Zašto brat nije došao kući, na žalost ne znaju ni one same, a kako da onda objasne djevojčicama. Treća mama čekala je godinama dijete i dobila anđela. Koliko je težak svaki sat čekanja, a ne dugih 11 godina, znaju samo one koje su čekale. I na koncu poletješe u nebo tri anđela. Umjesto da pucaju puške i peku se jaganjci i slave novi životi u zemlji bijele kuge, sve tri obitelji s bijelim sanducima u groblje.
Prošao je za prve dvije mame evo i mjesec dana od najgoreg dana u njihovu životu, ali teško da će ga ikada zaboraviti i ikada više biti iste. Pod kožu se uvuče strah i milijun pitanja bez odgovora. Kad izgubiš dijete umre nepovratno komad tebe. Otkine se i od duše i od srca i nikada više ništa nije isto. Kada znaš da ništa nisi mogao učiniti da se smrt spriječi, lakše je prihvatiš.
Kada sumnjaš da je netko ili nešto indirektno ugasilo život tvoga djeteta, onda te to izjeda, i neda ti da dišeš. Jedna mama reče da ode na groblje, pa joj bude malo lakše. Ne spava. Druga reče da je bebu vidjela samo jednom. Ustala se kao neki veliki div nakon carskog reza i na vlastitu odgovornost otišla vidjeti sina u bolnicu preko puta prvi i zadnji put. Sutradan je umro. Ostala im samo – dijagnoza sepsa.
Otpusno pismo, a na njemu broj bebe. Nije stigla dobiti ni ime. Od čega sepsa. U roditelja milijun pitanja bez odgovora i sumnja da im ne žele reći istinu. Najviše ih muči pitanje zašto nisu stigle otići roditi negdje drugo, a ako ikada skupe snagu za novi porod – SKB Mostar sigurno neće biti njihov izbor.
Obje majke s kojima smo pričali misle tako. Misle da bi danas imale sinove od mjesec dana da im bebe nisu otišle na Pedijatriju. Pitaju, zašto im se ne kaže točan uzrok smrti. Nije da nije bilo emocija i s druge strane. Jedan otac reče da je dokorica plakala kad mu je govorila da je beba umrla, ali i da mu te suze ništa posebno ne znače, jer misli da nije učinila sve. Borila se da beba preživi, ali ne i da se spriječi bakterija i da se beba ne zarazi.
Reče i da je u sobi s njegovim anđelom, za kojega je dobio nalaz da je imao spornu bakteriju, ležalo sedam drugih beba. Nije bio izoliran. Četiri dana iza njega je preminula je još jedna beba. Osim istine, koja uistinu oslobađa, lavovi koji su skupili hrabrosti progovoriti o smrti djeteta, žele i da prestane umiranje beba.
Bol koju su prošli ne žele više nikome. Bolnica pak ponavlja lanjsku priču, da bebe nisu preminule od bakterije. Od čega je onda nastupila sepsa koju u pravilu izazivaju bakterije. Zašto pedijatri prvi ne ustanu i ne kaže – Dosta je bilo! U ovakvoj zgradi i u ovakvim uvjetima ne možemo raditi svoj posao i liječiti djecu. Nedostaje nam ovoga ili onoga. Kad su ustali roditelji mrtvih beba, mogu i oni tražiti bolje mjesto za žive bebe.
(K.Spajić-Perić/Republikainfo.com)