Piše: prof.dr.sc. Krešimir Ćosić, general pukovnik u mirovini

Put do sporazuma o miru u Bosni i Hercegovini, potpisanog 21. studenoga 1995. u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson pokraj Daytona, bio je dug, težak i nepredvidljiv. Rat u BiH, koji je počeo u proljeće 1992. srpskom agresijom, nije se mogao zaustaviti samo diplomatskim akcijama i pritiscima. Da bi se onemogućilo ostvarenje velikosrpskih ekspanzionističkih ciljeva, trebala je u prvome redu snažna i organizirana vojna sila, sposobna za provođenje velikih strateških operacija. Republika Hrvatska i njezino državno vodstvo, s predsjednikom Franjom Tuđmanom na čelu, te Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane u BiH imali su odlučnu ulogu u slamanju srpskoga ratnog stroja.

Na jesen 1994. situacija je bila kritična i na bojištima u Hrvatskoj i u BiH.

Srbi su znali da bi osvajanjem Bihaća u gotovo bezizglednu vojnu i političku situaciju doveli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Činili su tada gotovo sve što su mogli da bi to i ostvarili. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su u to vrijeme da je pad Bihaća samo pitanje dana. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona i Pariza sve do Washingtona. U nastaloj situaciji, koristeći se UNPROFOR-om i sporazumom o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba Milan Martić mobilizirao je i pokrenuo snage koje su preko hrvatske državne granice prelazile u susjednu Bosnu i Hercegovinu gdje su zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije sudjelovale u napadima na Bihać.

Bilo nam je jasno da će se nakon pada Bihaća sve te snage pregrupirati i usmjeriti na okupirana hrvatska područja, posebno na karlovačku crtu razdvajanja. Ako bi se to dogodilo, mnoge vitalne prometnice prema hrvatskom jugu bile bi na dometu minobacačke vatre pobunjenih Srba. Hrvatska bi time bila dovedena u najtežu poziciju od početka Domovinskog rata. Ne smije se zaboraviti da su u to vrijeme pobunjeni Srbi i dalje kontrolirali oko 25 posto teritorija Republike Hrvatske i gotovo 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine.

Promjena u godinu dana

Samo godinu dana poslije, u studenome 1995., situacija je bila bitno drugačija. Kako je američki diplomat Richard Holbrooke, pomoćnik ministra vanjskih poslova za Europu 1994.-1996. i ključni čovjek mirovnih pregovora u Daytonu, napisao u svojoj knjizi “To End a War” (1998.), uspjeh Hrvatske vojske i hrvatskih snaga, tj. HV-a i HVO-a, bio je klasičan primjer činjenice da su svi diplomatski napori uvijek samo refleksija stvarnih odnosa vojnih snaga na terenu. Konkretno, to znači da nitko nije mogao realno očekivati bilo kakve ustupke sa srpske strane tijekom pregovora sve dok na to nisu bili prisiljeni vojnom silom na terenu. Operacijama hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, Maestral i Južni potez u Bosni i Hercegovini na temelju Splitskog sporazuma odnosi na terenu bitno su promijenjeni.

Holbrooke nadalje piše da su Tuđmanove uvjerljive pobjede promijenile odnos snaga, kako on kaže, na Balkanu. Isto tako naglašava poruke svojih najbližih suradnika. Joe Kruzel javio mu je noć prije nego što je poginuo na Igmanu da je uspjeh Hrvatske vojske u operacijama protiv pobunjenih Srba u Hrvatskoj u temeljima promijenio karakter američke diplomatske ofenzive na ovim prostorima.

Slično je reagirao i Bob Fresure na ručku s predsjednikom Tuđmanom 17. kolovoza 1995., kada su pojedinci iz američke administracije pokušavali zaustaviti operacije Hrvatske vojske jer su smatrali da je zadaća svake diplomacije samo zaustaviti ratne sukobe bez obzira što to znači. Tijekom napornih i zapaljivih razgovora 14. dana u Daytonu, oko razgraničenja na terenu, Holbrooke komentira suprotstavljene strane ovim riječima: “Bošnjaci su neprestano mijenjali svoje stavove, Milošević je vrlo često lagao smanjujući svoju ulogu i utjecaj koji je imao na Karadžića i Mladića, dok je Tuđman vrlo brzo postao istinski kralj Daytona!”

Prva bihaćka kriza i operacija Zima ‘94. Dobro se sjećam prvog susreta s ambasadorom Holbrookeom u State Departmentu početkom studenoga 1994. i razgovora s generalom Jankom Bobetkom. Bobetko je naglasio: “Krećemo u napad na svim frontama ako Srbi nastave s napadima na Bihać. Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se dešava oko Bihaća. Bit ćemo prisiljeni reagirati. To, jednostavno, moramo učiniti kako bismo u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja te da bismo spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću.” Holbrooke se počeo nervozno vrpoljiti na stolici te uzvratio: “Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica.”

Uslijedila je nakon toga odlučna reakcija generala Bobetka, koji je, vidno iznenađen Holbrookeovim odgovorom, rekao: “To je vaš stav, mi sada idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikashvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta.”

Nakon pola sata general John Shalikashvili, predsjedavajući Združenog stožera američke vojske, dočekao nas je s istim riječima: “Hrvatska vojska ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera.”
Koliko je jaka HV?

Predrasude o snazi i sposobnosti Hrvatske vojske potkraj 1994. još uvijek su se zasnivale, kao što i sam Holbrooke naglašava, na starim i neutemeljenim izvješćima američkih i britanskih obavještajnih službi koje su uporno tvrdile da su Srbi vojno prejaki.

Takvi stavovi temeljili su se prije svega na analizama CIA-e, kao i na političko-diplomatskim lobiranjima sveprisutne srpske diplomacije od Londona do Washingtona, iako je američki vojni ataše u Zagrebu pukovnik Richard Herrick uporno upozoravao Pentagon još krajem 1994. da su Hrvati već na vrhovima Dinare iznad Knina.

Tako, npr., američki ministar obrane William Perry i general Shalikashvili upozoravaju ministra Gojka Šuška 4. veljače 1995. na sastanku u Münchenu, na kojem je bio i ambasador Holbrooke, da se Hrvati suzdrže od bilo kakvih vojnih operacija. U svojoj knjizi Holbrooke se nerado prisjeća kako se ministar Šušak nakon Oluje šalio na takve njihove komentare.

Dana 29. studenoga 1994. u 11 sati u Pentagonu, u glavnoj sali za sastanke Ministarstva obrane SAD-a, počinje ključni sastanak. Kako izbjeći novu eskalaciju sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, kako unaprijediti američko-hrvatsku vojnu suradnju, koja je upravo tog jutra i formalno potpisana, bile su teme sastanka. Predstavnici američkih obavještajnih agencija DIA-e i CIA-e iznijeli su svoje viđenje situacije oko Bihaća, koje je ukazivalo na njegov skori pad. Te procjene govorile su da ništa više ne može spriječiti ulazak Srba u grad. Sukladno tim informacijama, neki u američkoj administraciji bili su već tada spremni prihvatiti i političke posljedice srpskog osvajanja Bihaća koje su praktički značile i završetak rata u BiH!

“Tu se više ništa ne može učiniti”, mogli su se čuti komentari koji su dolazili iz State Departmenta.

Nakon što je general Patrick M. Hughes, direktor američke Vojne obavještajne agencije, objasnio na karti gotovo izgubljenu poziciju snaga Armije BiH oko Bihaća, ministar Šušak rekao mi je da objasnim na karti kako je upravo trenutna situacija idealna prilika za protuudar Hrvatske vojske i oslobođenje privremeno okupiranih područja Republike Hrvatske. I to relativno brzo i lako, s obzirom na to da su se gotovo sve snage Srpske vojske Krajine nalazile u Bosni i Hercegovini u napadnim borbenim operacijama oko Bihaća.

Ministar Perry izrazio je “puno razumijevanje Vlade SAD-a za sve probleme s kojima se Hrvatska susreće”, no naglasio je da im je “unatoč srpskim provokacijama hrvatska suzdržanost u ovom trenutku izuzetno važna kako bi se izbjegla daljnja eskalacija sukoba koja bi mogla destabilizirati čitavu regiju”.

