Govor predsjednika HKD Napredak, mons.prof.dr. Franje Topića na promociji knjige ‘Pismo’, autora akademika Mehmeda Akšamije u Centru za dijalog – Vesatija Islamske zajednice u BiH u Sarajevu 2017. u Gazi Husrev-begovoj knjižnici, 23. ožujka 2017. godine.
Piše: Mons. prof. dr. Franjo Topić
(foto: Oslobođenje)
Promocije knjiga su prilika da se kaže nešto kratko i poticajno o samoj knjizi i o autoru ili autorima. Promocije nisu stručne recenzije iako se može i tako govoriti. Promocije bi trebale ponuditi slušateljima opći sadržaj knjige i neke osnovne ideje knjige.
U ovom slučaju predugo bi bilo samo pročitati sve autore i naslove članaka, dokumenata i ostalog što je u knjizi skupljeno. Ovo je svojevrsna miscellanea.
Imamo autora prof. Akšamiju, no „glavni junak“ je bivši reisu-l-ulema IZ BiH efendija dr. Mustafa Cerić. Treba primijetiti da je Knjiga prije svega velika i teška, u doslovnom smislu riječi, s raznim žanrovima: pisma poljskih i njemačkih biskupa iz 1965. godina o njihovoj teškoj prošlosti i tadašnjoj sadašnjosti, pa povodom 50. godina tih pisama pismo tadašnjeg reisa Cerića europskim biskupima, s nekim dokumentima i drugim tekstovima nastalim prigodom 50. obljetnice objavljivanja pisama.
Pa pet recenzija, pa dva duga članka prof. Zovkića i dr. Tucakovića. Pa onda sve to začinjeno objavljivanjem na šest jezika svega ili djelomičnog sadržaja knjige. Teško je i obuhvatiti, a kamoli sve to i kratko prezentirati i to što je moguće kraće, no kako je više govornika to je i moj zadatak lakši.
Da ne ponavljam i ne prepričavam neke dijelove knjige ili ne daj Bože cijelu knjigu, kazat ću nekoliko opaski i misli koje nadahnjuje ova knjiga, a mi se ovdje gotovo svi smatramo vjernicima knjige. Od prepričavanja je bolje da vi sami čitate. Valja kazati da knjiga nudi brojne mogućnosti za osvrte i komentare, asocijacije i glose.
Stoga vas pozivam da „budete strpljivi i izdržljivi“ kao što piše na Menšuri kojom se „potvrđuje izbor i pravo vršenja dužnosti reisu-l-uleme IZ u BiH (5.8.1996.) dr. Mustafe efendije Cerića. Ipak je dužnost i funkcija reisu-l-uleme glavna i ona je drugi, ako ne i prvi junak ove knjige. Funkcija se definira kao položaj u službi, djelatnost, djelovanje, uloga, zadatak. A matematička funkcija izražava zavisnost između dvije veličine, jedne, koja je zadata, i druge, koja se dobiva.
Bez funkcije reisa ne bi dr. Cerić bio to što jest, niti bi bilo ove knjige. I to pokazuje kako su funkcije važne i kako od ljudi mogu činiti velike i značajne ljude. Služba garantira određenu važnost, ali ne automatski i veličinu jer je važno i kako netko obavlja svoju službu. Funkcije ili službe su izraz društvenosti čovjeka, čovjek je pojedinac, in-dividuum, ne-djeljiv, važan, ali je istovremeno i biće zajednice, zoon politikon, ens sociale.
Veliki švicarski teolog Hans Urs von Balthasar (1905-1988) je napisao da čovjek postaje osoba, tj. čovjek u punom smislu riječi, tek sa službom, tj. društvenom ulogom ili, drugačije rečeno, s misijom u društvu i svijetu.
Dobro započinje reis Cerić svoje Pismo europskim biskupima s podsjećanjem da je prvo zabilježeno ubojstvo među braćom, kad je Kain ubio Abela, te zato krvno srodstvo nije garancija za dobre odnose. Tako nije bilo ni dobro iskustvo ideološkog jugoslavenskog „bratstva i jedinstva“ jer smo i mi mnogi iskusili njegove gorke plodove. Da je bilo tako iskreno i da je zaživjelo ne bi mogao biti onakav krvav rat. Bolje je i pravednije rješenje prijateljstvo i zajedništvo. Prijatelje se bira, prijateljstvo podrazumijeva da se ljudi slažu u mnogim bitnim pitanjima, da se uvažavaju, da se pomažu i da ne zavide jedan drugome.
Jedinstvo je po sebi dobro, međutim može biti nametnuto silom, može biti neprirodno, može ograničavati rast jednog pored drugog, pojedinca i zajednice, naroda. Zajedništvo, koinonia, podrazumijeva da su ljudi slobodno udruženi, da se cijene.
