Pjesnik T. S. Eliot bio je u krivu kada je rekao da je travanj najokrutniji mjesec. Najokrutniji je siječanj. Na sjevernim geografskim širinama prvi dan nove godine obilježava nagli porast broja samoubojstava (iako taj trend slabi kako mjesec odmiče). Dugi, tamni dani mogu pokvariti raspoloženje ljudi, osobito onih sklonih sezonskom afektivnom poremećaju, što je zapravo oblik depresije. Stariji ljudi kažu da se tijekom zimskih mjeseci osjećaju usamljenije. Općoj turobnosti pridonose i pozivi dobronamjernih aktivista da se odreknemo čaše toplog crnog vina i umjesto toga sudjelujemo u “suhom siječnju” te potpuno apstiniramo od alkohola, piše The Economist.
No nisu samo zdravstveno osviješteni ti koji će u siječnju reći ne Bordeauxu ili cijele godine okretati nos na miris sauvignona blanca. Diljem većine bogatog svijeta ljudi konzumiraju znatno manje vina. Razlozi za to mnogo govore o promjenama koje se događaju u društvu.
Na imanju Alyan, malom obiteljskom vinogradu u Čileu, turisti prolaze pokraj bazena u obliku boce vina, a zatim ulaze u golemu bačvu od hrasta pretvorenu u bar. Nakon treće čaše, kaže vlasnik Andrés Pérez, stranci iz različitih krajeva svijeta počinju se otvarati. Nakon šeste, svi govore istim jezikom. Kušanje vina ovdje je više pažljivo osmišljen društveni događaj nego lekcija o taninima. (Neizgovorena činjenica jest da su posjetitelji pod dobrim utjecajem alkohola vjerojatno skloniji kupiti i koju butelju više)
Dok posjetitelji ispijaju prvi gutljaj chardonnaya iz berbe 2023., Pérez uzima mikrofon. Prebacujući se između portugalskog i španjolskog, presijeca ugodne fraze upozorenjem. “Vinska industrija”, viče, “está en crisis”. Nije u krivu. Godine 2024. globalna proizvodnja vina pala je zbog obilnih kiša, mrazeva i suša na najnižu razinu od 1961. No problemi koje uzrokuju hiroviti vremenski uvjeti stari su koliko i samo vinogradarstvo.
Najveći problem
Daleko veći problem za industriju jest to što sve veći broj ljudi jednostavno više ne pije vino. U prosincu je Europska unija, najveći svjetski proizvođač, potrošač i izvoznik vina, postigla preliminarni dogovor o korištenju sredstava EU za krčenje vinove loze da bi se smanjio višak vina na tržištu Unije.
To, kaže Pérez, nema veze s kvalitetom samog vina. Prema njegovu mišljenju, pad popularnosti vina odražava nešto dublje: raslojavanje društvenog tkiva koje je nekoć povezivalo zapadna društva.
Alkohol je podmazivao društveni život otkako su ljudi naučili fermentirati. Pivo dominira velikim okupljanjima: u jednom istraživanju ispitanici u Britaniji i Americi naveli su ga kao prvi izbor za roštilje. Pivo je ujedno i najčešće povezano s opijanjem u SAD-u, a slijede ga jaka alkoholna pića. Vino je drukčije. Istraživanja u Britaniji i Americi pokazuju da je ono najčešći izbor većine ljudi, osobito žena, za večere s prijateljima. Ljudi ga u pravilu i drukčije piju – polako, uz hranu, umjesto da ga ispijaju na eks na zabavama (iako su mnogi to, naravno, barem jednom u životu učinili).
Koliko sati tjedno trebamo raditi?
Poseban status vina u odnosu na druga alkoholna pića gotovo je star koliko i pisana povijest. Stari Grci i Rimljani visoko su ga cijenili, a Biblija je prepuna referenci na vino kao simbol obilja. U 20. stoljeću, s rastom prihoda i širenjem trgovine, vino je postalo piće nove srednje klase i njegova je potrošnja snažno porasla, kaže Rod Phillips, povjesničar vina.
No navike koje su stvorile taj vinski procvat postupno nestaju. Francuzi danas piju otprilike upola manje vina nego 1970-ih; Amerikanci i Kanađani također piju manje. U Britaniji je potrošnja vina po stanovniku pala 14 posto od 2000. godine (iako je pad prihoda blaži jer se potrošači okreću skupljim vinima). I u Kini, koja je prije desetak godina bila jedan od glavnih generatora rasta tržišta, potrošnja vina je naglo pala.
Generacija Z ne pije?
Na prvi pogled moglo bi se činiti da je ovaj pad povezan s rastućom sviješću o opasnostima alkohola, osobito s dokazima koji povezuju čak i umjereno pijenje s većim rizikom od raka. Generacija Z, oni rođeni nakon 1997., često se opisuju kao oni koji će radije imati kvalitetan san nego provesti noć u pubu. No Richard Halstead, koji istražuje navike pijenja, kaže da nema dokaza da su mladi u potpunosti odustali od alkohola. Umjesto toga, piju drukčije: sve više traže kvalitetu i nova pića, poput japanskog sakea ili craft piva. Također manje provode vremena za dugotrajnim, zajedničkim obrocima, uz koje je nekada teklo vino.