Nakon tih sastanaka i nakon razgovora s predsjednikom Tuđmanom već sutradan počinje operacija hrvatskih snaga Zima ‘94. U snažnom prodoru hrvatske su snage ovladale livanjskom bojišnicom. Put prema Kninu otvarao se dok su kninski Srbi napadali Bihać. Kad su za nekoliko dana shvatili što se događa, već je bilo kasno.

Ljeto 1995.

Druga bihaćka kriza – operacije Ljeto ‘95 i Oluja. Slična situacija ponavlja se i u ljeto 1995. Srbi nakon masakra u Srebrenici u srpnju 1995., koji su počinili kako bi odvukli pozornost međunarodne javnosti, odmah su počeli novu agresiju na Bihać, koji ponovno postaje glavni cilj velikosrpske agresije.

Upravo tada, 18. srpnja 1995., predsjednik BiH Alija Izetbegović upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu o vojnoj pomoći i suradnji u borbi protiv nove srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu kaže: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorija”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa” te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Potom 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Zvonimiru Červenku piše: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli.” Naglašava da je među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava.

Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Nakon potpisa Splitskog sporazuma nazvao me ministar Šušak i rekao: “Čekajte me sutra u Rujanima.” Sjećam se da je upozorio: “Ako ne uspijete, tražite si mjesto na Mjesecu.”

Dana 25. srpnja počela je operacija Ljeto ‘95, kojoj je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto ‘95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu: zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina s pravca Dinare”.

U svojoj knjizi Holbrooke ističe da je ta operacija Hrvatske vojske, usmjerena protiv pobunjenih Srba u tzv. Krajini, bila veliki uspjeh i da je u njoj predsjednik Tuđman preuzeo na sebe veliki rizik s obzirom na njihovo protivljenje. Naglasio je da je predsjednik Tuđman bio pobjednik te velike i rizične vojne operacije unatoč američkom i britanskom protivljenju. Srbi su prvi put nakon četiri godine rata doživjeli težak vojni poraz.

Operacija Ljeto ‘95 izazvala je tektonske promjene političkih stavova u američkoj i europskoj administraciji. Ona je isto tako bila važna za otvaranje vrata i početak ozbiljnih pregovora. Kao što je naglasio, oni prvi put više nisu tražili prekid vojnih operacija hrvatskih snaga i Armije BiH. Mislim da je Holbrooke jedini u tom trenutku imao jasnu sliku kako doći do mirovnog sporazuma s kojim će se složiti sve strane. Holbrooke je svojim agresivnim karakterom i diplomatskim umijećem, usklađujući svoje stavove na dnevnoj bazi s ključnim ljudima američke administracije Tonyjem Lakeom, savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Strobeom Talbottom, zamjenikom glavnog tajnika, i ministrom Warrenom Christopherom, otvarao put prema budućim pregovorima, za koje je naknadno izabrana vojna zračna baza Wright-Patterson u Daytonu.

Nema Daytona bez Ljeta ‘95 i Oluje

Put prema Daytonu otvorile su operacije Hrvatske vojske Ljeto ‘95 i Oluja, što potvrđuje i Holbrooke u svojoj knjizi. On piše da se nada pojavila tek nakon pobjeda HV-a i HVO-a u ljeto 1995. Tek tada počinje ozbiljniji politički angažman američke administracije na svim razinama na čelu s Holbrookeom, o čemu je on s vremena na vrijeme obavještavao predstavnike Kontaktne skupine te čelnike Njemačke, Francuske, UK i Rusije. Većina čelnika tih država smatrala je da je zadatak diplomacije zaustaviti rat bez obzira što to značilo, posebno u odnosu na činjenicu da su Srbi još uvijek kontrolirali gotovo 70 posto BiH. Međutim, za Holbrookea je uspjeh hrvatskih snaga te, kasnije, i Armije BiH bio samo primjer da diplomatski napori bez promjene snaga na terenu ništa ne znače.

Konkretno, bilo je vrlo naivno očekivati da će Srbi biti jako susretljivi i miroljubivi za pregovaračkim stolom osim ako na to ne budu prisiljeni vojnom silom. U tom kontekstu Tuđmanovi vojni uspjesi počeli su mijenjati i političke odnose tijekom pregovora u Daytonu, kako naglašava Holbrooke. Ozbiljne vojne promjene na terenu u BiH počinju operacijama HV-a i HVO-a Maestral i Južni potez, koje su provedene u rujnu i listopadu 1995. Hrvatska je vojska te operacije provela na američki zahtjev kako bi se postigla ciljana, iako nepravedna, teritorijalna podjela 51:49 između Federacije BiH i Republike Srpske.

Svoju brutalnost u BiH Srbi pokazuju i zabranom prolaza ključnim američkim diplomatima u opkoljeno Sarajevo zbog čega su 19. kolovoza 1995. na Igmanu poginuli Robert Frasure, Joseph Kruzel i Nelson Drew. Mislim da je ta činjenica imala veliki utjecaj na Holbrookea tijekom pregovora kada je Milošević blefirao da nema nikakva utjecaja na kontrolne punktove koji su Srbi nadzirali na putu prema opkoljenom Sarajevu, jer se ispostavilo da je preko Karadžića i Mladića kontrolirao gotovo svaki ulazak u Sarajevo. Samo koji mjesec prije nego što je poginuo na Igmanu, Joe Kruzel govorio mi je kako je njegova žena bila izuzetno sretna kada je bio imenovan pomoćnikom u Pentagonu za Europu, jer se nadala da će sve više boraviti u Europi, u Parizu i Londonu. Nažalost, poginuo je u bosanskim gudurama na Igmanu pokušavajući ući u opkoljeno Sarajevo.

Kao što piše Holbrooke, sredinom kolovoza 1995. američki predsjednik Bill Clinton dao je osnovne smjernice, u sedam točaka, za daljnji rad američke administracije u BiH, koji se odnosio na uspostavu sveobuhvatnog mira, prekid svih vojnih operacija, međusobno priznanje, te je dao i potporu planu Kontaktne skupine iz lipnja 1994. o podjeli BiH na dva entiteta u odnosu 51 posto – 49 posto u korist hrvatsko-bošnjačke Federacije. I tu možda leži izvor svih današnjih problema. Da je Clinton pričekao samo koji mjesec, kad su postrojbe hrvatskih snaga bile pred Banjom Lukom, Federacija bi dobila barem 60 posto teritorija, a Hrvati možda i svoj entitet.

Gdje smo danas? Kako dalje? Uzimajući u obzir sve navedene činjenice, evidentno je da bez Hrvata BiH i Republike Hrvatske, tj. HV-a i HVO-a, ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine. Nažalost, nakon 30 godina Hrvati u BiH izloženi su majorizaciji Bošnjaka/Muslimana na svim razinama u Federaciji. Suprotstavljanjem izmjenama Izbornog zakona kojim bi Hrvati trebali ostvariti svoja ustavna prava te jačanjem unitarističkih tendencija u Sarajevu Bošnjaci/Muslimani izazivaju duboko nepovjerenje i zabrinutost ne samo među Hrvatima nego i među Srbima koji nisu spremni prihvatiti Izetbegovićevu unitarnu Bosnu. Političke pripreme za ustoličenje novog Komšića isto tako izazivaju ozbiljnu zabrinutost, i to ne samo u BiH. Danas mnoge ozbiljne znanstvene politološke analize ohrabruju, no one su još vrlo daleko od bilo kakve realnosti. I zato su u današnjim turbulentnim okolnostima u BiH prisutnost visokog predstavnika Christiana Schmidta i mirovnih snaga ALTE-a refleksija stvarne političke i sigurnosne situacije u državi.

Dayton II? Razgovarati i pregovarati o nekakvoj budućoj modernoj arhitekturi BiH ima smisla, ali, rekao bih, neka to u ovom času bude što dalje od Bosne i Hercegovine i današnje uzavrele političke scene. Možda Europa ima neku svoju vojnu zračnu bazu, npr. Ramstein, i nekog svog Richarda Holbrookea ili Jacquesa Kleina.

I na kraju, komentirajući današnju strukturu BiH, Peter Galbraith, bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj, izjavio je da daytonski ustav nije dugoročno rješenje te da bi potencijalni “Dayton 2” trebao omogućiti članstvo BiH u Europskoj uniji i osigurati jednakopravnost Hrvata u Federaciji BiH, jer Hrvatska je spasila Bihać i spriječila novu Srebrenicu u Bihaću.