Uz mnoge druge lijepo je napisao o prijateljstvu libanonski književnik Khalil Gibran, koji povezuje kršćansku i islamsku kulturnu i duhovnu baštinu:
Vaš je prijatelj odgovor na potrebe vaše
On je njiva koju zasijavate s ljubavlju,
i koju žanjete sa zahvalnošću.
On je vaše kućište i ognjište vaše.
jer vi mu dolazite gladni,
a i da potražite od njega uspokojenje.
Reis na primjeru Isusa zaključuje: “Ljubav prijatelja može biti jača i od ljubavi braće po krvi” (232. s.).
Nalazi i jedan primjer iz povijesti, te navodi kako su prve muslimane progonila njihova braća, a utočište i zaštitu im je pružio kršćanski kralj Abesinije Negus, danas uglavnom Etiopija i Eritreja, to je carstvo jedno od najdugovječnijih, trajalo od 1137. godine sve do 1974., kad je svrgnut posljednji car Haile Selasije u vojnom udaru.
Citira i Kur’an časni: „Zasigurno ćeš shvatiti da su najbliži prijatelji oni koji vjeruju i koji kažu: ‘Mi smo kršćani, zato što među njima ima svećenika i monaha. I zato što nisu oholi“ (K 5:28).
Dobro efendija Cerić veli da nije dovoljno samo znanje nego treba i dobra volja za dobre odnose među ljudima i među različitim vjernicima.
Znanje može biti vrlo hladno, znanje nadima, znanje može omogućavati više zla, stoga je uz znanje potrebna i dobrota i dobra volja. Samo se s Istinom i Ljubavlju može dobro i pravilno letjeti, rekao bi sv. Efrem sirski ili što veli Isus, treba istinovati u ljubavi.
Znanost koja će ljudima pomagati da napreduju u svakodnevnom životu i u tehnici ali i znanost koja će pomagati ljudima da budu bolji prema onoj Francisa Bacona: „od znanosti se ne smije očekivati takav uspjeh poradi kojega bismo zaboravili svoje moralno stanje“.
Dr. Cerić piše: „Mi prihvatamo vas i želimo da vi prihvatite nas“, bez straha i predrasuda.
Ovdje se radi o prihvaćanju različitosti između islama i zapadnih vrednota koje su izrasle iz kršćanstva.
Različitost je često izvor nesporazuma, svađa, ali je nerazumno buniti se i ne prihvaćati različitosti jer su one prirodna pojava, a za vjernike također Božje davanje. Zagonetno je i nedokučivo ljudskom redovnom razumu kako ljude više razdvaja manje od 5% razlika među njima nego što ih spaja 95% zajedničkog.
Generalno treba tražiti i isticati zajedničko i pozitivno kod svakoga i u svemu, ne zatvarajući oči pred problemima i pred nedostatcima.
Inače, ako se bude stalno inzistiralo na razlikama i na negativnostima kod drugih onda nema mira ni pomirenja, živjet ćemo u stalnoj svađi.
Ima ona jedna opaka izreka: negativac će i u najboljem rješenju naći problem.
I kod nas sada kao i u ratu bilo je divnih primjera kako su neki pomagali ljudima druge vjere. Iako se u medijima puno više ističu negativni primjeri, ipak treba isticati i pozitivne kao primjer i poticaj svima. Time hranimo dušu ljudsku i svoju, time hranimo i dušu svemira, time pomažemo da se u nama, oko nas i u cijelom svemiru povećava dobro.
Tko god čini dobro, on je Božji i on je pravi vjernik. U tome smislu treba pomagati gradnju „tuđih“ bogomolja, čestitati i posjećivati jedni druge barem za velike blagdane, naši fakulteti trebaju organizirati još više zajedničkih skupova, kulturna društva još više organizirati manifestacija gdje nastupaju pripadnici svih vjera. Nijedan pojedinac ne može promijeniti cijeli svijet i riješiti sve probleme, nije to uspio ni Obama, ali palimo i najmanje svjetlo da bude malo manje mraka u ovome svijetu.
Uz neke zloupotrebe vjere, uz loše prakticiranje vjere od nekih vjernika, dobro je i ovom prilikom podsjetiti se na divni lik poljskog svećenika Maksimilijana Kolbea koji se spominje u knjizi. Kad su koncem srpnja 1941. pobjegla tri zatvorenika, zamjenik zapovjednika logora Karl Fritsch odabrao je 10 kažnjenika za smrt od gladi u podzemnom bunkeru. Jedan od osuđenih bio je otac obitelji Frantiszek Gajowniczek koji je kriknuo: „Jadna moja žena, jadna moja djeca!“. Kolbe se javio mjesto njega i bio prihvaćen. Nakon dva tjedna ostala devetorica su umrla, a stražari su njemu dali smrtonosnu injekciju. Tijelo mu spaljeno 15. kolovoza 1941. Svetim ga proglasio u Rimu papa Poljak Ivan Pavao II. 1982. A na misi kanonizacije bio je i Gajowniczek.
