Piše: Tomislav Židak/Jutarnji list
Sjećam se tih dana. Njegov ćaća Marinko, njihov odani, kućni prijatelj Stipe iz Rakitnog, putovali smo u Mostar na utakmicu, nekoliko dana nakon one čuvene utakmice u Maksimiru, kad je 13. svibnja Zvone “naskočio milicajca”. Stigli smo u Bobanovu Dragu, a na ulazu u selo, visio je transparent “Za Franju i HDZ”. Tako je tada mislio i kapetan i taj dio Hrvatske, nogometaš koji će uvijek ostati kapetan, ma što netko mislio o tome. Svratili smo u njegovu, vrlo skromnu kuću u Bobanovoj Dragi, vidjeli baku i otišli svojim putem. Dan poslije Dinamo je igrao u Mostaru, Velež je visio u zoni ispadanja, a Zvone je igrao jednu od najdelikatnijih utakmica u karijeri. Odigrao je – ispravno!
Sjećam se i dana kada je Tonči Vrdoljak rekao Bobanu: “Vi ste jedan od najvažnijih Hrvata.” I Boban je to bio. Njegovu pogrešku u polufinalu svjetskog prvenstva u Francuskoj doživio sam kao sportski kiks, kakav se događa i Zidaneu i Maldiniju, ali narod u Hrvatskoj to je doživio kao da “Ćiro prodaje utakmicu da ne bi završio u francuskom zatvoru”. A upravo je taj Ćiro Blažević bio ogorčen na Zvonu Bobana jer je, kao protest protiv Tuđmana, izvjesio transparent “Svi smo za Gorana Ivaniševića”. Bile su to teške bitke, Zvonimirov buntovni duh nije se mogao suspregnuti, a Ćiro je galamio: “Upropastio si mi i finale i karijeru…”
Zamislite, svi koji mu danas na nos nabijate izjavu da će glasovati za Zorana Milanovića, da je toga nogometaša i mladog čovjeka SDB (Služba državne bezbednosti) označio kao metu: “Šteta što mu nisu pucali u leđa…”
Kad Zvonimir Boban nešto izjavi, onda to nije samo stvar folklora. On je ozbiljan čovjek, kao što je ozbiljan čovjek i Pep Guardiola, koji se izjasnio za “neovisnost Katalonije”. I to je jače u svijetu odjeknulo nego riječ bilo kojeg katalonskog političara. Zvonimir Boban izjasnio se za novu Hrvatsku, čovjek koji nije želio ni u HNS ni u Dinamo. Jer mu se to gadi. Mnogima se neće svidjeti, ali njegov sam sljedbenik, iako ne mogu reći da ću glasovati za Milanovića. Ali, čovjek koji je devedesetih javno obznanio da će glasovati za tada u Beogradu omraženog Tuđmana, ima pravo na svoje mišljenje i o Milanoviću, i o Karamarku, i o Mamiću, i o Šukeru. Čovjek koji će uvijek imati crveni tepih u Hrvatskoj, ma kamo dolazio.
Prije tjedan dana sam u kolumni, do koje jako držim, napisao: “Čitajte Bobana.” Jer, bio je autor prvoklasnog štiva. I kada sam čuo da je “barut omirisao i hladno zbrisao”, bilo mi je žao, jebeno žao. Shvatio sam da sam izgubio čovjeka koji je volio Dinamo, onaj Dinamo koji sam i ja volio, Dinamo “na gospon doktor” i na “kak ste kaj”. U tom smislu sam bio njegov sljedbenik. Kada nije htio u Hrvatski nogometni savez, pa i ako je doista odlučio napustiti Sportske novosti, žao mi je. Falit će mi njegove subotnje kolumne, ali, jebiga, teško se penjati našom Fratarskom ulicom. Jest ćemo kolače u njegovoj slastičarnici u Masarykovoj i gledati kako naš parlament pliva, i pričati kak’ je bilo kad je Dinamo bio nogometni aristokrat…