/Desk/

Objava “Amerikanci su krajem ‘94. mislili da su Srbi prejaki, da je Bihać izgubljen i da je to kraj rata. Onda mi je Šušak rekao da im objasnim …” pojavila se prvi puta na Republika.

Naime, Splitska deklaracija ili Splitski sporazum, dokument je koji su 22. srpnja 1995. potpisali hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, a kojom je Oružanim snagama Republike Hrvatske formalno omogućeno korištenje teritorija BiH u svrhu zajedničke borbe protiv oružanih formacija Republike Srpske. Puni je naziv potpisane deklaracije „Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice“.

Dogovoreno je zajedničko i koordinirano djelovanje hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Posredovao je, uz blagoslov Washingtona, tadašnji turski predsjednik Süleyman Demirel.

Na ovu obljetnicu također je podsjetio i odvjetnik Luka Mišetić, američki odvjetnik, hercegovačkog podrijetla, specijaliziran za kazneno pravo i nekadašnji odvjetnik generala Ante Gotovine pred haškim sudom i bivšeg predsjednika Kosova Hashima Thaçija u Specijalističkim vijećima za Kosovo.

“Danas je obljetnica Splitske deklaracije koja je u konačnici omogućila operaciju Oluja i oslobođenje BiH. Šteta je što obje države zajednički ne obilježavaju ovaj događaj”, komentirao je Mišetić na svom Facebook profilu.

No, podsjetimo da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović u Zagrebu, 21. srpnja 1992. godine, potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

Sporazumom je izražena „ozbiljna zabrinutost zbog nastavka agresije ostataka JNA bivše SFRJ i srpskih i crnogorskih vojnih regularnih i neregularnih snaga na područja Republike Hrvatske i BiH“. Predsjednici su izrazili suglasnost da će buduće državno uređenje BiH polaziti od načela pune jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda: Muslimana, Hrvata i Srba, te da će se ustavno-političko uređenje zemlje temeljiti na konstitutivnim jedinicama, pri osnivanju kojih će se voditi računa o nacionalnim, povijesnim, kulturnim, gospodarskim, prometnim i drugim elementima. Prema tom sporazumu HVO je priznat kao sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

Državna delegacija Bosne i Hercegovine pritom je zahvalila Hrvatskoj na prihvatu i zbrinjavanju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine „iznad njenih mogućnosti“. Budući da se srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku nastavila, na temelju spomenutog sporazuma iz srpnja, predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali „Dodatak sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske.

Radi zaštite od agresije ponovo je zatražena energična akcija međunarodne zajednice i potreba jačanja napora na traženju političkog rješenja za prestanak rata. Između ostaloga, dogovoreno je da će se, u skladu s pravom na samoobranu i zajedničku obranu od agresije, osnovati zajednički odbor radi usklađivanja obrambenih napora, sve dok agresija u potpunosti ne prestane, te da će Bosna i Hercegovina i Hrvatska zajednički zatražiti ukidanje embarga na izvoz oružja u te države, propisanog Rezolucijom 713 Vijeća sigurnosti UN-a iz rujna 1991.

Na temelju spomenutih sporazuma, postrojbe Hrvatske vojske protjerale su srpsko-crnogorske snage s područja u Bosni i Hercegovini koja graniče s Republikom Hrvatskom i ostale su braniti ih od novih srpsko-crnogorskih napada. No, spomenuti sporazumi, osim u pograničnim dijelovima, nisu predvidjeli pravu, cjelovitu hrvatsko-muslimansku vojnu suradnju. Predsjednik BiH Alija Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u Zagrebu 21. srpnja 1992. na Hrvatskoj televiziji izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju”, te da bi bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora”.

Vojna suradnja između Hrvata i Bošnjaka biti će dogovorena tek tri godine kasnije – 22. srpnja 1995. sporazumom u Splitu, a u međuvremenu će dvije strane zaglibiti u težak i tragičan sukob koji je odnio tisuće života.

/Desk/

Objava Zašto Hrvatska i BiH ne obilježavaju potpisivanje Splitskog sporazuma? pojavila se prvi puta na Republika.

Kada je Kraljevina Jugoslavija okupirana 1941. godine, Tuđman se pridružio partizanskom otporu protiv fašističke okupacije. Tuđman je bio dio partizanskog pokreta koji je vodila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) pod vođstvom Josipa Broza Tita. Učestvovao je u mnogim operacijama i bitkama protiv okupatora, istaknuvši se kao hrabar i sposoban vojnik. Tuđman je bio pripadnik glavnog štaba Prve proleterske brigade, piše  Klix.ba o zanimljivom dijelu iz života prvog predsjednika Republike Hrvatske.

Tijekom svog učešća u partizanskom pokretu, Tuđman je stekao iskustvo u organiziranju i vođenju vojnih operacija. Kasnije je postao jedan od najmlađih generala u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Njegove vojne sposobnosti i postignuća bili su priznata u bivšoj državi.

U sljedećim godinama godina, njegov se fokus prebacio s vojnih aktivnosti na akademsko područje, a postao je profesor na Vojnoj akademiji u Beogradu. Uz vojnu karijeru, Tuđman je također razvio interes za politička pitanja i počeo se angažirati u raspravama o nacionalnim pitanjima i društvenim promjenama.

Godine 1967. izbačen je iz Saveza komunista, smijenjen s položaja direktora Instituta, zabranjeno mu je predavanje na Univerzitetu te je prisilno penzionisan, kada mu je bilo samo 45 godina.

Slomom Hrvatskog proljeća i liberalnih hrvatskih komunista na red je došao i Tuđman. Zbog njegovog učešća u radu Matice iseljenika Hrvatske te o propitivanju stvarnog broja žrtava u ustaškom logoru Jasenovac 1972. godine protiv njega je pokrenut sudski proces. Prijetila mu je kazna od 10 do 15 godina zatvora, no tada se umiješao Tito.

U svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, Tuđman se prisjeća ovih godina i odluke da zamoli svog dugogodišnjeg prijatelja književnika Miroslava Krležu da porazgovara s Titom.

“Kad je Krleža pročitao optužbu te o njoj i o istrazi razgovarao i s jednim mojim braniteljem, njegov je komentar bio ‘Pa to je čista magla! Nakon toga razgovarao je s Titom koji je poručio da se ‘Tuđmanu ne pakuje!’. Poslije toga nisam doduše okrivljen za špijunažu nego za veze s inozemstvom i s emigrantskim elementima”, piše Tuđman.

Kako nije bilo dovoljno “dokaza” za mnogodišnju osudu trebalo je poštovati Titovu odluku o “nepakovanju”.

“Čini se, već i sama preporuka predsjednika Tita u mom slučaju morala povoljno djelovati u ostalim slučajevima. Tako sam u procesima ‘idejnim začetnicima i vođama kontrarevolucije’ 1972. godine osuđena na samo dvije godine, odležavši u zatvoru deset mjeseci koliko sam bio pod istragom, a zahvaljujući Titu izbjegao sam kobi da zaglavim u više no desetogodišnjem tamnovanju”, navodi Tuđman.

No nakon Titovog odlaska s povijesne scene 1981. godine pokrenut je novi proces i Tuđman je osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakog javnog djelovanja. Iz zatvora je pušten u rujnu 1984. godine.

Inače, Tuđman nikad nije skrivao da se divi Titu. O njemu je govorio 1997. godine u dokumentarcu Tuđman. Tada ga je opisao kao “jednog od najvećih državnika Europe u vrijeme Drugog svjetskog rata”.

“Tito je bez dvojbe bio jedan od najvećih državnika Europe razdoblja Drugog svjetskog rata. Bio je komunist, marksist, ali je bio veoma pragmatičan političar i želio je ostvariti ravnopravnost hrvatskog naroda u sklopu Jugoslavije, a želio je isto tako da i ta Jugoslavija, ta njegova socijalistička Jugoslavija, bude ravnopravna u odnosu na Sovjetski savez odnosno na Staljina.

Zasluge Tita su, što se hrvatskog naroda tiče, u tome što je on s antifašističkim pokretom doveo hrvatski narod na stranu pobjedničkih, demokratskih sila, antifašističke koalicije, što je omogućilo da se stvori federalna država Hrvatska i po Ustavu, od prvog Ustava 1945 do Ustava iz 1974., što je omogućilo da imamo i pravne osnove za samoodređenje i proglašenje samostalne Hrvatske”, rekao je tada Tuđman.