Teška su i nezahvalna vremena jer smo svjedoci terorizma koji neki tvrde da rade u ime islama, a neki kao da su ga jedva dočekali da bi žigosali sve muslimane i sav islam. Teroristi su malobrojni ali, kako je zlo efikasnije i upečatljivije nego dobro, oni preko medija stvaraju dojam značajne brojnosti. A njima je važnija medijska prisutnost i slava nego islam i samo ubijanje.
Stoga je dobro, prema mom mišljenju, što je i u ovoj knjizi napisano: „Zbog toga Bošnjaci osuđuju svaki oblik nasilja, posebno nasilja u ime vjere. Jer, nasilje u ime vjere je nasilje protiv vjere“. Nema svetog rata, samo ima sveti mir. Najveći doprinos Europske unije jest mir u Europi ovih 70 godina i samo to je dovoljan razlog da BiH pristupi EU-i. (Weigel)
Epohalnu važnost ima što je nedavno Islamska zajednica BiH poduzela korake protiv nekih vehabijskih džemata, to je potez hrabrosti i odlučnosti da se doprinese miru i suživotu s drugim vjerskim i etničkim zajednicama. Osobno smatram i to svjedočim i ovdje i u inozemstvu, da je apsolutna većina naših muslimana mirotvorna, tolerantna i europski orijentirana.
To se pokazalo i u odnosu prema spomeniku sv. papi Ivanu Pavlu II. u Sarajevu, koji i preko onog kipa svakodnevno poziva i svjedoči o važnosti međureligijskog dijaloga za koji se tako zdušno zalagao, od susreta s predstavnicima svih velikih religija u Asizu 1986. pa do odnosa prema BiH i prema bh. muslimanima.
Samo ćemo spomenuti kao flesh poruke, bez mogućnosti da ih šire obrazlažemo: bio bi veliki rezultat II. vatikanskog Koncila samo da je urodio ovim pismima koje je bilo početak i temelj pomirenja između Poljske i Njemačke. Zanimljivo je da predsjednik EU parlamenta donedavno bio Nijemac, a predsjednik Vijeća Europe ponovo je Poljak.
Kao što su poljski i njemački biskupi išli ispred svojih vlasti i većine vjernika, a u biti vođe i moraju biti ispred drugih, tako treba i u BiH da idu vjerski poglavari ispred svojih vjernika, iako nije uvijek lako.
Ali zar se vjerski poglavari trebaju ravnati prema lakoći nečega?
Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo nebesko. Imamo i primjer kardinala Nikole Kuzanskog koji je još 1453. pisao o potrebi mira među religijama kako mu nosi naslov knjige koja je izišla i kod nas. Doduše dijalog vjerskih predstavnika je stavio u simbolički zemaljski Jeruzalem i u nebeski Jeruzalem, jer je smatrao da to još nije moguće na zemlji!
Bez obzira na sve razlike povijesnih prilika, našeg zadnjeg rata od rata u Poljskoj, ipak treba reći da smo mi u BiH ispred Poljaka i Nijemaca. Oni su imali prvi službeni kontakt i to preko pisama tek 20 godina nakon rata, a mi smo imali različite kontakte čak i u ratu i poslije rata i danas. Tomu je mali dokaz i ova knjiga i ova promocija.
Ne treba propustiti ni ovu priliku i kazati, a dodatno potaknuti i ovom knjigom da BiH jest ‘locus theologicus’, a to znači povlašteno mjesto za ekumenizam i dijalog. I ne samo to, nego osobno smatram da BiH ima u Europi pa i u svijetu, jer živimo u globaliziranom svijetu, funkciju i misiju ekumenizma i dijaloga.
Ponovit ću s Mahatmom Gandhijem: Budućnost ovisi od onoga što mi danas činimo. A činimo dobro svim ljudima i onda se smijemo nadati dobru.
I na kraju treba kazati da će ova knjiga ostati, osim tiskanih pisama poljskih i njemačkih biskupa i važno svjedočanstvo ne samo emeritus reisa dr. Cerića, nego i Islamske zajednice, te jednog duhovnog i intelektualnog angažmana pojedinca zajedno s funkcijom.
Vrijedno je za povijest bh. muslimana i Bošnjaka kao i za cijelu BiH da je većina sadržaja objavljeno na drugim velikim jezicima. Tako će biti dostupno široj svjetskoj znanstvenoj i općoj publici.
(Pored prof.dr. Franje Topića, promotori knjige bili su i kademik Ferid Muhić, akademik Vladimir Premec, prof. dr. Ugo Vlaisavljević i Muhamed Jusić)