Toplo-hladno partnerstvo

Pinterest LinkedIn Tumblr +

Suočen s time da postaje suvišan, Komšić zaoštrava retoriku i još beskrupuloznije obmanjuje građane Bosne i Hercegovine potpuno nerealnim zamislima, nerealnim barem iz perspektive sadašnjosti i bliže budućnosti. “Nikada nećemo odustati u inzistiranju na provedbi presuda Europskog suda za ljudska prava, jer njihova implementacija vodi ka formiranju građanske države”, rekao je Komšić prošle subote na kongresu Demokratske fronte za čijeg je predsjednika ponovo izabran.

Piše: Ivica Đikić/Novosti

Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, postao je teški uteg Bakiru Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije, odnosno glavnoj struji bošnjačke politike: partnerstvo podrazumijeva bošnjačke glasove za Komšića kao hrvatskog člana državnog Predsjedništva, što Izetbegoviću vezuje ruke u pregovorima i s HDZ-om BiH i s međunarodnim političkim faktorima u vezi s izmjenama Izbornog zakona, a smisao izmjena o kojima se razgovara jest da Hrvate u Predsjedništvu zastupa netko koga su izabrali – Hrvati. Suočen s time da postaje suvišan, Komšić zaoštrava retoriku i još beskrupuloznije obmanjuje građane Bosne i Hercegovine potpuno nerealnim zamislima, nerealnim barem iz perspektive sadašnjosti i bliže budućnosti.

“Nikada nećemo odustati u inzistiranju na provedbi presuda Europskog suda za ljudska prava, jer njihova implementacija vodi ka formiranju građanske države”, rekao je Komšić prošle subote na kongresu Demokratske fronte za čijeg je predsjednika ponovo izabran.

“Uopće nas ne zanima sviđa li se to nekome ili ne. Nismo mi izmislili to da treba odbaciti konstitutivnost naroda i uspostaviti jednakopravnost svih građana, nego je to naložio Europski sud za ljudska prava. Oni kojima se to ne sviđa mogu se žaliti tom sudu, a ne nama koji smo dosljedni u poštivanju tih standarda na kojima se temelji svako demokratsko i civilizirano društvo i država.” I još: “Drugog puta do građanske države nema. Taj put je spor i trnovit, ali ja vjerujem da ćemo uspjeti.”

Kad ne bi bilo ničeg drugog, a drugog ima u izobilju, već bi citirane rečenice bile dovoljne da se shvati da je Komšić najobičniji manipulator, odnosno da svjesno iznosi tvrdnje koje su netočne i utoliko štetne u delikatnim bosanskohercegovačkim političkim i međunacionalnim prilikama. On, eto, pokušava da uvjeri ljude da Europski sud za ljudska prava svojim presudama može iz temelja promijeniti ustavni poredak neke suverene države, pritom poredak koji je uspostavljen mirovnim sporazumom u Daytonu.

On obmanjuje građane da presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci znači odbacivanje konstitutivnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata: ta presuda iz 2009. godine, pojednostavljeno, nalaže da se obustavi diskriminacija nacionalnih manjina – “ostalih” – čiji se pripadnici uopće ne mogu kandidirati za Predsjedništvo BiH i za Dom naroda. Naravno da provođenje te presude ne vodi u formiranje “građanske države”, jer se spomenuti pravorijek bez poteškoća može implementirati mimo zadiranja u koncept konstitutivnosti tri naroda i u model političkog predstavljanja na etničkom principu. Na kraju, Komšićevo “uopće nas ne zanima sviđa li se to nekome ili ne”, pri čemu se misli na sudski nalog o uspostavi “građanske države”, manifest je njegove državničke nedoraslosti te političke i ljudske neodgovornosti prema vlastitoj zemlji i njezinim građanima.

“Hrvatski” član Predsjedništva Bosne i Hercegovine već tri godine ne radi doslovno ništa drugo nego zarad svoje političke i lične koristi vara dio glasača bošnjačke nacionalnosti, ili ponajprije bošnjačke nacionalnosti, tvrdeći da se “građanska država” – što je krinka za političku dominaciju Bošnjaka, najbrojnijeg naroda u BiH – može uspostaviti odlukom suda u Strasbourgu ili dekretom koji će napisati netko u Bruxellesu, Washingtonu, Berlinu, ili u nekoj od zapadnih ambasada u Sarajevu.

Sve kad bi se radilo o genijalnom i savršenom rješenju, svakom iole razumnom jasno je da to tako ne ide, da se ciljevi koje su tri zaraćene bosanske strane dostigle u ratu – ratu iz kojeg ni jedna strana nije izišla kao formalno poražena – ne mogu poništiti bilo čijom jednostranom intervencijom u korist želja i planova jednog od tri naroda. Kako je moguće da je ta prevara prošla kod tako velikog broja Bošnjaka, uključujući i mnoge pripadnike bošnjačkog intelektualnog miljea koji su bili na stvarnoj ili deklarativnoj distanci prema svakom nacionalizmu? Je li moguće da ne vide da je inzistiranje na brisanju konstitutivnosti tri naroda automatsko pristajanje uz nacionalizam najbrojnije bosanskohercegovačke nacije – jer je iluzija da će ljudi koji danas uglavnom glasaju “za svoje” u etničkom smislu već sutra glasati neopterećeni nacionalnom pripadnošću – ili se naprosto radi o nepromišljenoj reakciji na dugogodišnju frustrirajuću nezainteresiranost srpske i hrvatske politike da grade funkcionalniju i integriraniju Bosnu i Hercegovinu?

