govorimo o kršćanskoj perspektivi, treba se zapitati: nije li Isus imao odličan smisao za humor i parodiju, sa svojim jednostavnim parabolama i parodiranjem nedodirljivih rituala i tradicija, s „kraljevskim“ ulaskom na magarcu u Jeruzalem? Nije li ga parodiranje pojma religioznog autoriteta kakav su imali farizeji i koštalo osude za blasfemiju i smrti? Ne, dakle, jer je povrijedio Boga, nego jer je povrijedio njihovu sliku Boga, i sliku piramide na čijem vrhu je Bog, a odmah ispod njega oni? Nije li bolji smisao za humor i autentičnu vjeru od onog pariških terorista pokazan na idućoj naslovnici Charlie Hebdoa, na kojoj prorok Muhamed sa suzom u oku drži natpis „Sve je oprošteno“.
Druga bitna tema za diskurs o blasfemiji može se otvoriti pitanjem: nije li pretpostavka da je Bog netko koga mogu uvrijediti obične karikature već pomalo – uvredljiva, ako ne i blasfemična? Kao da bi se nešto takvo moglo uopće nalaziti u ljudskom dosegu?
Nadalje, odnose li se uvredljive, „blasfemične“ karikature na Boga ili na iskrivljene slike Boga kod mnogih vjernika? Ukoliko se odnose na iskrivljene slike vjernika o Bogu – a svete knjige nas uče da je Boga nemoguće spoznati u toj mjeri da bi o Njemu imali savršeno ispravnu sliku – nema li takav oblik blasfemije dodirnih točaka s odredbom Dekaloga po kojoj je „apsolutizirana slika Boga (…) blasfemični produkt ‘par excellence’“, i po kojoj je onda „blasfemično u pravom smislu riječi jedino apsolutizirati svoju sliku o Bogu“, odnosno borbom protiv idola?
Štoviše, ne bi li se u za vjernike uvredljivim karikaturama – s obzirom „da unaprijed ne možemo ustanoviti, a još manje nametnuti ili propisati s kojeg će nas mjesta novo božanskog Duha ‘zaskočiti’ u našem konkretnom vremenu i prostoru, pa stoga nije isključeno da se subverzivno božanskog Duha do nas pokušava probiti preko struktura i aktera s onu stranu religioznog“, štoviše, da je, „s obzirom da je židovskoj, kršćanskoj i islamskoj tradiciji svojstveno da nam Bog vrlo rado prilazi preko stranaca i stranoga, što je već fundamentalno iskustvo našeg zajedničkog oca vjere, prijatelja Božjeg Abrahama, nešto takvo upravo i za očekivati“ – mogle pronaći i paralele s Božjim opomenama i kritikama vjernicima da neke stvari rade očito krivo?
Blasfemija ipak ne može uvrijediti Boga. Ali zato može uvrijediti vjerske predstavnike, koje stalno podsjeća na raskorake između vjerskih učenja i obreda s jedne strane, i praktičnog ponašanja s druge strane. Blasfemija može uvrijediti „čuvare“ Božje časti, jer ih podsjeća da od svog silnog stražarenja nad Božjom čašću ne stignu izvršiti Božje zapovijedi. Blasfemija ne može uvrijediti Boga ni vjeru, ali uvredljive za vjeru mogu biti nasilne reakcije uvrijeđenih vjernika. Kako da to ne mogu uvidjeti vjernici, a može uvidjeti jedan regionalni medij koji je nakon događanja oko karikatura poslanika/proroka Muhameda u Danskoj objavio naslov tipa „Ovih 12 slika vrijeđaju poslanika Muhameda“ i ispod njega umjesto karikatura prikazao prosvjednike koji su napadali ambasade zapadnih zemalja, spaljivali njihove zastave, lutke političara…?
Kad bismo se usudili vlastitoj blasfemičnosti pogledati u oči, umjesto da ju projiciramo na druge, možda bismo „bili u stanju čak i u posve zlonamjernom umjetničkom djelu ili novinskom napisu /…/ prepoznati poziv na samokritično sagledavanje svog religioznog učenja i prakse“. Jer, u svijetu obilježenom blasfemičnim socijalnim nepravdama, nasiljem, neravnopravnošću i neslobodama, ono što ljudi nazivaju blasfemijom nema toliku težinu kao ono za što su slijepi. Zato, umjesto uvrijeđenosti i osvetoljubivosti zbog blasfemije, autor predlaže „sustavno i konstruktivno otvaranje blasfemiji kao (religiozno) pedagoškom izazovu, i to na tragu njegovanja kulture sporenja i otvorenog govora“. Krenuti u susret izazovu blasfemije, obuhvatiti ga zagrljajem, preobraziti ga u samokritiku, znati oprostiti i na svoj se račun znati našaliti bolje od drugih.
(Tekst se djelomično oslanja na rad kršćanskog teologa Alena Kristića „Blasfemija – pozitivni potencijal za vjeru? Pledoaje za religioznu produktivnosti blasfemijskog“. Misli spomenutog autora izdvojene su navodnicima)