Piše: Dražen Šimić/Digitalna demokracija
Europska unija je izuzetan, vizionarski projekt, ali unutar kojeg postoji jedan veliki propust. Iako je to predviđeno, Europljani se politikom ne bave zajedno. Ne postoji, istinski i u punome smislu riječi, europski politički prostor ili europsko javno mnijenje. Većina birača u EU još uvijek na politiku primarno gleda kao na nešto što se odvija unutar granica njihovih država i tu traže rješenja, što je pomalo paradoksalno s obzirom na brojne globalne izazove. Kada glasuju na europskim izborima, to čine “na različite datume, prema različitim izbornim zakonima, za kandidate odabrane od strane nacionalnih a ne od europskih političkih stranaka i na temelju domaćih agendi” (A. Alemanno, Politico). Ovo se mora promijeniti ako Europa želi uspješno odgovoriti na gore spomenute izazove i nastaviti s razvojem i boljitkom.
Iako unutar EU djeluju ‘europske stranke’, one nisu transnacionalne. To su političke grupacije čije interese i odluke uglavnom diktiraju domaći prioriteti stranaka članica, te spremnost na kompromis na europskom nivou. Njih financira EU koja želi da one daju doprinos “formiranju europske političke svijesti i iskazivanju volje građana Unije” (Europsko vijeće). Međutim, upravo zbog onoga što one jesu, te političke grupe to ne mogu ostvariti. Radi se prije svega o manje-više stabilnim, povremeno potrošnim političkim savezima koji su kao takvi u najboljem slučaju ograničeni u smislu svojih kapaciteta.
Da bismo dobili pravu paneuropsku političku debatu, trebamo transnacionalne stranke i pokrete. To je jednostavna logika, ali nažalost nije u većoj mjeri utjecala na ‘europsku politiku’. Svi oni koji vjeruju u europski projekt i liberalne vrijednosti trebali bi se itekako zabrinuti zbog činjenice da se nacionalistički populisti, bez obzira na međusobne razlike, daleko lakše organiziraju i “koriste Europu kako bi uništili Europu” (Euronews). Stoga, ako želimo suprotstaviti se nacionalističkoj invaziji, moramo djelovati što prije.
Postoje neki, zasada još mali znakovi nade. Postoji, na primjer, barem svijest da se nešto treba promijeniti. Ta svijest ne mora nužno prožimati sve elemente progresivnog političkog spektra, ali postoji.
Važno je da se polako pojavljuju ‘prave’ europske političke stranke i pokreti kao što su VOLT ili DiEM25. S vremenom, one bi mogle postati poželjna budućnost europske politike ili barem dopunjavati postojeći politički poredak. Naravno, nisu sve od njih progresivne ili proeuropske (vidi Generation Identity), ali one koje jesu mogle bi potaknuti jednu novu europsku politiku koja traži europska i globalna rješenja, uz jak fokus i na lokalna pitanja.
Europske stranke, transnacionalne izborne liste i pokreti gotovo sigurno će jednom postati mainstream. Treba ih podržati i zaželiti dobrodošlicu. Prva prilika da se to učini na vrlo smislen način su izbori za Europski parlament u svibnju 2019. Novi sastav ovog parlamenta vrlo vjerojatno će biti veoma različit u odnosu na prethodni, ali ako bude progresivniji to bi bio veliki korak naprijed.