Piše: Emil Karamatić
Vi i vaš otac ste članovi iste partije samo u nekom ružnijem dresu. A vama lijepo. U modnom trendu ste. Sve je usuglašeno. I Interancionala….. i potrebe vašega dupeta.
Baš sve.
I onda pravite prvi korak. Istražujete. Zaključujete i divite se svojoj pameti.
Svim oblicima totalitarizama, diktatura ili autokracija, luđačkih potreba ili želje za vladavinom dok ih smrt ne zajebe, populizam je samo jedan od gomile manipulativnih metoda koje se koriste u želji dok masama srcu ne prirastu.
Pametno zar ne?
Kome uputiti?
Možda mrtvom gradonačelniku Gdanjska. Ali kasno je. Njemu ništa neće doći. Osim slika pakla koje će se stvarati tiho, polako. Strašne slike.
Ili nekom našem političaru koji se vješto pravda i uvjerava sve oko sebe, kako su gomile u zabludi.
Ali, jedino nisu bile u zabludi kad su ga izabrali. To je po pravilu, nešto drugo. Tad su pametno reagirali. Od sreće su vikali – Viva presidente, viva, viva. Viva.
Ti si naš.
Danas mi nismo tvoji.
Ali slika Veljka Čubrilovića je prejaka, prejasna , on je tu, garantiram. Trešti glas: „Svaka uprava je dobro ako je narodu dobro“.
„Žao mi je nisam mislio da će sve tako završiti. Nisam “, to su bile posljednje riječi koje je izgovorio u želji da se pokuša spasiti.
Ali bilo je prekasno.
Samo na kratko, nemojte puno trošiti vremena, opasno je i izaziva razne boleštine, pogledajte lik i djelo ovog našeg, koji je obnevidio i ovog polusvijeta mu novinarskog koji ga prati u stopu, vidjet će te tu vječitu odgovornost u drugima i savršenost u onom kome kliču, nose štafetu ili mu ispadaju iz dupeta poslije svakog ojačeg prdeža.
Ja sam, evo osobno spreman da ih shvatim i čak da prihvatim da je za sve kriva ona tamo čaršija, politika onog tamo naroda, da je njihova politika opasna i da imaju opravdani razlog za strah.
Ali.
Dopustite i vi meni da slobodno mogu reći da se nikoga ne bojim nego vas, za koje mi rekoše da ste moji. Bojim se tebe obnevidjeli, pokvareni čovječe, tebe pripadniče visokog svećenstva , bojim se svih vas koji nosite novinarsku titulu kojima je jedini urednik stranački stožer.
Nije mi lako vjerovati.
Težak je to posao.
Mučan.
Samo šutite, bacite novac u Fontanu di Trevi i samo jednom recite, viva presidente.
Novac je to, pustite ih neka se glođu.
A vi gazite po mrtvima pa po živima. Naizmjenično to činite da se ne prepozna tko je još živ.
Mogu reći, ne daj Bože, nešto što će vas koštati.
Jako, skupo, koštati.