Kada je na red došla izmjena ulica u Zagrebu, Tuđman je intervenirao i nije dozvolio da trg u centru glavnog grada Hrvatske dobije drugo ime. Tuđmanovu odluku su 2017. godine “pogazile” kasnije vlasti prevođene tadašnjim gradonačelnikom Milanom Bandićem kada su preimenovali Maršalov u Trg Republike Hrvatske, piše Klix.ba.

Inače, na ovu temu pisao je svojedobno i hrvatski Express.

/Desk/

Objava Krleža pomogao da Tuđman ne završi na robilji – Tito: “Ne pakujte Franji” pojavila se prvi puta na Republika.

Prije točno 25 godina preminuo je Gojko Šušak, ratni ministar obrane i najbliži suradnik prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Iako je dijelu političke javnosti Šušak poznat još iz osamdesetih kao jedan od aktivnijih pripadnika hrvatske emigracije, šira ga je javnost upoznala tek nakon što se 1990. godine iz Kanade vratio u Hrvatsku i vrlo brzo postao jedan od najutjecajnijih političara u zemlji. Neki će reći – najutjecajniji nakon Tuđmana.

U prvoj Vladi obnašao je dužnost ministra iseljeništva. U ožujku 1991. imenovan je zamjenikom ministra obrane, a već u rujnu iste godine Tuđman ga je postavio za ministra obrane. Na toj je funkciji ostao sve do svoje smrti 3. svibnja 1998. U hrvatskoj javnosti nije bilo prijepora, barem ne značajnijih, o Šuškovim zaslugama u naoružavanju Hrvatske te o njegovim zaslugama u oslobađanju okupiranog teritorija i u konačnoj pobjedi u Domovinskom ratu.

Veze sa SAD-om

Šušak je igrao značajnu ulogu i u stvaranju bliskih veza sa SAD-om – i to u ključnim trenucima, pred kraj rata. Jer veliko je pitanje bi li se Hrvatska usudila vojnim akcijama vratiti najveći dio okupiranog teritorija bez pomoći i “amena” Washingtona.

S druge strane, Šušak je u javnosti često bio kritiziran zbog svoje politike prema Bosni i Hercegovini, zbog stvaranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne te zbog izbijanja hrvatsko-bošnjačkog rata.

“Da Hrvati nisu stvorili Herceg-Bosnu i HVO, nestalo bi ih u potpunom rasulu koje je tamo trajalo”, tvrdio je Šušak, dok su njegovi kritičari tvrdili da je upravo on jedan od najodgovornijih za to što je izbio krvavi rat između Hrvata i Bošnjaka te da bi završio u Haagu kao optuženik da nije umro.

Po čemu će ga pamtiti

Što mislite, po čemu će ga povijest najviše pamtiti, pitali smo Ljubu Ćesića Rojsa, hrvatskoga generala i Šuškova prijatelja.

– Pamtit će ga po svim dobrim djelima, pamtit će ga kao čovjeka od malo riječi i velikih djela. Šuška će se pamtiti kao tvrdog pregovarača (s američkim i drugim stranim dužnosnicima), ali i jamca da će ono što je dogovoreno biti ispunjeno.

Pamtit će ga se kao čovjeka koji je zaslužan za potpisivanje sporazuma o vojnoj suradnji sa SAD-om i kao čovjeka koji je uspio uvjeriti američke dužnosnike da je Hrvatska sposobna vojno riješiti pitanje okupiranih dijelova zemlje i dobiti podršku SAD-a za takav način okončanja rata. Šušak je iz Washingtona nazvao Antu Gotovinu i mene kako bi nam rekao da se lansira “Zima ‘94.”, vojna akcija koja je bila preduvjet za izvođenje Oluje devet mjeseci poslije. Bez takve američke podrške operacije Bljesak i Oluja ne bi bile moguće – kaže Ćesić Rojs.

Neposredno prije smrti Šušak mu je, kaže, rekao: “Ja sam svoj san dosanjao. Stvorili smo slobodnu i neovisnu državu i ja mogu mirno otputovati. Ali žao mi je što nismo trajno riješili pitanje Hrvata u BiH”.

Uloga u ratu u BiH

– Ta suza koju je pustio mene će cijeli život progoniti – kaže Ćesić Rojs. Odbacuje tvrdnje da bi Šušak završio u Haagu da nije umro te da će ga povijest pamtiti ne samo po ratnim zaslugama, nego i po njegovoj ulozi u hrvatsko-bošnjačkom ratu u BiH.

– Nikad Šušak ne bi završio u Haagu. A da su on i Tuđman bili živi, u Haggu ne bi završila ni hrvatska ‘šestorka‘. Herceg-Bosna je najbolje što se dogodilo, bez nje ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Osim toga, Hrvatska je naoružala Armiju BiH – kaže Ljubo Ćesić Rojs.

Po čemu će Šuška povijest najviše pamtiti, pitali smo i nakadašnjeg SDP-ova ministra branitelja Predraga Freda Matića.

– Pamtit će ga kao ratnog ministra obrane. To je dio karijere koji će mu se pozitivno pripisivati. A što se tiče njegove politke prema BiH, mogu reći samo da nije bila najčišća. Više od toga ne bih komentirao. Isto tako je i s pričama o Haagu. Zaključno, kao hrvatski vojnik i vukovarski branitelj, ja ću Šuška pamtiti po pozitivnim stvarima – kaže Matić za Jutarnji list.

Poštanska marka sa Šuškovim likom

U povodu obilježavanja 25. obljetnice smrti, Hrvatska pošta u srijedu će u optjecaj pustiti prigodnu poštansku marku sa Šuškovim portretom.

“U novijoj hrvatskoj povijesti nezamjenjiva je njegova uloga u uspostavi, obrani i izgradnji države, stvaranju i razvoju moderne Hrvatske vojske te uspješnom vođenju vojnih operacija za oslobođenje okupiranih hrvatskih prostora i pobjedonosni završetak Domovinskog rata. Karizmatičan čovjek i domoljub koji je izvršio sva svoja obećanja ostat će upamćen po riječima izgovorenim na Kninskoj tvrđavi nakon pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Oluja: ‘Zapovijed izvršena!‘

Bio je čovjek od povjerenja, iznimnih ljudskih kvaliteta i sposobnosti, dosljedan i pouzdan suradnik neizmjerne energije, čovjek koji je ulijevao samopouzdanje i mirnoću, velikog autoriteta, ali i razumijevanja, čovjek koji je malo govorio, ali čije su riječi imale težinu i utemeljenje u djelima”, stoji na stranicama HP-a.

(Izvor: Jutarnji list)

Objava Gojko Šušak, nakon Tuđmana, bio je najutjecajniji političar – mnogi su uvjereni da bi mu se sudilo u Haagu pojavila se prvi puta na Republika.

“Mislim da je pogrešno što je Dodik odlikovao Putina. Dodik je bio i može i dalje biti saveznik Hrvata u BiH, onda i Hrvata u Hrvatskoj i hrvatske vlasti u borbi za njihova prava. Ali u BiH, ne izvan nje. BiH bez Srba nema. Pustimo odlikovanje, ono je sporedno. Ne vidim politički imperativ da svi Hrvati žive u istoj državi, to je nemoguće”, rekao je Milanović, prenosi N1 BiH.

Za proslavu Dana Republike Srpske koji je proglašen neustavnim kazao je kako “svako može slaviti što hoće” a potom je uvrijedio instituciju Ustavnog suda BiH navodeći kako je “proglasiti nešto neustavnim obična glupost”.

“Ustavni sud BiH ima stranaca. Kad se Ustavni sudovi bave simboličkim stvarima kao što su praznici, nije dobro. Oni misle da je to praznik njihove države u državi. Državu u državi su dobili, voljom i Hrvata, predsjednika Tuđmana i naših predstavnika u Daytonu. Nećemo osporavati njezinu opstojnost. Što će oni tamo slaviti, prvi maj, prvi april, 9. 1., to je manji problem. Problem je kad se govori o razbijanju BiH, to nije produktivno ni realno. On će sam ocijeniti što mu je pametno govoriti. Shvatio sam da je rekao da je Tuđman nastavak Pavelića. Tuđman je Pavelića prezirao, a Tita je poštovao, to zna svatko. On je nasljednik Tita ili nije ničiji nasljednik. Ali govoriti da je nasljednik Pavelića, partizanski komesar, njega uspoređivati s Pavelićem nije dobro za naše odnose… Dodik i Tuđman štuju iste korijene”, poručio je Milanović.

