No, jedna ključna stvar čini tih pola milijuna ljudi drugačijima od ostalih u vašoj zemlji: oni nemaju zakonske dokumente koji im omogućuju život ondje. Kao rezultat toga, nemaju ista prava kao građani vaše zemlje i ne mogu ispunjavati iste obveze. Ne mogu steći visoko obrazovanje, plaćati poreze ili pridonositi socijalnom osiguranju.

Što bismo trebali učiniti s tim ljudima? Neki su vođe odlučili progoniti ih i deportirati kroz operacije koje su istovremeno nezakonite i okrutne. Moja je vlada odabrala drugačiji put: brz i jednostavan način za reguliranje njihova imigracijskog statusa. Prošlog mjeseca moja je vlada izdala dekret koji omogućuje da do pola milijuna neregistriranih migranata koji žive u Španjolskoj stekne pravo na privremene boravišne dozvole, uz određene uvjete, koje će moći obnoviti nakon godinu dana, prenosi nytimes.

To smo učinili iz dva razloga. Prvi i najvažniji je moralne prirode. Španjolska je nekoć bila nacija emigranata. Naši djedovi, bake, roditelji i djeca selili su se u Ameriku i drugdje u Europu tražeći bolju budućnost 1950-ih i 1960-ih, kao i nakon financijske krize 2008. godine. Sada su se uloge zamijenile. Naše gospodarstvo cvjeta. Stranci se sele u Španjolsku. Naša je dužnost postati gostoljubivo i tolerantno društvo kakvo bi naši vlastiti rođaci željeli pronaći s druge strane naših granica.

Drugi razlog zašto smo se odlučili na regularizaciju čisto je pragmatičan. Zapadu trebaju ljudi. Trenutačno malo koja zapadna zemlja ima rastuću stopu nataliteta. Osim ako ne prihvate migracije, doživjet će oštar demografski pad koji će ih spriječiti u održavanju gospodarstava i javnih službi na površini. Njihov bruto domaći proizvod će stagnirati. Sustavi javnog zdravstva i mirovinski sustavi će patiti. Ni umjetna inteligencija ni roboti neće moći spriječiti taj ishod, barem ne u kratkom ili srednjem roku. Jedina opcija za izbjegavanje propadanja jest integracija migranata na što uredniji i učinkovitiji način.

Neće biti lako. To znamo. Migracije donose prilike, ali i goleme izazove koje moramo priznati i s kojima se moramo suočiti. Ipak, važno je shvatiti da većina tih izazova nema nikakve veze s etničkom pripadnošću, rasom, religijom ili jezikom migranata. Umjesto toga, njih pokreću iste sile koje utječu i na naše vlastite građane: siromaštvo, nejednakost, neregulirana tržišta, prepreke obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Trebali bismo usmjeriti napore na rješavanje tih pitanja jer su ona stvarna prijetnja našem načinu života.

Danas se malo vlada slaže s regularizacijom migranata. Ali s time se slaže više ljudi nego što često pretpostavljamo. Inicijativa za regularizaciju u Španjolskoj zapravo je započela kao građanska inicijativa koju je podržalo više od 900 nevladinih organizacija, uključujući Katoličku crkvu, a ima i potporu poslovnih udruženja i sindikata. Što je još važnije, podržavaju je građani: prema nedavnoj anketi, gotovo dva od tri Španjolca vjeruju da migracija predstavlja priliku ili nužnost za našu zemlju.

Lideri “MAGA” stila mogli bi reći da naša zemlja ne može podnijeti prihvat tolikog broja migranata — da je to samoubilački potez, očajnički čin zemlje koja se urušava. Ali ne dajte se zavarati. Španjolska proživljava procvat. Već tri godine zaredom imamo najbrže rastuće gospodarstvo među najvećim europskim zemljama. Stvorili smo gotovo svako treće novo radno mjesto u Europskoj uniji, a stopa nezaposlenosti pala je ispod 10 posto prvi put u gotovo dva desetljeća. Kupovna moć naših radnika je porasla, a razina siromaštva i nejednakosti pala je na najnižu razinu od 2008. godine. Taj prosperitet rezultat je napornog rada španjolskih građana, zajedničkog truda EU-a i uključive agende koja migrante vidi kao nužne partnere.

