U očekivanju novog patrijarha

Pinterest LinkedIn Tumblr +

U četvrtak, 18. veljače 2021., bit će poznato ime 46. po redu patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Izbor će se održati u kripti Hrama svetoga Save, na Vračaru, u Beogradu. Bit će izabran onaj episkop ili mitropolit koji ima najmanje pet godina episkopskog staža i svoju eparhiju ili mitropoliju kojom upravlja.

Piše: Ivan Markešić, sociolog religije, Zagreb/Oslobođenje

U uži izbor ulaze tri kandidata i to oni koji dobiju natpolovičnu većinu glasova svih 47 arhijereja s pravom glasa. U slučaju da više kandidata bude imalo spomenuti broj glasova, glasovanje će se ponavljati dok se to ne ostvari. A kada episkopi budu sigurni da su trojica između njih dobili natpolovičnu većinu, njihova imena bit će stavljena u tri zasebne omotnice koje se umetnu u Sveto pismo, u Evanđelje.

Čast da apostolskim ždrijebom, izvlačenjem jedne od tri omotnice, izabere 46. srpskog patrijarha pripala je ovaj put jednom od „najvećih duhovnika SPC-a“, devedesetčetverogodišnjem arhimandritu Jovanu Radosavljeviću, iz manastira Blagoveštenje (Ovčarsko-kablarska klisura) koji je već više godina povremeno na službi u Eparhiji vranjskoj. Biranje patrijarha apostolskim ždrijebom – praksa je koja ne postoji nigdje u pravoslavnome svijetu, a koja je u SPC-u korištena od 1990. kada je na taj način izabran patrijarh Pavle te dvadeset godina kasnije kada je 2010. izabran patrijarh Irinej. SPC je taj način biranja vrhovnog poglavara uvela u svoj ustav u svibnju 1967., u vrijeme patrijarha Germana, u svrhu sprječavanja političke vlasti da utječe na izbor. Apostolski ždrijeb temelji se na Djelima apostolskim o izboru kockom Mateja za apostola nakon što se Juda objesio zbog izdaje Isusa: „I postaviše dvojicu: Josipa koji se zvao Barsaba a prozvao se Just, i Matiju. Onda se pomoliše: ‘Ti, Gospodine, poznavaoče svih srdaca, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove apostolske službe kojoj se iznevjeri Juda da ode na svoje mjesto“. Onda baciše kocke i kocka pade na Matiju; tako bi pribrojen jedanaestorici apostola“ (Dj 1, 23-26).

Potrebno je također reći da je Sveti arhijerejski sabor bio ipak 2000. godine donio odluku da se ubuduće patrijarh bira glasovanjem, a ne apostolskim ždrijebom. Međutim, kako to nije bilo toliko važno, jer su oba načina izbora bila pravno utemeljena, Sabor ću tu svoju odluku povući pet godina kasnije, 2005., pa će patrijarh Irinej 2010. biti također izabran apostolskim ždrijebom, dakle „bacanjem kocke“.

A korištenje „bacanja kocke“ kao načina dolaska do ispravnog rješenja u neizvjesnim okolnostima nije nikakva novina u povijesti abrahamskih religija: židovstva, kršćanstva i islama. Tu praksu kao način rješavanja zamršenih društvenih prilika nalazimo, kako navodi Boris Kozjak u svome tekstu „Religija i kockanje“ (https://hrcak.srce.hr/29005),  veoma često ne samo u starozavjetnim tekstovima („bacanje kocke“ spominje se 15 puta) nego i u novozavjetnim (u kojima se „bacanje kocke“ spominje 7 puta). Uz jednu napomenu da se biranje bacanjem kocke u islamu spominje dva puta: u surama Alu ‘Imran, 44 („Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali“) i Es-Saffat, 141, gdje Allah, dž. š., kaže: “i baci kocku i kocka na njega pade”.

