Uz godišnjicu Daytonskog sporazuma – Topić: Švicarski model je ipak najbolji

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Četvrt stoljeća nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma još uvijek je BiH u svojevrsnoj komi, neki govore da nikad nije bila gora kriza. Nema idealnih rješenja, ali svima je jasno da ovakvo dvo-entitetsko uređenje nije funkcionalno, nije temeljno pravedno i ne osigurava dobru budućnost BiH. Korisno je prisjetiti se jednog događaja koji je bio vrlo važan u svom vremenu, a njegovi prijedlozi su i danas aktualni i po svemu sudeći nude bolje rješenje uređenja BiH od ovoga sadašnjega. To je u biti švicarski model kantonizacije cijele BiH.

Piše: Mons. prof. dr. Franjo Topić

Nije lako mijenjati, ali dosta je promijenjeno dosada od Daytonskog sporazuma. I kreator ovog sporazuma američki diplomata Richard Hoolbrook je rekao da je Dayton 1 imao ulogu zaustaviti rat i to je veliki rezultat, a da bi se trebao održati Dayton 2 da se stvori bolje uređenje BiH. I to bi trebali uraditi zajednički slični akteri kao i Dayton 1.

Hrvatski koordinacijski odbor

Opisat ćemo širi kontekst jer se i inače bez konteksta ne mogu stvari pravilno razumjeti. Da se podsjetimo. Vodeća srpska stranka SDS se pobunila protiv neovisne Bosne i Hercegovine (referendum 1. ožujka 1992.) te su onda zajedno s krnjom Jugoslavijom (tj. Srbija i Crna Gora) započeli rat u BiH. Kao što je poznato, u travnju 1993. došlo je do sukoba Hrvatskog vijeća obrane i (bošnjačke) Armije.

Kako se situacija u Sarajevu i BiH sve više komplicirala i pogoršavala s opasnošću totalnog rata i nestanka BiH i bosanskih Hrvata, to su sarajevske hrvatske i katoličke organizacije radile na zaustavljanju sukoba barem u Sarajevu, a i na rješavanju mnogih otvorenih pitanja.

Bilo je paradoksalno i besmisleno da dvije žrtve agresije Hrvati i Muslimani (kasnije Bošnjaci) ratuju. Treba podsjetiti da je Sarajevo živjelo u potpunoj opsadi, da po pola godine nije imalo struje i vode, a da je 1993. humanitarna pomoć bila najčešće 200 grama riže tjedno. Barem dobre dvije godine uz različite oscilacije 1 kg riže je koštao 60 DEM, šećer 50 – 60 DEM, litar ulja 50 DEM, itd.

Tijekom kolovoza 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela predstavnika hrvatskih stranaka, najvažnijih crkvenih institucija u Sarajevu i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen – ponajprije zbog sprječavanja mogućeg sukoba HVO i Armije i u Sarajevu – Hrvatski koordinacijdki odbor (HKO) kojeg su činile: Vrhbosanska nadbiskupija (vlč. Nikola Lovrić), Franjevačka provincija (fra Ljubo Lucić), Caritas (vlč. Franjo Tomić), Hrvatska demokratska zajednica grada Sarajeva (Tomo Obrdalj), Hrvatska seljačka stranka BiH (dr. Ivo Komšić), Hrvatsko vijeće obrane iz Sarajeva (Slavko Zelić), HKD Napredak (dr. Franjo Topić) i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk. HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica.

Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj Bogosloviji i u Napretku koji je djelovao u Bogosloviji. Sve su odluke i priopćenja donošeni usuglašavanjem stavova, a nikada preglasavanjem, što je fenomen za šire proučavanje. Obavljeni su razgovori sa svim važnim domaćim i međunarodnim čimbenicima (T. Nevjestić, Isječak našeg vremena, u: Napretkov Hrvatski narodni godišnjak za 1997., 372-376).

HKO je, prema sudu sudionika i svjedoka toga teškog vremena, odlučujuće utjecao da ne dođe do sukoba Armije i HVO-a u Sarajevu, a neki su to željeli i radili na tomu na objema stranama. Da je došlo do sukoba, mnoge bi stvari bile teže i kompliciranije, pogotovo za Hrvate katolike, ne samo u Sarajevu kao glavnom gradu, nego i u cijeloj BiH.

Sabor Hrvata BiH

HKO je bio organizator, a Napredak logistički odrađivao, Sabora Hrvata BiH održanog u Sarajevu 6. veljače 1994., dan nakon stravičnog masakra (68 ubijenih) na sarajevskoj tržnici Markale. Na Saboru su usvojeni dokumenti koji su bili prezentirani i na Ženevskim pregovorima.

