Piše/prenosi: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja
(Autorica je u tekstu prenijela kazivane emocije i iskustvo pacijenta tijekom doživljenog procesa rada na sebi)
Bio sam stvarno prepadnut, dok sam sjedio na toj stolici, ne znajući u tom trenutku ni zašto sam došao, a osobi koja je istraumatizirana, strah je prvi pratitelj, pogotovo ako ćemo taj strah iznijeti i gledati u njega jer sam zbog toga i došao na terapiju.
I ne samo strah nego i očaj zbog izbezumljenosti, rastresenost koja se vidjela iz aviona, a roj zastrašujućih misli kao da je došao na najbogatiju trpezu. Kad se sad toga sjetim, ne znam kako sam, uopće, sjedio na toj stolici i kako sam išta znao kazati!
Taj moj istraumatizirani dio je i nastavio u svom stilu i počeo nabrajati, ama nema ti ništa od ovoga, neće ti ni ovo pomoći, ‘ajde kući, zatvori se u sobu i ne izlazi zadugo kao što si radio, znaš da samo moraš slušati mamu i tatu, sebe moraš zanemariti, šta ćeš ti, nesposoban…
Ne želim vas plašiti i nabrajati što je sve izlazilo iz mene, ali bio sam rob tome i mislio sam da su sve te „prekrasne“ i „predivne“ rečenične kontrukcije baš takve, prekrasne i predivne i istinite što je najžalosnije; koje omamljenje!
To je ono što zlo u nama čini: vrtimo se svi u krug, ne postoji ništa konkretno, sve je apstraktno, neka nas tu, mi tu MORAMO biti, to tako MORA sve biti i ići (MA NEMOJ, DOSTA VIŠE!). Mi smo zarobljeni izjavama koje s nama baš točno programski upravljaju i tako nam režiraju život, a pravdane su sa ‘ne znam i ne mogu se zauzeti za sebe, nemam utjecaja na svoju situaciju, ne vrijedim, ja sam nitko i ništa’…
Sa velikom tremom sam krenuo pričati svoj život od onoga trenutka kojega sam se sjećao, znači negdje od 3. godine života do tada (a, svašta je proživljeno. Pa svatko je i proživio. Zaista je istinita ona izjava da svačiji život romane piše).
A kada se iz ovog sada trenutka promatram tada u prošlosti, ne mogu vjerovati da sam ja bio ta osoba, taj čovjek. Jednostavno se negiram, ne prihvaćam jer to nije bilo moje izvorno stanje, a ovo već sada jeste i bit će još izvornije.
Kada ste u procesu, iz dana u dan se mijenjate.
Bijah čovjek prepun psihičkih poremećaja koji su se odrazili na tijelo, čovjek bolesnog duha, bolesnog sebe ali ne, izgovora koje sam slušao od sviju oko sebe su bile sljedeće: naše dijete je zdravo, normalno, dat će Bog, neka, Bogu ‘vala, ama sve je u redu, šta bi da ti je ovo ili ono, šuti neka, dragi moj sine Bog sada želi tako, zna On… (jadnog Boga se uzima previše u usta. Mislim da to božansko biće čepi uši. A pogotovo kada počnemo Boga okrivljavati za sve u životu, e to je tek vrhunac), no indikatori u životu uvijek postoje i probiju se do nas i pokažu nam da nešto zaista nije u redu i da je krajnje vrijeme da nešto mijenjamo.
A naš najjači analgetik je POTISKIVANJE. Potiskivanje se prenosi na nas, to nam je neki obrambeni mehanizam, odmah zaključimo da je tako najbolje u životu jer nažalost ne znamo drugačije, nije nas nitko uputio i usmjerio na način da je normalno osjećati da je uredu osluškivati sebe iznutra i na taj način živjeti sebe i da je normalno reagirati ali, neeeee, nego potiskuj, emocije su nezdrave, bijes, ljutnja i ostalo, ma to je đavolski, i potom odmah čujem svoju majku, baku, tetku, rođaku i ostale sa izjavama “šuti, neka, šta ćeš, bit će dobro, jaaaaaadna, ali dat će Bog (opet) a, zapravo su toliko u sebi nabijeni negativnim nabojem, toliko je maski na njima ali što se može jer su i one govorile upravo ono što se i njima govorilo i to je taj rečenični program kojeg sam i ja popriličan broj godina slušao i živio.
I, zapravo, s njima nestajao u pustopoljini svoga bića. Rad na sebi je danas postala velika potreba.
Jer čim se ti primjerice budiš da te steže u prsima ili te rastura nervoza i grč u trbuhu, siluješ pričom prijateljicu da ne znaš što i kako dalje u vezi ili braku, piješ previše a ni sâm/sâma ne znaš zašto ali se tješiš izgovorom “još sam ja mlad/mlada, ovo se ja zabavljam”, ako se često svađaš sa roditeljima i ostalim ukućanima, ako ti kroz glavu prolaze misli da ništa nema smisla, ako nisi prebrodio/prebrodila bilo kakav gubitak u životu i on te i dalje prati, ako ti neka situacija neda mira ako se ne uspijevaš riješiti porokâ, imaš preveliku dozu agresivnosti i ljutnje, gubiš stalno ljude oko sebe, imaš zdravstvenih problema i tegoba, ne uspijevaš napredovati, ne znaš kud i kako dalje, strahovi s tobom upravljaju pa i stres, neuroze, jedan dan ti je ovakav, drugi onakav, kriviš sve, svakoga pa i sebe za svoje stanje, kroz glavu ti često prolaze negativne, pesimistične, strašne i zle stvari i da ne idem u detalje koliko situacija ili, bolje rečeno, životnih drama unutar životnih drama postoji…
Vjeruj mi, bez srama, uzmi svoj život u svoje ruke i počni rješavati sve po redu!
To je put koji vodi direktno ka tebi.
Bilo bi predobro kad bi nam to svima bio cilj!
Nastavlja se…