Brojke potvrđuju tu tezu. Prodaja žestokih pića i piva raste, prema IWSR-u, tvrtki za podatke o pićima. Vino je jedina velika kategorija alkohola koja bilježi pad u svim cjenovnim razredima. Očekuje se da će prodaja jeftinih vina iz supermarketa nastaviti padati po stopi od 2 posto godišnje. Na suprotnom kraju spektra, rast vrhunskih vina sporiji je od rasta piva i žestokih pića. Drugim riječima, pad potrošnje vina nije povezan s promjenama stavova prema alkoholu. To čini vino posebno znakovitim slučajem jer taj pad također odražava i da je sve manje sporih, zajedničkih obroka, kao i okupljanja koja su nekoć definirala večernje obroke.
Djelomično je to zato što ljudi diljem bogatog svijeta sve češće žive i jedu sami. Udio samačkih kućanstava u svijetu trebao bi porasti s 28 posto u 2018. na 35 posto do 2050., procjenjuje UN. Kao rezultat toga, sve više ljudi danas jede i opušta se pred ekranima. Godine 2023. gotovo četvrtina odraslih Amerikanaca provela je cijeli dan jedući sve obroke sama, dok je 2003. taj udio iznosio 17 posto; među osobama mlađima od 30 godina taj se udio u međuvremenu gotovo udvostručio. Taj obrazac vjerojatno vrijedi za velik dio bogatog svijeta, kaže Jan-Emmanuel De Neve, jedan od urednika World Happiness Reporta, godišnjeg istraživanja koje podupire UN.
Usamljenost
Posljedice se lako mogu izmjeriti. Oko jedne od šest osoba u svijetu osjeća se usamljeno, procjenjuje Svjetska zdravstvena organizacija. U 22 europske zemlje udio ljudi koji su rekli da se “nikada ne osjećaju usamljeno” pao je s 59 posto u 2018. na 51 posto u 2022. Prema najnovijem World Happiness Reportu, učestalost zajedničkih obroka snažan je prediktor životnog zadovoljstva, gotovo jednako važan kao razina prihoda ili zaposlenost.
Antropolozi pad zajedničkog objedovanja vide kao simptom šireg društvenog rasapa. Marion Demossier sa Sveučilišta u Southamptonu primjećuje da su njezini studenti nakon pandemije postali znatno usamljeniji. Čak se i fizičke aktivnosti sve češće prakticiraju individualno: manje se mladih prijavljuje za momčadske sportove (iako se individualni sportovi, poput trčanja ili biciklizma, i dalje mogu prakticirati u skupinama). “Društvo se raspada po šavovima”, kaže ona: “Život u zajednicama nestaje.”
Neki bi mogli očekivati da će usamljenost potaknuti ljude da tugu utope u alkoholu, no novija istraživanja sugeriraju upravo suprotno. Metaanalizom koja je obuhvatila više od 12.000 ljudi u Americi, Australiji, Kanadi i Francuskoj nije pronađeno dokaza da su ljudi pili više u danima kada su se osjećali potišteno. Naprotiv, u danima kada su bili vedri i dobro raspoloženi, vjerojatnost da će piti bila je veća do 28 posto, a vjerojatnost opijanja viša čak 23 posto. Za neke je pijenje izolirajuća aktivnosti. No za većinu je to društveni užitak koji ljudi danas sve manje prakticiraju.
Društveno raslojavanje samo po sebi stvara zdravstvene probleme. Studija objavljena prošle godine u časopisu Nature Medicine pokazala je da je život s partnerom za dugovječnost otprilike jednako koristan kao i bavljenje tjelesnom aktivnošću. Redoviti posjeti obitelji ili postojanje osobe kojoj se može povjeriti također su povezani s manjim rizikom smrtnosti, iako nije jasno je li to zato što usamljeni ljudi češće lošije jedu i manje se kreću.
Pijana dobronamjernost
Bilo bi pogrešno umanjivati stvarne zdravstvene rizike povezane s pijenjem alkohola, osobito zato što su istraživači ozbiljno doveli u pitanje ranija otkrića o tzv. “J-krivulji”, prema kojoj se smatralo da su umjereni konzumenti alkohola zdraviji i od teških alkoholičara i od onih koji uopće ne piju. Unatoč tome, alkohol često djeluje kao svojevrsno društveno mazivo koje okuplja ljude. Istraživači sa Sveučilišta u Oxfordu primijetili su u radu objavljenom 2017. godine da su redoviti gosti lokalnog puba “društveno angažiraniji, zadovoljniji svojim životima i skloniji povjerenju prema drugim članovima svoje zajednice”.
Neki vinari, poput Péreza, pokušavaju oživjeti stare navike. Njegov je vinograd, kao i mnogi drugi, nekoć nudio degustacije u trajanju od jednog sata. Danas traju tri sata dulje. Do kraja posjeta stranci će se upoznati i razmijeniti brojeve telefona. Razgovor uz vino nekoć je bio posve uobičajena pojava. Danas su potrebne organizirane ture da bi se ta praksa ponovo uspostavila.
Drugi se nastoje prilagoditi svijetu koji se mijenja. Jedna je ideja okretanje tržištu samaca kroz eksperimentiranje s pakiranjima za jednu osobu. Globalno tržište vina u malim limenkama 2024. vrijedilo je 113 milijuna dolara. Iako je to još uvijek znatno manje od tradicionalnog tržišta, predviđa se da će u sljedećih pet godina rasti po stopi većoj od 11 posto godišnje. Na Edinburgh Fringeu, najvećem svjetskom umjetničkom festivalu i pouzdanom barometru kulturne tjeskobe, komičar Alexis Dubus u stihovima je sažeo osjećaj onoga što to govori o suvremenom svijetu:
“Je li društvo doista toliko propalo da nam je sasvim u redu piti vino iz limenke?”