Izbor vrhovnog poglavara u svakoj, a posebno u religijskoj i političkoj zajednici, ima posebno značenje. Tako i izbor 46. svesrpskog patrijarha ima veliko značenje kako za samu Srpsku pravoslavnu crkvu, njezino svećenstvo, monaštvo i vjernike u zemlji (Srbiji) i diljem svijeta tako isto i za Republiku Srbiju, a posebno za njezinog predsjednika Aleksandra Vučića.

Naime, predsjednik Vučić nije krio svoje prijateljevanje s pokojnim patrijarhom Irinejom, a ni ovaj s Vučićem kojeg je Sveti arhijerejski sinod, na Irinejev prijedlog, na svečanoj akademiji u Centru „Sava“ 8. listopada 2019. u povodu obilježavanja osam stoljeća samostalnosti SPC-a obdario najvišim priznanjem SPC-a – Ordenom Svetoga Save Prvoga reda, uz obrazloženje da se odličje daje za „delatnu ljubav prema Crkvi, angažovanje na očuvanju jedinstva srpskog naroda i neumornu borbu za celovitost Srbije i očuvanje Kosova i Metohije u njenim granicama“.

Bio je to razlog da veći broj episkopa i visokorangiranih svećenika SPC-a nisu htjeli prisustvovati tom događaju. Promatrano u tom kontekstu ne čudi da je vijest o Irinejevoj smrti prvi objavio osobno predsjednik Vučić, a tek potom Patrijaršija. Bio je to, kako navodi Dejan Ilić, inače, urednik izdavačke kuće Fabrika knjiga i urednik časopisa Reč Vučićev „makabristički spektakl“, spektakl kao krinka ispod koje se krije ni po čemu kršćanska ambicija „da se bude gospodar života i smrti u Srbiji“ čemu uvelike doprinose ne samo srbijanski mediji koji mu se klanjaju , nego i SPC koja „nema snagu da mu se odupre, barem kada je reč o tim konačnim pitanjima života i smrti, na koja polaže pravo da o njima (jedina) kompetentno sudi“. (https://pescanik.net/vest-o-smrti-patrijarha/)

Kako je riječ o nacionalnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, sasvim sigurno je da postojećoj političkoj (Vučićevoj) eliti koja sve u Srbiji želi staviti pod svoju kontrolu, nije svejedno tko će u sljedećem – dužem ili kraćem – razdoblju biti na čelu Crkve. Srbijanski mediji, ali i oni u okruženju, zaokupljeni su upravo tom činjenicom, a veoma malo, ili gotovo nikako s unutarcrkvenim problemima. Sve oči uprte su u Aleksandra Vučića i njegovo nastojanje da se na mjestu srpskoga patrijarha nađe osoba kojom će biti zadovoljan i s kojom će moći u sljedećem razdoblju ostvarivati kako svoje velikosrbijanske ciljeve, posebno one u okviru velikosrbijanskoga projekta Srpski svet (s ciljem povezivanja svih Srba u regiji sa sadašnjom vladajućom politikom u Srbiji) tako i one „izdajničke“, ukoliko bude potrebno priznati neovisnost Kosova.

Kad je riječ o unutarcrkvenim problemima, novi patrijarh morat će se sasvim jasno odrediti prema neovisnosti Kosova, odnosno čuvanju „kosovskog zaveta“ i „vascelom srpstvu“ dati čvrsto obećanje da neće prihvatiti neovisnost Kosova, odnosno odvajanje Kosova i Metohije od Srbije. To je, rekli bismo, nešto što su i patrijarh Pavle i Patrijarh Irinej ostavili svojim nasljednicima u amanet. Bude li, međutim, Vučić bio prisiljen priznati Kosovo, on to zasigurno neće učiniti bez pristanka srpskog patrijarha ma tko on bio. Kao što ni Slobodan Milošević nije htio otići u Dayton na potpisivanje Daytonskog sporazuma i zaustavljanje rata bez potpisa (pristanka) patrijarha Pavla. Sveti arhijerejski sabor će potom na izvanrednoj sjednici opozvati taj patrijarhov potpis, ali Milošević je ipak bio potpisnik sporazuma kojim su danas zadovoljni jedino Srbi.