/Desk/

Objava Milanović :”Dodik i Tuđman štuju iste korijene” pojavila se prvi puta na Republika.

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pozvao je u nedjelju na ujedinjenje tog bosanskohercegovačkog entiteta sa Srbijom ustvrdivši kako “za to postoji plebiscitarna potpora Srba s obje strane Drine, a na ruku takvim planovima idu i promijenjene okolnosti u svijetu”.

Dodik nije birao riječi i kao da je nastojao izreći sve najgore uvrede i najzapaljiviju retoriku – to je kazao u govoru održanom na akademiji u Banjoj Luci u povodu 9. siječnja koje u RS obilježavaju kao dan entiteta unatoč presudama Ustavnog suda BiH koji je ocijenio kako je to neustavno jer podsjećanje na taj datum iz 1992. godine diskriminira Hrvate i Bošnjake jer je tada počeo njihov masovni progon s teritorija koji je Daytonskim sporazumom pripao RS, prenose agencije.

“Ovo vrijeme moramo iskoristiti mi koje je narod birao da objedinimo srpski narod”, kazao je Dodik dodajući kako je došlo vrijeme u kojemu se može razmišljati o tome da svi Srbi žive u jednoj državi jer su se odnosi snaga u svijetu promijenili pa više ne postoje ograničenja koja su to do sada priječila.

Sama akademija bila je ispunjena nacionalističkim porukama u kojima se isticalo kako su pravoslavni Srbi tijekom cijele povijesti bili izloženi napadima neprijateljskih vanjskih sila koje su onda pomagali “pokatoličeni” i “islamizirani” Srbi.

U programu su tako Hrvati proglašeni “pokatoličenim Srbima” a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman okvalificiran je kao nasljednik Ante Pavelića.

Dodik je u svom govoru kazao kako žali što već 1918. godine nije stvorena velika Srbija opisavši dvije Jugoslavije velikim protusrpskim prijevarama.

Волимо Републику Српску и боримо се за њу, увјерени да ћемо досегнути крајњи циљ наше слободе, а то је наша слободна држава Република Српска. pic.twitter.com/3QqZCeoXxt

— Милорад Додик (@MiloradDodik) January 8, 2023

Kazao je kako je stoga bio potpuno opravdan pokušaj srpskih političara s početka 1992. godine da na teritoriju BiH uspostave RS kao neovisnu državu. Nije izrijekom spomenuo niti jedno ime no kazao je kako je ponosan na generaciju političara koji su stvorili RS te su zbog toga pristali biti mučenicima koji sada “leže po kazamatima”.

“Mi hoćemo svoju državu”, kazao je Dodik dodajući je RS formirana 9. siječnja 1992. upravo kako bi bila neovisna država a da se to nije dogodilo samo zbog Daytonskog sporazuma.

Vladimir Orlić, predsjednik skupštine Srbije koji je na akademiji u Banjoj Luci predvodio srbijansko izaslanstvo, kazao je kako je uspostava RS spriječila potpuno uništenje bosanskih Srba ustvrdivši kako je to bio scenarij planiran kao nastavak Drugog svjetskog rata.

Orlić je o uspostavi RS govorio u množini sugerirajući kako je u tome sudjelovala i Srbija pa ona stoga danas, kako je kazao, ima obvezu čuvati i braniti tu tvorevinu.

Kazao je da je Srbija lider u regiji i kao takva ima snage štiti sebe i svoje pa Srbe, kako je istaknuo, više nitko neće moći ponižavati.

Vlasti RS središnje obilježavanje 9. siječnja najavile su za ponedjeljak u Istočnom Sarajevu gdje kane upriličiti paradu s više od dvije tisuće sudionika uključujući stotine naoružanih pripadnika policijskih postrojbi.

Objava Dodik s Ukrajine skreće pažnju na BiH – Pozvao na ujedinjenje RS-a sa Srbijom, nazvao Tuđmana nasljednikom Pavelića, Hrvati su ‘pokatoličeni’, a Bošnjaci ‘islamizirani’ Srbi pojavila se prvi puta na Republika.

U Novom Sadu na obilježavanju 27 godina od ‘Oluje’ prisutni su i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, premijerka Srbije u tehničkom mandatu Ana Brnabić, gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević, ministri u tehničkoj vladi Zlatibor Lončar i Aleksandar Vulin, kao i predsjednica bh. entiteta Republika Srpska Željka Cvijanović.

Između ostalih, obratio se i član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik, koji je između ostaloga, ponovio kako se nada da će doći dan jedinstva Republike Srpske i Srbije. Dodik je rekao kako “srpski narod neće zaboraviti i neće dozvoliti da se ponovi “Oluja”. U njegovom govoru nije bilo niti naznake o pogrešnoj politici bivših, vodećih srpskih dužnosnika. Čak što više Dodik je, očekivano, održao vrlo zapaljiv govor.

“Hrvatska nikada nije vratila imovinu”

“Nisam rođen u Srbiji, ali moja zemlja je Srbija, moja zemlja je Republika Srpska i ja nemam drugi identitet i kuda drugdje ići. Jedino gdje želim biti je Republika Srpska i Srbija. Jednog dana, kao rezultat svih naših stradanja, jauka i gubitaka morat će da dođe to srpsko, naše, nacionalno i državno jedinstvo i da Republiku Srpska i Srbiju vidimo jedinstvenu u nastojanju obrane našeg identiteta i svega onoga što mi jesmo kao narod“, kazao je Dodik.

Kazao je kako je “teška sudbina Srba”, te da se “ne smije više dozvoliti da se Srbima upravlja”, te optužio Hrvate da su “Srbe pobili u oba rata”.

“Nismo ni bosanski ni hrvatski Srbi, već jedan narod. Јednog dana morat ćete doći u naše dvije države – Republiku Srpsku i Srbiju”, kazao je Dodik.

“Srbija može braniti samo onda ako je jaka i Srbija mora biti podržana, ne smije imati treće i pete kolone. Ne smijemo biti naivni kako su bili naši krajem prvoga rata, kada su uvjereni da donose slobodu širom bivše Jugoslavije vjerovali da će dobiti simpatije, a na kraju tog vijeka protjerani su i pobijeni. Nas su pobili Hrvati, u Drugom svjetskom ratu, a pobili su nas u i ovom građanskom ratu. Moramo govoriti točno i ništa drukčije”, rekao je on.

Hrvatska, dodao je, “nikada nije vratila imovinu i stanove i sve ono što je trebala vratiti Srbima u gradovima u kojima su Srbi živjeli u Hrvatskoj”.

“Deveti put smo ovdje i kažemo kako nećemo zaboraviti i da se neće ponoviti. “Oluja” je pogon, zločin, genocid, etničko čišćenje, nastavak iz Drugog svjetskog rata, “konačno rješenje za Srbe” kako je Tuđman govorio”, rekao je Dodik.

“To im je pomogla Europska unija, koja je nas u BiH kroz razna zakonodavstva natjerala da vratimo stanove koji su bili društveni kao da su bili privatni. Samo to nije važilo u Hrvatskoj, to je bila otimačina koja traje i danas. Život Srba u Hrvatskoj je danas težak”, rekao je.

“Srbi su iza sebe ostavljali izgrađene gradove”

U svom skandaloznom govoru, kazao je i da se “najbolje vidi da u Federaciji BiH nema slobode”.

“To što je 150.000 Srba nestalo iz Sarajeva, žele nam kazati da su otišli dobrovoljno i da im ništa nije falilo. Bili su izbačeni i pobijeni, jednako kao i na nekim drugim mjestima. Srbi su iza sebe ostavljali izgrađene gradove. Srbi su milijarde uložili u Sarajevo. Knin je bio čisto srpski grad. Nema nigdje mjesta na prostoru bišve Jugoslavije da su Srbi takvo nešto učinili i da su Srbi organizirli logore. Hoće kazati da jesmo. Matrica koja je davno postavljena nama kao da nikad ne prestaje. Ima nekih među nama koji misle kako trebam popustiti. Srbi ne treba tražiti milostinju, pobijeni smo i nestali, jer to je bila državna politika Franje Tuđmana koji je rekao da Srbe treba tako udariti da se više nikada ne oporave. Nestali su Srbi iz Krajine, i kada su odlazili ostavili su otključane kuće, ali su ostavili zaključani srca i žive svoje zavičaje“, rekao je Dodik, i na kraju govora poučio: “Volim Srbiju i mislim da me ništa ne može spriječiti da to javno govorim! Ne mrzim nikoga i nikada nikome ništa na žao ne bih učinio jer pripada drugom i drukčijem, ali sam biran od naroda da branim naš identitet i našu snagu i činit ću to bez obzira na sankcije, prijetnje i dok to moj narod bude htio”, istanuo je srpski član Predsjedništva BiH.