Ono što funkcionira kod nas, može funkcionirati i kod drugih. Došlo je vrijeme da lideri jasno govore svojim građanima o dilemi s kojom se svi suočavamo. Mi, kao zapadne nacije, moramo birati između zatvorenih i osiromašenih društava ili otvorenih i prosperitetnih. Rast ili povlačenje: to su dvije opcije pred nama. A pod rastom ne mislim samo na materijalnu dobit, već i na naš duhovni razvoj.

Vlade mogu prihvatiti razmišljanje krajnje desnice o “nultoj sumi” i povući se u izolaciju, oskudicu, sebičnost i propadanje. Ili mogu iskoristiti upravo one sile koje su, ne bez poteškoća, omogućile našim društvima da cvjetaju stoljećima.

Za mene je izbor jasan. I radi našeg prosperiteta i ljudskog dostojanstva, nadam se da će mnogi drugi slijediti taj primjer.

Objava Zašto Zapad treba migrante? pojavila se prvi puta na Republika.

Da, udarne rupe. Da, kartu. Jedva 18 mjeseci nakon preuzimanja dužnosti, pred ključnim izborima, dok njegova stranka zaostaje za šarolikim trupama Nigela Faragea, pa čak i Kemi Badenoch, tim Starmer je tako započeo 2026. godinu. Da budemo pošteni, kako kažu mladi, karta je označena bojama.

Zatim je premijer pokazao strogoću. Potaknut bijesom prema Groku, AI usluzi koja služi kao tvornica dječje pornografije, zaprijetio je X-u Elona Muska gubitkom “prava na samoregulaciju”. Downing Street to bez sumnje smatra borbenim govorom, ali nitko to ne bi nazvao akcijom. Za to pogledajte druge zemlje, koje su jednostavno suspendirale X.

Ovog tjedna deseci tisuća obitelji, škola, pubova i restorana diljem Kenta i Sussexa ostali su bez vode. Po drugi put ove zime tvrtka South East Water uskratila je korisnicima jednu od životnih potrepština. Neuspjeh tvrtke je toliko očit da konzervativni zastupnici – istinski sljedbenici Thatcherice koji vole privatizaciju – zahtijevaju ostavku šefa, dok Liberalni demokrati Eda Daveya traže oduzimanje licence. Kako je Starmer odgovorio? Izjavivši da je fijasko – pazite sad – “potpuno neprihvatljiv”. To će ih naučiti pameti!

Ovo nije još jedna novinska kolumna o suvišnosti našeg premijera, jer su takvi tekstovi sami po sebi suvišni. Od prvog dana javnost je daleko ispred većine medija, a osim toga, kada jeftine trgovine prodaju božićne čestitke protiv Starmera, znate da će Downing Street sljedećeg prosinca imati novog stanara.

Niti ću pjevati hvalospjeve Donaldu Trumpu, koji je, kao što sam već ranije spomenuo, neznalica i tašti nasilnik koji želi ugrabiti što može za sebe, svoju obitelj i financijere. Ipak, ovaj ekstremni desničar nudi ljevici duboku lekciju. On nam pokazuje da politička moć doista može biti važna, pod uvjetom da se njome vitla s jasnoćom i svrhom.

Dan za danom, najviše protuvladin predsjednik od Ronalda Reagana demonstrira koristi vlasti. I znate što? Ispostavilo se da smisao vođenja zemlje nije prebacivanje škakljivih odluka na regulatore poput Ofcoma ili Ofwata. Nije smisao u najavi još jedne naizgled bitne politike, nakon koje slijedi još jedan zaokret od 180 stupnjeva (U-turn). Nije smisao u prikupljanju materijala za cmizdravu kolumnu o tome kako su se neki snagatori u Whitehallu smijali veličini vaše većine prije nego što su pobjegli s vašim sjajnim novim mandatom.

