Na današnji dan, 18. studenoga 1991. godine, Gradom Herojem divljali su zločinci. Dan prije, 17. studenoga 1991. godine bio je posljednji dan prije pada Vukovara, grada koji je pod JNA-četničkom opsadom bio 87 dana i to su bile neviđeni razmjeri zločina i stradanja na europskom tlu u 20. stoljeću. Žrtva Vukovara, Vukovaraca i njegovih branitelja, doslovno ostavljenih na milost i nemilost zločinačkog osvajača, platila je najvišu cijenu za samostalnu i slobodnu Hrvatsku.
“Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat’ ćemo Hrvate”, grozan je snimak pjesme JNA i četničkih jedinica u sravnjenom Vukovaru.
Bitka za Vukovar je, kao što često gledamo prizore iz filmova, kao iz Gibsonovog ‘Hrabrog srca’, ‘Patriota’ ili ‘Apocalypta’, svi o ljubavi prema slobodi za koju se bori i umire do zadnjeg daha.
Hrabrost, strah i kukavičluk
A o njihovoj hrabrosti i svome, i kukavičluku tisuća i tisuća zagrebačkih hrvatskih mladića, nedavno je najbolje kazao još uvijek aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović, kada se prisjetio kako je krajem listopada 1991. tadašnji načelnik ratnog stožera Antun Tus preko Radija 101 pozivao Zagrepčane da se odazovu obrani domovine, dođu na Velesajam idu organizirano u Vukovar i prema Vukovaru.
“U gradu od 850.000 ljudi tog istog popodneva odazvalo se 320 mladića. Ne 3.000, nego 320. Među njima i moja dva, tri prijatelja. Ja nisam. Svi su bili smrznuti od straha”, rekao je Milanović, koji je za vrijeme početka Domovinskog rata imao 25 godina.
Hrvatski predsjednik danas neće biti u Koloni sjećanja za žrtve Vukovara, temelja neovisnosti države čiji je on danas predsjednik.
Jesu li se branitelji Vukovara bojali? Svatko tko je i mrvu osjetio rat u vojnoj odori, zna da jesu. Branitelji Vukovara nisu bili maloumni i nesvjesni vojne i zločinačke sile koja ih polako melje. Ali, oni su unatoč tome ostali uz svoj grad i ljude u njemu, svjesni da će malo koji od njih preživjeti. To se zove hrabrost. Hrabrost koju su samo rijetki imali.
Po tadašnjoj hrabrosti većine zagrebačkih mladića, kao i samog Milanovića, možda da bi se pjesma “Slobo šalji nam salate, bit će mesa klat’ ćemo Hrvate” čula i u samom Zagrebu.
Mjesto gdje je sve počelo
“Spske snage predvođene JNA sustavno su očistile istočnu Slavoniju od Hrvata. U tom području sa oko 600.000 stanovnika, od kojih je Hrvata bilo 70 posto uz samo 17 posto Srba, do početka 1992. gotovo svaki Hrvat bio je ili ubijen, ili protjeran. Istočna Slavonija je mjesto gdje je sve počelo, masakrom 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu 1. svibnja 1991. godine. Od tada do početka 1992. svako većinski hrvatsko mjesto, svako selo i zaselak, jedno po jedno, sustavno je napadnuto i uništavano. Glavna je bila JNA, koja je bila nadređena Teritorijalnoj obrani, Arkanovim Tigrovima smještenim u Erdutu i šešeljovcima u Borovom Selu”, svojedobno je pred haškim tribunalom kazala britanska odvjetnica Helena Law, članica hrvatskog tima na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Den Haagu.
Danas je Vukovar slobodan grad. Grad gdje mnogi hodočaste iz istinskog pijeteta prema stradanjima, žrtvi, hrabrosti, a previše njih zbog pranja vlastite savjesti ili jednostavno zbog ratnog turizma – nove turističke grane, poslijeratno aktualne u mnogim mjestima i u Hrvatskoj i u BiH.
Optužnica Siniše Glavaševića
U studenome 1991. godine novinar i urednik Radija Vukovar, Siniša Glavašević, pročitao je ‘Optužnicu’ kojom je hrvatsku vlast optužio za smrt Vukovara. Dva dana nakon pada Vukovara, novinar i urednik Siniša Glavašević odveden je u nepoznato.
“Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.
Optužujem vas gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, zato što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode. Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara?
Osuđujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za svaku na živo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku na živo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova. Osuđujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.
Osuđujem vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike. Osuđujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za izdaju.
Optužujem vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato vas optužujem.
Optužujem vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lužca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
Osuđujem vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara. Osuđujem vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Zavaravate se ako mislite da ćete vi prije doći do njih. Ne možete – garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.”
/Republika/V.S.H.)