On je zaključio kako bi, da nije bilo predsjednika Srbije Aleksandra Vučića koji je prije devet godina pokrenuo inicijativu za zajedničko obilježavanje stradanja u “Oluji”, “žrtve i progon otišli u zaborav i ostala bi samo obiteljska i osobna sjećanja”.

/Republika/

Objava Dok Milanović u Kninu dijeli odličja za ‘Oluju’, Dodik, za kojeg je kazao da je “partner”, kaže: “Hrvati su pobili Srbe u oba rata, Oluja je genocid” pojavila se prvi puta na Republika.

“Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što” riječi su Franje Tuđmana, hrvatskog velikana i jednog od najvećih Hrvata u povijesti, rekao je Plenković govoru na svečanom obilježavaju Tuđmanove obljetnice u Velikoj dvorani KD Lisinski, prenosi HINA.

Politička ostavština Tuđmana: demokracija, sloboda i država

Poručio je kako je Tuđmanov stoti rođendan spomen na njegovo životno djelo, a to je uspostava slobodne i suverene Hrvatske.

Istaknuo je kako je Tuđman čovjek koji je dijelio sudbinu svoga naroda i predvodio ga mudro i odlučno. Svojim vizionarstvom prepoznao je prijelomni trenutak kraja Hladnog rata i pada Berlinskog zida za ostvarenje ideje slobodne hrvatske države, rekao je.

“U tome je uspio jer je kao povjesničar godinama proučavao nacionalna pitanja u Europi i iščekivao pravi trenutak za realizaciju svoje ideje i spremno ga dočekao”, naveo je Plenković.

Politička ostavština Franje Tuđmana je sve što danas živimo – to su demokracija, sloboda i država, rekao je Plenković dodavši kako je Tuđman vjerovao da ljudi različitih svjetonazora mogu dati vrijedan doprinos u ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa.

Zalagao se za svehrvatsku pomirbu te za zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske, a na tim je uvjerenjima sazdao HDZ, rekao je Plenković.

“Zbog svega možemo slobodno ustvrditi da se malo koji državnik 20. stoljeća može mjeriti s njim po povijesnom značaju za vlastitu naciju”, istaknuo je Plenković.

Poručio je kako današnji HDZ već šest godina zagovara demokršćanske, narodnjačke, domoljubne i univerzalne humanističke vrijednosti, što su vrijednosti oko kojih je Tuđman okupio Hrvatsku. “Njegova ostavština temelj je i unutarnje i vanjske politike današnje Hrvatske, koja ima snažno proeuropsko usmjerenje i gaji pripadnost srednjoj i mediteranskoj Europi”, rekao je Plenković.

Plenković se obratio i onima “koji su u posljednjih 20 godina radili na tzv. detuđmanizaciji”, pokušavajući osporiti Tuđamnove zasluge i ogromnu političku ostavštinu, te im poručio da u tome nisu uspjeli niti će uspjeti.

Oni koji sumnjaju u Tuđmana u HDZ-u, neka pogledaju ovu dvoranu i ljude

Prepuna svečana dvorana KD Vatroslav Lisinski okupila je u subotu članove i vodstvo HDZ-a. U Lisinskom su se okupili HDZ-ovi ministri u Vladi, ali i neki bivši ministri i stranački dužnosnici – Ljubo Ćesić Rojs, Martina Dalić, Tomislav Ćorić, Josip Aladrović, Milan Kujundžić, Lovro Kuščević, te bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.

Na svečanosti je bilo i izaslanstvo HDZ-a BiH na čelu s Draganom Čovićem, predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji Jasna Vojnić, zastupnik u srbijanskoj Skupštini Tomislav Žigmanov, ministar u Vladi Crne Gore Adrijan Vuksanović, te neki članovi Tuđmanove obitelji. Uz glazbene brojeve, prikazan je i dokumentarni film o životu i djelu Franje Tuđmana.

Bivši predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks u govoru je poručio da 100 godina od Tuđmanova rođenja nije mala stvar, ne samo za one koji su mu bili bliski, ne samo za HDZ, nego i za čitav hrvatski narod.

“Radi se o čovjeku koji je, kao nitko drugi, ušao u srca i duše hrvatskih ljudi i koji je ovu naciju, koja je bila na rubu snaga, frustrirana desetljećima hrvatske šutnje, učinio samostalnom”, istaknuo je.

Poručio je kako je Hrvatska utemeljena na Tuđmanovoj viziji, te se osvrnuo na one koji sumnjaju da je današnji HDZ “Tuđmanov HDZ”.

“Oni koji sumnjaju u Tuđmana u HDZ-u, koji važu koliko ga danas u HDZ-u ima, neka pogledaju ovu dvoranu i ove ljude. Ova dvorana govori o tome što je Tuđman značio i što Tuđman znači danas za HDZ”, poručio je Šeks.

Potpredsjednik HDZ-a i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved poručio je kako je Tuđman snagom svoga uma, mudrosti i znanja, usvojenog kroz desetljeća proučavanja bremenite i tegobne hrvatske povijesti, uspio sintetizirati sve bitno i presudno za uspostavu, vođenje, obranu i oslobađanje mlade hrvatske države.

Istaknuo je kako je Tuđman znao da, bez obzira na mnogostruko veću oružanu moć neprijatelja, osvajačka mržnja nikada ne može pobijediti pravdoljubivu snagu hrvatskih branitelja i zajedništvo hrvatskog naroda.

Jandroković: Perfidna je laž da je HDZ i Hrvatsku stvorila Udba

Medved je podsjetio na uspješne vojno-oslobodilačke akcije u Domovinskom ratu, čija je kruna bila VRO Oluja, “zlatopis hrvatske povijesti” te poručio kako je Tuđman bio nenadmašiv vojni strateg.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković prisjetio se kako je Tuđman osnovao HDZ želeći okupiti sve društvene slojeve, Hrvate iz svih dijelova hrvatske, da je želio imati zajednicu, “ljude koji će krenuti za njim i ostvariti taj sveti cilj”.

Kao nositelji promjena i transformacija Tuđman i HDZ cijelo vrijeme su bili na udaru vanjskih i unutarnjih faktora. “Klevete su trajale i traju sve do današnjeg dana. Neki dan čujem perfidnu tezu, laž, da je HDZ i Hrvatsku stvorila Udba”, rekao je Jandroković.

Poručio je da je Udba radila i ubijala za komunističku Jugoslaviju, a Hrvatsku su stvarali istinski domoljubi, hrvatski branitelji, mali hrabri ljudi kojima je Hrvatska bila iznad svake ideologije.

/Desk/

Objava Plenković: Malo koji državnik 20. stoljeća može se mjeriti s Tuđmanom pojavila se prvi puta na Republika.

U svom dnevniku Kuharić je zapisao kako je na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. siječnja 1992. Tuđman biskupima iz BiH, Vinku Puljiću, Pavao Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Rekao je, što je do sada bilo nepoznato, da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, Tuđman je upozorio da bi Hercegovci mogli “postati teroristi” u BiH i Hrvatskoj, piše Telegram.hr.

Nakon što je državni vrh primio u Zagrebu Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i šefa Republike Srpske, koji ne krije namjeru da tu tvorevinu nastalu na zločinu kad tad osamostali i pripoji Srbiji, u dijelu zemalja članica EU, ponovno su se pojavile sumnje u prave motive i ciljeve hrvatske službene politike spram BiH.

Nepovjerenje prema hrvatskoj politici u BiH, i kad se s pravom traži ravnopravan tretman Hrvata, posljedica je politike koju je pokojni predsjednik Franjo Tuđman vodio prema susjednoj državi. Početkom devedesetih godina Tuđman nije krio želju za podjelom BiH i dogovornim mijenjanjem granica te države čemu se žestoko protivila cijela međunarodna zajednica.