Na ovom saboru je izabrano Hrvatsko narodno vijeće (HNV), čiji je prvi predsjednik bio dr. Ivo Komšić, koje je nastavilo ostvarivati slične ciljeve i zadatke HKO-a, ali u kojem više nisu bile službeno ranije spomenute organizacije i institucije, nego pojedinci. Dr. Komšić u svojoj memoarskoj knjizi govori dosta o HKO-u, HNV-u i Saboru.

HKO je odigrao svoju važnu ulogu i, što se rijetko događa, sam sebe dokinuo. Napredak i Bogoslovija su osigurali većinu logistike za ovaj sabor. Treba reći da je Steve Bubalo osim što je došao iz Amerike sa suprugom, Perom Radielovićem i Valentinom Ivankovićem bio donator Sabora.

Na Saboru su sudjelovale mnoge ugledne osobe iz javnog života BiH i RH: Drago Stipac, legendarni HSS-ovac, Vlado Gotovac, Mika Tripalo, Stipe Mesić, Zvonimir Šeparović itd. Bio je Haris Silajdžić, tada predsjednik Vlade BiH, Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH, Miro Lazović, predsjednik Skupštine BiH, Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a Hrvatske, akademik Božidar Matić, biskup Pero Sudar (nadbiskup Vinko Puljić je bio u inozemstvu), Mariofil Ljubić, potpredsjednik Skupštine BiH, Jure Pelivan, bivši predsjednik Vlade, predsjednik HKD-a Napredak Franjo Topić i nekoliko članova Središnje uprave, Ilija Šimić, vlč. Luka Brković, Željko Ivanković, fra Ljubo Lucić, fra Luka Markešić, Hrvoje Ištuk, Ivan Lovrenović… kako je netko napisao: mnogi od hrvatske inteligencije i umjetnika bili su prisutni. Saboru su prisustvovali različiti veleposlanici i međunarodni predstavnici na čelu s američkim veleposlanikom Victorom Jakovichem, francuskim Henrym Jacolinom, koji je bio posebno značajan jer je francuski UNPROFOR kontrolirao sarajevsku zračnu luku i uglavnom cijelo Sarajevo. Važnu ulogu je imao i Sergio de Mello, predstavnik Ujedinjenih naroda za bivšu državu, omogućivši dolazak stotinjak ljudi zrakoplovima UN-a iz Zagreba, Splita i Frankfurta, što je u to doba bio pravi pothvat jer nisu mogli ni ministri lako dobiti dopuštenje za te letove.

Plodovi Sabora

Prije su održani u Hrvatskoj sabori Hrvata Posavine, srednje i zapadne Bosne, pa je ovaj sabor bio zbirni rezultat ostalih sabora. Na njega i njegove rezultate s nestrpljenjem su čekali mnogi domaći i strani političari.
Osnovni prijedlog je bio da se BiH uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt.

Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba Armije i HVO-a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata. Da nije bilo Sabora i da nisu prekinuti sukobi Hvo i Armije, u Lašvanskoj dolini bi bio vjerojatno pokolj velikih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini je bilo oko 30.000 vojnika (bošnjačke) Armije.

Zagrebački političar i publicist Slavko Goldstein je napisao kako je ovaj sabor unio u hrvatsku javnost „dašak već gotovo zaboravljenog optimizma“ (Hrvatska poslije sporazuma, u: Erasmus 6./1994, 20. s.). A Vesna Pusić je navela kako je „inicijativa Sabora Hrvata Bosne i Hercegovine bila jednim od glavnih pokretača promjena koje su se (samo šest tjedana ranije) činile nemogućim i iluzornim i koje su možda početak kraja rata na ovim prostorima.“

Peter Galbraith, tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj, ustvrdio je: „Također je važno bilo to što se pojavila skupina Hrvata koja je predložila drukčije ideje… Dakle, Sabor u Sarajevu bio je vrlo važan… Također za raspravu o zemljovidima, posebno su bile važne njihove ideje o tomu. Bili su osnova (za raspravu). Također su pridali značaj pitanju (Bosanske) Posavine, što u dotadašnjim raspravama nije bio slučaj“ (Erasmus 6/1994., 14-15.).

Deklaracija Sabora
Saborska deklaracija sadržavala je sljedeće točke:

1. državna cjelovitost BiH je vitalni interes hrvatskoga naroda;
2. žuran i apsolutan prestanak svih ratnih djelovanja;
3. u BiH se mora osigurati kontinuitet državotvornosti svih triju naroda i njihova jednakopravnost;
4. odbacuje se svako rješenje krize u BiH koje sankcionira etničke progone i omogućuje nastavak etničkog čišćenja;
5. zahtijeva se povratak svih prognanih i izbjeglih u njihove domove;
6. predlaže se federalno uređenje BiH na kantonalnoj osnovi.

