Naime, bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko potpisao je Ukaz o sprječavanju društvenog parazitizma, prema kojem osobe koje ne žele raditi i žive na tuđi račun, pa prema tome i ne pridonose podmirivanju državnih rashoda, i to više od pola godine, moraju platiti novčanu kaznu, bez obzira radi li se o bjeloruskim državljanima ili strancima koji stalno žive u toj zemlji.
Piše: Kristina Spajić-Perić/republikainfo.com
Ovdje se naravno misli na osobe koje svojevoljno ne žele raditi. U BiH je pak više od pola milijuna nezaposlenih, a velika većina njih želi raditi, no ne dobiva priliku. Bi li onda, Lukašenkovom logikom trebalo u BiH novčano kazniti one koji potiču nezaposlenost u BiH, jer oštećuju državni proračun proizvodeći nezaposlene.
Tko je zapravo kriv za nezaposlenost nezaposlenih u BiH, odnosno tko je (ne)zaposlio čitavu vojsku gladnih ljudi da najljepše dane života provodi spavajući?
Neki su razmišljanja da su nezaposleni krivi za vlastitu nezaposlenost. Ako je tako, onda bi Lukašenko upravo njih uhitio i novčano oglobio. No, premda bi BiH dobro uprihodovala da oglobi svoje nezaposlene, pitanje je odakle nam zatvor za pola milijuna ljudi.
Ipak ne vjerujem da je pola milijuna ljudi odabralo živjeti bez perspektive, novca, budućnosti…
Premda ima i takvih, osobno znam mnogo više onih koji aktivno traže posao, prate natječaje, vade papire i čekaju, pa na kraju čitaju imena primljenih po babi i po stričevima i opet tako u krug.
Uzgred rečeno svaki papir za prijavu za posao(a traže ih uvijek pet-šest) košta najmanje pet maraka. Svaki dakle nezaposleni, za svaku prijavu za posao mora uložiti sredstva, i opet na kraju posao dobiju “neki tamo”. Ne bi bilo loše da se u tom beskonačnom krugu osigura neki “poticaj za vađenje papira nezaposlenim osobama za beskonačno prijavljivanje za poslove”. Već vidim neku takvu idiotsku stavku u proračunu koja bi se usmjerila opet tamo za “nečije nezaposlene”.
No vratimo se na temu. Od osam mladih do 25 godina u BiH samo jedno radi. Što onda radi i zašto ne radi onih ostalih sedam? Treba staviti ruku na srce i reći pred Bogom, pred političarima i pred narodom, da od onih ostalih sedam barem šest nema gdje raditi jer ih je do toga dovela domaća politika. Ostavimo na stranu onog jednog kojeg će svejedno kazniti Lukašenko.
Politika brojanja krvnih zrnaca, politika podjela i manipulacija, politika je koja je (ne)zaposlila nezaposlene u BiH. Nisu oni sami sebe ostavili bez posla.
Nisu oni stvorili gotovo nemoguću klimu za uspjeh domaćih poduzetnika, i zatvorili vrata možebitnim vanjskim ulagačima koji ne žele gubiti vrijeme i čekati mjesecima da otvore tvrtku u BiH, što košta i živaca i novca.
Uzgred rečeno, kada oduzmete ljudima priliku za rad, ne uzimate im samo najljepše godine života, nego im uzimate i od srca i duše.
Osoba koja gazi u tridesete, da ne kažem i četrdesete, a još nije imala posao osim novca gubi i svoj identitet, samopuzdanje, volju za životom. Ona zaboravlja tko je i za što je sposobna, postaje pasivna i depresivna, i politika se lako bavi njome, umjesto obrnuto.
Jedan od većih apsurda za nezaposlene je i mjesečno javljanje na Zavod za zapošljavanje. Izgubila se u BiH svijest da bi te Zavod nekad mogao i nazvati zbog posla, a počelo se vjerovati da Zavod za zapošljavanje postoji zbog zdravstvenog osiguranja. Poznato je da Zavodi za zapošljavanje u BiH služe samo da im se ona vojska nezaposlenih mjesečno “tuspasi”, odnosno prijavi.
Zavod evidentira i mrtve koji odlaze u vječnu mirovinu i one koji se prijavljuju i odjavljuju. Temeljnu ulogu – zapošljavanja, Zavodi u BiH nemaju. U ostalom kada bi Zavodi za zapošljavanje nudili posla, ostali bi bez klijenata – nezaposlenih, pa tako i oni bez posla. Šala mala. Dakle, da bi Zavodi za zapošljavanje nudili i imali posla za svoje klijente, moralo bi biti posla na tržištu rada. Kako ga sada nema, bave se pasivnim stvarima.
Dakle, posla nema. Neki ga čekaju. Neki više ne žele čekati pa mahom napuštaju BiH. Svakim danom nas je sve manje. No, tome se ne govori. To je ona stvar o kojoj političari misle kad pričaju o “važnim temama”.
Nezaposleni u BiH su oglobljeni do kraja života. Uzeta im je mladost, uzeto im je vrijeme, a to je jedina stavka u životu koja se ne može nadoknaditi. Na kraju, čini se da je kažnjavanje nezaposlenih prva uvela BiH, a ne Bjelorusija, samo što BiH ne globi u novcu, nego u životu.