Tijekom proteklog desetljeća, kako je politika u UK-u, SAD-u i drugdje postajala sve reakcionarnija, ljudi na ljevici su gledali svoje kolege na desnici tražeći ideje. Zatim pišu nizove objava, kolumne ili cijele radove o tome kako progresivci trebaju naučiti TikTok, smanjiti socijalnu pomoć ili biti malo rasisti. Zaključak koji ja izvlačim je osnovniji: lijevi centar bi se trebao podsjetiti čemu politika služi.

Jer za Trumpa promjena nije samo riječ koju nalijepite na naslovnicu manifesta. On savija i SAD i svijet prema svojoj volji – dok lijevi centar, bilo u Washingtonu ili šire, mrzovoljno lupka po velikom znaku na kojem piše “PRAVILA”.

Nakon što su Trumpove trupe ilegalno otele stranog čelnika, kako je prosvjedovao najviši demokrat u Zastupničkom domu, Hakeem Jeffries? „Trumpova administracija nije tražila odobrenje Kongresa za uporabu vojne sile i nije pravilno obavijestila Kongres unaprijed o operaciji u Venezueli.“ Mi obični ljudi mogli bismo se brinuti o moralu ili posljedicama; sofisticirani ljudi poput Jeffriesa znaju da je ono što se računa – proces.

Istu dinamiku možete vidjeti u Trumpovom progonu Jeromea Powella, šefa američke središnje banke (Fed). Predsjednik ga dugo napada kao “tupana” jer nije brže rezao kamatne stope; sada ga njegova vlada istražuje zbog rastućih troškova obnove sjedišta Federalnih rezervi. Sitničavost je ovdje prilično zamorna i jadna – Powell ionako treba odstupiti ovog svibnja. Ipak, pred teške izbore na sredini mandata i s donatorima s Wall Streeta i iz Silicijske doline koji plivaju u dugovima, za Trumpa ima smisla nasilno upasti u monetarnu politiku. No, komentatori na lijevom centru ne ističu kako se takav autoritarizam koristi za osnaživanje i bogaćenje nepopularnog predsjednika i njegova dvora. Umjesto toga, oni prigovaraju zbog nanesene štete neovisnosti središnjeg bankarstva.

Kada su točno progresivci upali u takvu neoliberalnu uštogljenost, dobro je pitanje – mogli bismo početi s Billom Clintonom, Tonyjem Blairom i Gerhardom Schröderom koji su poticali svoje oslabljene industrijske gradove da se eutanaziraju za dobrobit globalizacije. Ali to je uništilo njihovu glasačku bazu, ostavljajući im kao glavni izvor legitimiteta stručnost u poznavanju pravilnika. Tako, dok Trump udara po Fed-u i suočava se s bilo kakvom olujom na tržištu obveznica, Starmer i njegova zamjenica Rachel Reeves navode upravo tržište obveznica kao glavni razlog za zadržavanje svojih poslova.

Kada je Andy Burnham prije nekoliko mjeseci osudio podređenost svoje stranke financijskim tržištima, vodstvo Laburista ga je ismijalo. Ipak, njegove su primjedbe bile utemeljene na dobrom ekonomskom i političkom smislu. Laburisti ne mogu vladati protiv vlastitog naroda i očekivati da će zadržati vlast. Ministrica financija ne može sama sebi smisliti nefleksibilna pravila, a zatim ta ista pravila navoditi kao razlog za inerciju. I ne bi se smjelo prepustiti isključivo mutikaši poput Faragea da propituje neizabranu moć Banke Engleske. Vladavina “rušilačkom kuglom” – u stilu Trumpa – nije odgovor, ali nije ni predsjedanje nad propadajućim statusom quo.

Koliko god udarao šakom o stol o “isporuci rezultata”, radikalizam nije na Starmerovom dnevnom redu. Nikada nije ni bio. On i njegovi mali ljudi igraju politiku kao igru u kojoj upute daju drugi, a ulozi su bijedno niski: čistka nekih dosadnih ljevičara, nekoliko dobro plaćenih i ne baš divljenja vrijednih karijera. Vlast u rukama ovih pretendenata svodi se na tablice, anonimne brifinge i “okupljanje obiju strana oko stola”. O, i udarne rupe, naravno: divne, trobojne karte okićene udarnim rupama.