Sumnje u prave namjere Zagreba pobuđuje i tijesna suradnja Dragana Čovića, šefa HDZ-a BiH s Miloradom Dodikom, bez obzira na to što je na teritoriju Republike Srpske došlo do najgoreg terora, ubijanja i protjerivanja Hrvata, rušenja i paljenja njihovih kuća te vjerskih objekata.

Nova knjiga otkriva Kuharićev stav o podjeli BiH

U kontekstu tih najnovijih zbivanja, zanimljiva su otkrića do kojih je došao povjesničar Miroslav Akmadža u svojoj novoj knjizi Franjo Kuharić Kardinal i vlast. Knjigu će uskoro objaviti izdavačka kuća Profil, a temelji se, među ostalim, na dnevnicima kardinala Franje Kuharića. Iz tih zapisa vidljivo je da se kardinal Kuharić od prvog dana žestoko protivio podjeli BiH o kojoj je govorio Franjo Tuđman.

Kuharić je smatrao “kako je riječ o pogrešnoj politici,” upozoravajući kako će sukob između Hrvata i muslimana koristiti samo srpskom lideru Slobodana Miloševiću. Kardinal je također isticao kako međunarodna zajednica neće prihvatiti promjenu granica BiH jer bi to izazvalo lančanu reakciju na svim međurepubličkim granicama država nastalih raspadom Jugoslavije. Stoga je Kuharić, za razliku od predsjednika Tuđmana, čvrsto podržavao BiH kao neovisnu, jedinstvenu i suverenu državu.

Što piše kardinal u svojim dnevnicima?

U svibnju 1991., Kuharić je zapisao u dnevnik da ga je fra Gabrijel Jurišić obavijestio kako mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija, priznao da je sa skupinom srbijanskih eksperata pregovarao o podjeli BiH. Ti su razgovori prekinuti kada se pokazalo da Miloševićevi izaslanici imaju teritorijalne pretenzije i prema teritorijima u Hrvatskoj. Nakon toga su Josip Šentija i Dušan Bilandžić, dvojica od četveročlane hrvatske skupine, dali ostavke.

Kuharić je u dnevniku zapisao kako su mu se na tu situaciju požalili banjolučki biskup Franjo Komarica s nekoliko biskupa, o čemu je obavijestio predsjednika Sabora Žarka Domljana. Međutim predsjednik Tuđman na sastanku s visokim hrvatskim dužnosnicima 8. lipnja 1991., istakao je kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, ukazao je na apsurdnost hrvatskih granica koje onemogućavaju djelotvornu upravnu i prometnu povezanost, ali i obranu zemlje. Zaključio je kako je BiH “nastala kao povijesni apsurd iz osmanskoga razdoblja” te da je rješenje u “razgraničenju” BiH.

Tuđman za izmjene granica

Na sastanku s Miloševićem i Alijom Izetbegovićem u rujnu 1991. Tuđman je kazao da on podupire cjelovitu BiH s tri konstitutivne jedinice, a ako to ne prođe onda je jedino rješenje podjela BiH između Srbije i Hrvatske, s muslimanskom državicom u sredini. Nakon sastanka Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa 29. listopada 1991. s Franjom Tuđmanom kardinal je zapisao da je predsjednik rekao “kako je podjela BiH činjenica na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja vlada je nemoćna.”

Ako bi došlo do takvoga raspleta u BiH tada je Tuđmanu bila prihvatljiva granica nekadašnje Banovine Hrvatske. Biskupi na čelu s Kuharićem pokušali su uvjeriti Tuđmana da međunarodna zajednica neće dopustiti promjene granica, no on im je odgovorio kako se one doduše ne mogu mijenjati silom, ali mogu ako se sve strane tako dogovore. Kuharić je međutim ostao pri stajalištu da bi Hrvatskoj bilo puno lakše sa slobodnom i cjelovitom BiH, nego s podijeljenom.

Osnivanje Herceg-Bosne

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je u studenome 1991. kao “politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina” te je dala legitimitet Tuđmanu da zastupa njezine interese kod međunarodnih čimbenika, kao i kod međustranačkih i međurepubličkih pregovora oko utvrđivanja “konačnih granica” Hrvatske. Čime se jasno dato do znanja da se želi pregovarati o podjeli BiH između Zagreba i Beograda.

Doktor Miroslav Akmadža u svojoj knjizi podsjeća kako je Tuđman je na sastanku s čelnicima HDZ-a BiH u prosincu 1991. kazao “kako ne postoji perspektiva suvereniteta BiH jer to ne prihvaćaju Srbi, koji na svojoj strani imaju JNA”. Ponovio je tezu kako se rat može izbjeći samo ako se postigne dogovor o promjeni granica. Upozorio je da bi opstanak BiH stavio tamošnje Hrvate u nepovoljan odnos pred muslimanskom demografskom ekspanzijom.

Hercegovci vršili pritisak kako bi se zemlja podijelila

U svom dnevniku Kuharić je zapisao kako je na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. siječnja 1992. Tuđman biskupima iz BiH, Vinku Puljiću, Pavao Žaniću i Franji Komarici, u njegovu prisustvu, ponovio da bi podjela BiH mogla biti nužna kako bi se izbjegao rat. Rekao je, što je do sada bilo nepoznato, da Hercegovci neće prihvatiti niti jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, Tuđman je upozorio da bi Hercegovci mogli “postati teroristi” u BiH i Hrvatskoj.

Na temelju toga Kuharić je zaključio kako pritisak za podjelu BiH čine Hercegovci, što bi značilo, zapisao je, da bi većina bosansko-hercegovačkih Hrvata ostala u Velikoj Srbiji. Zbog toga je Kuharić ustvrdio kako je za Hrvatsku “bolja samostalna BiH nego uvijek nesigurna i nemirna granica s Velikom Srbijom.”

Kuharićev čvrst stav i Tuđmanove promjene

Zbog toga je u veljači 1992. pozvao savjetnika predsjednika Tuđmana Anđelka Mijatovića kako bi mu prenio stajalište apostolskog pronuncija mons. Gabriela Montalva da se BiH ne smije dijeliti te da tu ideju podupiru i brojni strani veleposlanici. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, zapisao je Kuharić, požalio mu se u veljači 1992. da politiku HDZ-a u BiH diktira Zagreb. Ministar vanjskih poslova SR Njemačke Hans – Dietrich Genscher ponovio je kardinalu Kuhariću da se granice ne mogu mijenjati.

Doktor Akmadža u knjizi zaključuje “kako je glede budućnosti BiH postojala razlika u stavovima kardinala Kuharića, koji su bili načelne naravi, i predsjednika Tuđmana, koji je na to pitanje, bez obzira na svoja načela, morao gledati i s pozicije realističkih političkih i geostrateških interesa. Kardinal Kuharić u svom je stavu ostao načelan do kraja rata, a predsjednik Tuđman svoj je stav mijenjao ovisno o stanju na terenu i prijedlozima i pritiscima međunarodne zajednice.”

Početak rata u BiH, pa poziv na prestanak nasilja

Nakon što su Srbi započeli rat u BiH kardinal Kuharić je upozorio kako je njihov cilj posve uništiti Katoličku crkvu u BiH, a to je ilustrirao primjerom Banjolučke biskupije iz koje se nesrpsko stanovništvo sustavno protjerivalo, kuće su im bile spaljivane, a crkve i vjerski hramovi rušeni i devastirani. Kardinal Kuharić zapisao je kako su Srbi u BiH zaigrali “krvavi ples, nahuškani od svojih političara i fanatika, ali taj bi ples mogao za njih biti tragičan jer takvo nasilje mora se okrenuti protiv nasilnika.”

Nakon što je Hrvatska 7. travnja 1992. priznala BiH kao suverenu zajednicu triju konstitutivnih naroda, Kuharić je predložio nadbiskupu Puljiću da javno pozove na prestanak nasilja i apelira na branitelje da ne čine ništa što bi izazvalo katastrofu i “kosilo nevine žrtve”. Nakon razgovora s Tuđmanom u siječnju 1994. biskupi Komarica i Perić obavijestili su Kuharića kako im je hrvatski predsjednik predbacio što ne podupiru njegove prijedloge za rješavanje stanja u BiH.