Rezultat trogodišnjeg Komšićevog prodavanja magle – zapravo jedanaestogodišnjeg, jer mu je ovo treći mandat u Predsjedništvu BiH – jest to da su animozitet i nepovjerenje između Bošnjaka i Hrvata dosegli najviše poslijeratne razine, i to ne samo u sferi politike: Komšić, dakako, nije jedini zaslužan za dodatno udaljavanje Hrvata i Bošnjaka, možda čak nije ni najodgovorniji, ali njega nije zanimalo doslovno ništa mimo konfrontacije s Hrvatima, to jest s biračkim tijelom koje bi nominalno trebao predstavljati na nivou Predsjedništva, kao i s vlastima u Republici Hrvatskoj u svakoj temi koja je bila pogodna za sukob ili prepirku.

Nije učinio ama baš ništa da se pokuša približiti Hrvatima u BiH ili da pokuša otvoriti dijalog s tim ljudima, jer je njegov politički opstanak u Predsjedništvu vezan isključivo s bošnjačkim raspoloženjem, a centralnom toku bošnjačke politike nije mrsko da u tročlanom državnom Predsjedništvu imaju dvojicu svojih ljudi i da se – iz uglavnom iracionalnih razloga – zaoštrava odnos prema Hrvatima koji danas u Bosni i Hercegovini ne čine više od deset posto ukupnog stanovništva. Pritom se kao ključni moment za forsiranje neprijateljstva ispostavlja formulacija o hrvatskom “udruženom zločinačkom pothvatu” iz osuđujuće haške presude hercegbosanskoj šestorici: tko god dovede u pitanje legitimnost Komšićeve pozicije i moralnost njegovog političkog djelovanja učas postane pripadnikom ili pristašom UZP-a, neovisno o biografiji i generalnim političkim stavovima. To je cjelokupna formula Komšićevog političkog preživljavanja.

Ta formula, međutim, ne bi značila gotovo ništa da je nije prigrlio Bakir Izetbegović i da SDA nije utjecala na to da dio Bošnjaka glasa za čovjeka koji s prezirom odbija vidjeti dalje i šire od svoje privatne političke ambicije i svojih ličnih privilegija, koliko god služenje tom svetom cilju bilo društveno štetno ili, najblaže rečeno, krajnje beskorisno.

Komšić sad, ipak, uviđa da je blizu čas kad će svakome postati jasno da se njegove tlapnje o “građanskoj BiH”, koja eto samo što nije nastupila, neće ostvariti u doglednoj budućnosti, pa umjesto isprike biračima i priznanja neuspjeha, mijenja retoriku u smjeru obećanja da neće odustati od požrtvovnog zalaganja za “građansku”, da stvar nije izgubljena, a naročito neće biti izgubljena ako on, Komšić, za godinu dana osvoji novi mandat u Predsjedništvu BiH. Izetbegović, pak, počinje shvaćati da je zatočenik Komšićevih osobnih interesa, a da savezništvo s Komšićem nije rezultiralo ničim pozitivnim ni za SDA, ni za Bošnjake, ni za Bosnu i Hercegovinu. Ni za koga osim za Željka Komšića i nekolicinu njegovih sljedbenika i savjetnika. Izuzev šačice pretencioznih europskih i američkih diplomata srednjeg i nižeg ranga, nitko u međunarodnoj politici i ne razmišlja o odustajanju od koncepta konstitutivnosti u BiH, od modela “jedna država, dva entiteta, tri konstitutivna naroda”.

Čak ni Turska ne daje nedvosmislenu podršku takvoj orijentaciji, jer svatko razuman zna da se mirovni ugovor ne može izokrenuti naglavce bez suglasnosti svih uključenih strana. Takav eksperiment, u današnjim globalnim geopolitičkim okolnostima, proizveo bi samo dodatnu napetost u ionako nestabilnoj zemlji i nestabilnoj regiji. Nastavak držanja ljestava Komšiću zabio bi Izetbegovića i Bošnjake u ćorsokak političke autarkičnosti, što bi Bosnu i Hercegovinu gurnulo još dublje u mrak svih oblika korupcije i siromaštva te posljedičnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva, uz produžetak dezintegracijskih procesa pod vodstvom panično razgoropađenog Milorada Dodika i pragmatično suzdržanog Dragana Čovića. Šef HDZ-a BiH, uostalom, svoj posao više-manje je prepustio najvišim državnim dužnosnicima i mehanizmima Republike Hrvatske.

No Izetbegoviću nije lako i jednostavno otarasiti se Komšića. Ne želi partnera i odanog saveznika pretvoriti u ljutog neprijatelja, pa posljednjih tjedana toplo-hladnim izjavama testira kako bi Komšić mogao reagirati na bošnjački pristanak na promjene Izbornog zakona koje bi praktično onemogućile predsjednika Demokratske fronte da još jednom bude izabran u državno Predsjedništvo. Premda je Komšić pokazao da mu nije nimalo strana trgovina kad je riječ o njegovim ličnim interesima, razvrgavanje suradnje s njime ne može za Izetbegovića proći sasvim bezbolno, bez obzira na to hoće li ga lider DF-a napasti žestoko ili blago. Na izborima će ga zbog toga kazniti dio bošnjačkih birača, ali politika je posao u kojem promašaji kad-tad dođu na naplatu.

Share.

Comments are closed.