Cijelo to vrijeme birači u Britaniji za koje sustav ne radi gledaju prema drugim vođama i drugim ideologijama gdje je politika sredstvo za obavljanje stvari i postizanje rezultata. Koliko god se zgražali nad Trumpom i Farageom, odgovor na njihovo djelovanje nije slijeganje ramenima. Odgovor je – djelovati.

Objava Recite što hoćete o Trumpu, ali on poznaje vlastitu moć – i zna kako je koristiti pojavila se prvi puta na Republika.

U Francuskoj, čiji dug neprestano raste, premijeri se izmjenjuju brže nego što su se u Versaillesu trošile perike: 14. listopada Sébastien Lecornu, najnoviji na toj funkciji, predložio je odgodu odluke o povećanju dobi za odlazak u mirovinu, mjere koja je trebala uravnotežiti proračun. U Japanu oba kandidata koja se natječu za mjesto premijera žele povećati javnu potrošnju, i to usprkos golemom državnom dugu. U Britaniji, da bi se zatvorila velika proračunska rupa, očekuje se značajno povećanje poreza. A nad svima njima lebdi oblak neodrživog američkog proračunskog deficita od 6 posto BDP-a, koji predsjednik Donald Trump razmatra dodatno povećati novim smanjenjima poreza. Pa koliko dugo vlade mogu živjeti iznad svojih mogućnosti?

S druge strane, povećanje poreza teško je politički provesti. U Europi su porezni nameti već među najvišima na svijetu, pa vlade imaju malo prostora za dodatno oporezivanje. U Sjedinjenim Državama, pak, svako ozbiljnije povećanje poreza gotovo sigurno znači izborni poraz.

U povijesti modernih demokracija samo je jedna zemlja iz skupine G7 uspjela znatno smanjiti svoj javni dug smanjenjem potrošnje i mjerama štednje. Bila je to Kanada tijekom 1990-ih godina, ali u eri kada su tehnokratske vlade imale snažan utjecaj na donošenje odluka. Danas je malo vjerojatno da bi ijedna velika država mogla ponoviti takav uspjeh.

Napad na središnje banke

Neki se nadaju da će rast produktivnosti, koji bi mogla potaknuti umjetna inteligencija (AI), pomoći državama da izbjegnu teške proračunske rezove. No to je nerealno očekivanje. Države najčešće smanjuju udio javnoga duga u BDP-u tako što brže rastu, i to zato što im radna snaga raste (pa imaju više poreznih prihoda) ili zato što su manje i još sustižu razvijenije ekonomije. Ali tehnološke inovacije, poput umjetne inteligencije, ne funkcioniraju na isti način. Kad produktivnost poraste, porastu i plaće, što automatski znači da država mora trošiti više na mirovine, zdravstvo i druge socijalne programe. U zemljama s velikim socijalnim sustavima ti će se troškovi povećavati otprilike istim tempom kao i prihodi stanovništva, pa se proračun, unatoč gospodarskom rastu, neće puno više popuniti.

Tržište kredita je na rubu. Sve podsjeća na 2007.

Zbog toga je sve izglednije da će vlade posegnuti za sličnim rješenjem kao nakon Drugog svjetskog rata, pokušat će smanjiti stvarnu vrijednost svojih dugova uz pomoć inflacije i tzv. financijske represije. Riječ je o politikama kojima se kamate umjetno održavaju niskima, često uz pomoć središnjih banaka, dok vrijednost štednje i državnog duga realno pada zbog viših cijena. Drugim riječima, vlade će sve vratiti u nominalnom iznosu, ali će taj novac vrijediti manje nego prije. Središnje banke već imaju instrumente koji to omogućuju jer kontroliraju velik dio tržišta državnih obveznica i mogu utjecati na kamatne stope kroz otkup državnog duga.