Da je Kosovo jedna od žarišnih točaka svakoga budućeg patrijarha potvrđuje i zagrebačko-ljubljanski mitropolit, dr.sc. Porfirije Perić – uz Irineja Bulovića, episkopa novosadskog, bačkog, somborskog i segedinskog, jedan od glavnih favorita u utrci za novoga srpskog patrijarha. Porfirije će, gostujući na televiziji TV Pink 22. studenoga 2020., izjaviti da je „Kosovo mnogo više od mita. Mit je stvar imaginacije, a Kosovo je za našeg patrijarha i našu crkvu zavet, to je identitetska stvar… Vitalni (interes) Crkve je očuvanje Kosova i izgradnja Hrama Svetog Save“. Uz to, naveo je „da su Kosovo i Metohija stvar identiteta Srba i da nije siguran da bi „naš narod imao budućnost“ u slučaju da ga “izgubimo kao temelj postojanja” (https://rs.n1info.com/vesti/a675185-porfirije-ocuvanje-kosova-vitalni-interes-crkve-bez-toga-nema-buducnosti/)

Drugi veoma važan crkveni problem jest daljnja svepravoslavna rasprava o autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, odnosno Pravoslavne crkve Ukrajine. Kako je poznato, SPC je u slučaju priznavanja autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve stala na stranu Ruske pravoslavne crkve koja ne priznaje odluku Vaseljenskog patrijarha Bartolomeja o dodjeli autokefalnosti. Protivljenje autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve povezano je s protivljenjem SPC-a i patrijarha Irineja nastojanjima vlasti crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića da Crna Gora kao država i Crnogorci kao narod imaju i svoju autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Iz SPC-a su im, na čelu s patrijarhom Irinejom, poručili da Crna Gora kao država ne postoji – to je jedna od pokrajina Srbije kao što je Šumadija niti su Crnogorci narod nego su oni zapravo ono što su oduvijek bili – Srbi.

Treći važan unutarcrkveni problem je tzv. konfederacija mitropolija što je SPC-u još 2011. godine predložio visoki predstavnik Ruske pravoslavne crkve, mitropolit Ilarion, prilikom posjeta Beogradu i Podgorici u misiji mirenja, odnosno iznalaženja prikladnog rješenja spora između vodstva Srpske pravoslavne crkve i Crnogorsko-primorske mitropolije. Temeljem iskustava koje je Ruska pravoslavna crkva imala s pravoslavnim crkvama u novonastalim državama nakon raspada Sovjetskog saveza (Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija i baltičke zemlje) mitropolit Ilarije predložio je patrijarhu Irineju da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj ponudi „konfederalni status“ unutar SPC-a. Time bi i druge mitropolije dobile na većoj autonomnosti u odlučivanju i djelovanju. Taj prijedlog još nije u cijelosti stavljen ad acta.

Prateći srbijanske medije, posebno nakon smrti patrijarha Irineja, 20. studenoga 2020., može se zaključiti da je interes i svekolika skrb postojeće srbijanske vlasti oko izbora novoga patrijarha jako velika pa će biti zanimljivo znati, hoće li u četvrtak, 18. veljače 2021., u kripti Hrama Svetog Save na Vračaru lebdjeti Sveti Duh kako bi pomogao pri izboru novoga patrijarha ili sveprisutni duh predsjednika Aleksandra Vučića. Bude li među trojicom s natpolovičnom većinom ime jednog od četvorice potpisnika pisma (episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, raško-prizrenskog Teodosija, žičkog Justina i braničevskog Ignatija) koji se protive kako uplitanju trenutne srbijanske politike u izbore i rad SPC-a tako i održavanju sabora u kripti Hrama zbog postojanja mnoštva kamera i mogućnosti manipulacije izborom, moguće je da će u kripti zalepršati i Sveti Duh. Ne bude li ni jedno od tih imena, u kripti će zacijelo lepršati veseli duh Aleksandra Vučića. Na radost mnogih pravoslavnih Srba, posebno onih izvan Srbije.

 

Share.

Comments are closed.