Zar ne bi bilo i danas ovakvo uređenje bolje od ovoga što imamo? S dva entiteta BiH nema dobru i normalnu budućnost što se svakodnevno osvjedočujemo. I u aktualnim pregovorima dva su praktično suprotstavljena koncepta: jedan isključivo etnički, a drugi isključivo „građanski“. Loše je, bez obzira na ove nove prosvjede, da se hoće reformirati samo Federacija, a ne cijela BiH. Entiteti su praktično „neovisne“ državice i teško mogu solidno funkcionirati. Vidi se i po ovoj krizi.

Jedan od glavnih argumenata nekih iz međunarodne zajednice zašto ne treba reformirati RS jest da ona funkcionira. Funkcioniranje je vrlo važan argument, ali nije dovoljan niti jedini, pa i Sjeverna Koreja funkcionira – naravno da time ne uspoređujemo RS sa S. Korejom.

Kombinirana demokracija

BiH treba organizirati, po našem mišljenju, na principu „kombinirane demokracije“, tj. trebaju biti osigurana sva osobna i nacionalna prava. Ovdje će još dugo biti važan nacionalni element i od toga se ne smije bježati. Predsjedništvo i Dom naroda osiguravaju simbolički ravnopravnost na državnom nivou, a kantoni osiguravaju nacionalna prava na terenu: obrazovanje, kulturu itd. Kantonizaciju/regionalizaciju je predložila i Biskupska konferencija BiH.

Međunarodna zajednica je, domaći akteri to nisu htjeli a ni mogli, učinila najvažniju stvar kad je zaustavila rat. Ali to nije dovoljno, sad treba organizirati Dayton 2, da ponovimo, što je tražio i sam Holbrooke, da bi zemlja bila što funkcionalnija, pravednija i jeftinija. Jasno je da su domaći političari prije svega odgovorni i da bi trebali naći neko dobro. Uzaludna je isprika da to trebaju domaći političari uraditi, da su htjeli i mogli već bi učinili. Međunarodna zajednica je sudjelovala i zapravo stvorila Daytonski sporazum i suodgovorna je i za njegovo funkcioniranje i popravljanje.

BiH treba što prije u NATO

Prije će pomrijeti svi aktualni političari nego što se dogovore za ulazak BiH u Nato ili ispune uvjete za ulazak u Evropsku uniju. Dakle, trebaju zajedno raditi domaći i međunarodni lideri na čelu s OHR-om i SAD-om koje su bile glavni kreator Daytonskog sporazuma, uostalom u SAD-u je i načinjen. Naravno da to nije lako i da traži puno napora, ali to ne može biti isprika za nerad ni domaćim političarima ni međunarodnoj zajednici. Jer ovako će BiH biti stalno trusno područje. Nije valjda da netko želi da to stalno i bude?

Ako je tako, onda je to pitanje zloće i preuzimanja velike odgovornosti za moguće katastrofalne posljedice. Dobro je da su se SAD i EU ponovo angažirale da se sredi BiH. Od svega je najgori a i najskuplji rat. Ceterum censeo (uostalom smatram), najvažnije je nek’ se BiH učlani u NATO jer to je, ne samo vojna, nego i ekonomska i politička organizacija. Da ljudi barem budu sigurni da se neće više ginuti, a s NATO-om će biti bolje pojedincima i narodima u BiH.

Tijekom kolovoza 1993. pristupilo se osnivanju koordinacijskog tijela hrvatskih stranaka, crkvene institucije i HKD-a Napredak. Tako je nakon nekoliko sastanaka, 10. rujna 1993. utemeljen – ponajprije zbog opasanosti sukoba HVO i Armije i u Sarajevu – Hrvatski koordinacijski odbor (HKO) kojeg su činile: Nadbiskupija, Franjevačka provincija, Caritas, Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatska seljačka stranka BiH, HVO iz Sarajeva, HKD Napredak i Napretkova Hrvatska gospodarska zbornica, a za predsjednika je izabran mr. Tvrtko Nevjestić, predsjednik Zbornice, dopredsjednik je bio autor ovih redaka, a tajnik Hrvoje Ištuk.

HKO je bio stvarni i ovlašteni predstavnik svih članica, što je fenomen za šire proučavanje. Zasjedalo se često, a nekada svakodnevno u Vrhbosanskoj Bogosloviji i u Napretku koji je djelovao u Bogosloviji.

Osnovni prijedlog je bio da se BiH uredi prema švicarskom modelu s deset županija, tri hrvatske (posavska, travnička i hercegovačka), tri srpske i tri bošnjačke, a Sarajevo da bude distrikt. Dokumenti i stavovi Sabora su bitno utjecali na zaustavljanje sukoba Armije i HVO-a, i na zaključivanje Washingtonskog sporazuma koji je definitivno okončao sukob Bošnjaka i Hrvata. Da nije bilo Sabora, u Lašvanskoj dolini bi bio pokolj neviđenih razmjera. Prema stranim promatračima, u opkoljenoj Lašvanskoj dolini je bilo oko 30.000 vojnika bošnjačke Armije.

 

Share.

Comments are closed.