Istodobno populistički političari, poput Donalda Trumpa u SAD-u i Nigela Faragea u Britaniji, napadaju središnje banke i zagovaraju politike koje bi ograničile njihovu neovisnost te oslabile sposobnost da se bore protiv inflacije.

Nove raspodjele bogatstva

Rast cijena nepopularna je opcija (samo pitajte nesretnog Joea Bidena), ali inflaciji nije potrebna politička podrška da bi se dogodila. Nitko nije za nju “glasao” ni 1970-ih ni 2022. Kada vlade ne uspijevaju održavati fiskalnu disciplinu i vode neodržive ekonomske politike, tada se dogodi inflacija. A kad tržišta napokon shvate što se događa, već je prekasno.

Zato je sada još važnije razmišljati unaprijed i shvatiti kako inflacija šteti gospodarstvu i društvu. Njezinom pojavom novac odlazi iz ruku vjerovnika do dužnika, slijeva se iz sefova onih koji imaju novac i obveznice do onih koji posjeduju nekretnine, te od građana koji su ugovorili plaće i cijene u nominalnim iznosima do računa špekulanata koji su bili dovoljno pronicljivi da predvide rast cijena. Ekonomist John Maynard Keynes nazvao je to “preraspodjelom bogatstva nasumce”.

Istovremeno se zbivaju i drugi tokovi raspodjele bogatstva (koje mnogi također doživljavaju kao nepravedne). Na tržištu rada, na primjer, umjetna inteligencija preuzima rutinske uredske poslove, a kroz nasljedstva generacija baby boomera prenosi golemo imovinsko bogatstvo onima koji su imali sreću roditi se u pravim obiteljima. Svi oni mogli bi razoriti srednju klasu, sloj koji je temelj demokracije, i narušiti društveni ugovor.

Najveća inženjerska sila u povijesti svijeta

U 20. stoljeću Argentina se od jedne od najbogatijih mladih država svijeta pretvorila u srednje razvijenu ekonomiju koja je iz jedne krize ulazila u drugu. Takav scenarij sada prijeti svim državama čiji čelnici poriču ili ignoriraju proračunske probleme. Prije deset godina ovaj je list upozoravao države u razvoju, poput Brazila i Indije, da se prisjete argentinskog primjera. Danas isto upozorenje vrijedi za najbogatije ekonomije svijeta.

Ipak, stvari se još mogu promijeniti. Stalni rast cijena tijekom 1970-ih doveo je do izbora Ronalda Reagana u SAD-u i Margaret Thatcher u Britaniji, koji su smatrali da je stabilna valuta temeljni dio društvenog ugovora između države i građana. Uspostavili su novu ekonomsku dogmu: ako se javni dugovi žele odgovorno vraćati, onda moraju biti opravdani i održivi. Američke Federalne rezerve tada su povele rat protiv inflacije, čime su demonstrirale utjecaj i neovisnost središnjih banaka. Takav tehnokratski model kasnije je preuzeo velik dio svijeta, a zabilježeni pad inflacije većine zemalja u razvoju od 1990-ih bio je gotovo čudesan.

Dvije moguće putanje

Nalazimo se na raskrižju: hoće li bogate zemlje krenuti putem samouništenja ili će postati odgovorne?

U mnogim će državama, kad proračunska kriza eskalira, na vlasti biti populisti. Možda će upravo oni biti okrivljeni za kaos, što bi moglo otvoriti priliku za povratak odgovornijoj fiskalnoj politici. Utjecajna je i koalicija štediša i ulagača u obveznice koja se protivi inflaciji i zahtijeva stabilne politike. Hoće li se njihov glas dovoljno čuti, ovisit će o odnosima između financijskih tržišta i političara.

Ako svijet iz ove situacije izađe s manjim dugovima i većom sviješću o opasnostima prekomjernog zaduživanja, ima nade za novi početak. U suprotnom, najvažnija svjetska gospodarstva potonut će u kaos.

Objava Bogate zemlje na rubu krize: dugovi prijete globalnom kaosu pojavila se prvi puta na Republika.