Zbog toga je Kuharić u dnevničkim zapisima “kritizirao Tuđmana što podliježe hercegovačkoj politici, koju zanima samo pripajanje Hercegovine Hrvatskoj, ne vodeći računa o Hrvatima u Bosni, zbog čega su bosanski biskupi kritični.”

Hercegovina kao hrvatska provincija

Kad je Mate Boban, prvi predsjednik Herceg-Bosne, najavio da će se povući ako to zatraži njegov zapovjednik Tuđman, Kuharić je to ocijenio namjernim prebacivanje krivnje na Tuđmana za sve što nije bilo dobro rađeno s hrvatske strane u BiH, pa i za zločine. Također, da je Boban time pred međunarodnom javnošću prikazao Hercegovinu kao provinciju države Hrvatske, što je, zaključio je kardinal, protiv hrvatskih interesa.

Hrvatski veleposlanik u BiH Zdravko Sančević u siječnju 1994. kazao je Kuhariću kako Tuđman želi poslati Bobana u Australiju, ali da nije dobio vizu. Na to je Kuharić zapisao u dnevniku “kako će Boban teško dobiti vizu za neku državu.” Sančević je također prenio nezadovoljstvo predsjednika Tuđmana apelom za mir Ivana Pavla II. od 23. siječnja, koju je on protumačio i kao optužbu za hrvatski nacionalizam.

Zbog razlike u pogledima Kuharić i Tuđman izgubili bliskost

Nakon što je u veljači 1994. Vijeće sigurnosti UN-a osudilo Hrvatsku i zatražilo povlačenje postrojbi Hrvatske vojske iz BiH, kardinal Kuharić u svom je dnevniku zapisao: “Ekstremna hrvatska politika dovela je do uništenja Hrvata u Bosni, jer je bila kratkovidna. Dovodi i Hrvatsku u katastrofu ako dobije sankcije. Hrvatska država u Hercegovini je imitacija Srpske republike u Bosni. Zato su nas izjednačili. S tom će državom izjednačiti i “Krajinu” u Hrvatskoj. To ozbiljno prijeti u ovom sveopćem neraspoloženju prema Hrvatskoj.

Ali vladajuća stranka i g. predsjednik Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebao bi se osloboditi onih neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?” Tolika razlika u pogledima na BiH zasigurno je jedan od razloga zašto između kardinala Kuharića i predsjednika Tuđmana, kako je ocijenio povjesničar Miroslav Akmadža, “nije bilo velike bliskosti. Zbližili su se tek pred Tuđmanovu smrt. Kuharić i Tuđman uzajamno su se uvažavali, ali nije bilo bliskosti. Kuharić je cijenio Tuđmana, ali ga je i kritizirao,” zaključio je Akmadža.

Priznanje zločina koji su se mogli spriječiti

Članovi Predsjedništva Herceg-Bosne, predvođeni Jadrankom Prlićem, predsjednikom Vlade Herceg-Bosne, uvjeravali su u veljači 1994. kardinala Kuharića da zastupaju jedinstvenu BiH, ali organiziranu kao uniju triju republika. Priznali su da su s hrvatske strane učinjeni pojedinačni zločini, ali su muslimane držali odgovornima za rat. Tražili su potporu Crkve, ali ih je Kuharić uputio na biskupe u BiH, uz napomenu “kako je crkveno stajalište sloboda za sve i poštovanje ljudskih prava svake osobe, a svakoj prognanoj osobi treba omogućiti siguran povratak u sve dijelove BiH.”

U svom je dnevniku na Uskrs 24. travnja 1994. kardinal zapisao: “Kad se bude pravila bilanca svih tih zločina i šteta nanesenih ljudima i narodima, hoće li pred tim planinama zla zadrhtati savjest Europe? Ujedinjenih naroda? Moćnika ovoga svijeta? Mogli su spriječiti potoke suza i rijeke krvi! Mogli su, ali su bili skloni više nego očito napadačima. Ne postoje samo pasivni sukrivci u zlu nego i aktivni! Takvih je u ovom ratu bilo priličan broj: obavještajnih, materijalnih, vojnih, političkih! Neka se svima Bog smiluje! Neka im se smiluje i zbog sablazni!”

Sastanak sa Silajdžićem i Puljićevo imenovanje

Katolički biskupi Hrvatske i BiH upozorili su 1994. na Saboru HBK u Zagrebu domaću i svjetsku crkvenu i političku javnost na sve dramatičniji položaj vjernika katolika na područjima Hrvatske i BiH koji su bili pod srpskim nadzorom. Posebice su istaknuli da katoličke biskupije na području BiH trpe najveća stradanja.

Upozorili su da će, ako se nasilje na tim područjima odmah ne zaustavi, biti “uništene biskupije koje imaju svoju tisućljetnu povijest u Bosni i Hercegovini” te da će se slično dogoditi i u dijelovima biskupija na području Hrvatske. U dnevniku kardinal Kuharić piše kako je u srpnju 1994. primio predsjednika vlade BiH Harisa Silajdžića koji je za hrvatsko-bošnjački sukob okrivio ekstremne hercegovačke Hrvate, ali je pohvalio Katoličku crkvu zbog zastupanja ispravnih načela o BiH.

Kuharić je također u svom dnevniku 30. listopada 1994. zabilježio kako ga imenovanje biskupa Puljića kardinalom jako obradovalo, da je ono zasluženo te da je ujedno poruka pape da se BiH ne smije dijeliti. Kuharić je zaključio kako se idejama o podjeli BiH valja odlučno oduprijeti, premda su je podupirali svjetski i europski moćnici.

Sastanak s Mustafom Cerićem 1995.

U siječnju 1995. kardinali Kuharić i Puljić susreli su se s reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem kojemu su zamjerili što neke jedinice Armije BiH nose muslimanska imena. Kuharić je kazao kako on ne bi dopustio da hrvatske jedinice nose katoličke nazive. Nakon što mu se Kuharić požalio da se “priča o nakani stvaranja islamske države u BiH,” Cerić je odgovorio da to nije točno te da Bošnjaci samo žele živjeti slobodno.

Kuharić je ponovio kako se Katolička crkva zalaže za jedinstvenu i nedjeljivu BiH, a to je stajalište podržao Vatikan formiranjem Biskupske konferencije BiH. Kuharić je predložio Ceriću da sva međuvjerska pitanja rješava s biskupima u BiH, no on mu je odgovorio “kako se sudbina BiH, što se tiče odnosa Hrvata i Bošnjaka, odlučuje u Zagrebu.”

Žalba Clintonu nakon ubojstava i protjerivanja 1995.

Nakon vojno redarstvene operacija “Bljesak” u kojoj su hrvatske snage početkom svibnja 1995. oslobodile zapadnu Slavoniju, došlo je do jačanja terora Srba nad Hrvatima, posebno u Banjoj Luci i Bosanskoj krajini. U župnom dvoru u Banja Luci ubijeni su župnik Filip Lukenda i časna sestra Cecilija Grgić, čija su tijela potom spaljena.

Minirano je svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa, trapisti u Banjoj Luci istjerani su iz svoga samostana, pa se kardinal Kuharić požalio američkom predsjedniku Billu Clintonu da nitko ne uzima u zaštitu ljude kojima se “bezdušno i nečovječno krše sva temeljna ljudska prava”. Na progon katolika u Banjolučkoj biskupiji požalila se Hrvatska biskupska konferencija tvrdeći da se time želi namjerno želi “zadati smrtni udarac nazočnosti Katoličke crkve na ovom području”.

Kardinalov susret s Galbraithom

Kardinal Kuharić u jednom je susretu s američkim veleposlanikom Peterom Galbraithom prenio nezadovoljstvo Katoličke crkve ponašanjem međunarodne zajednice koja je osudila pokušaj deblokade Sarajeva, premda ljudi su ljudi u tom zarobljenom gradu bili izloženi nezamislivim patnjama.

Istaknuo je kako, ako nema moralnih načela u politici, onda je ona protučovječna, a kao primjere spomenuo je stanje u Sarajevu, Bihaću, Banjoj Luci. Time je kardinal Franjo Kuharić iskazao brigu Katoličke crkve za cijelu BiH te sve njene stanovnike bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.

(Izvor: Telegram.hr)

Objava Prvi put objavljeni privatni Kuharićevi dnevnici: Kako je kardinal pokušavao odgovoriti Tuđmana od podjele BiH pojavila se prvi puta na Republika.

Međutim, ovaj serijal i sugovornici govore i o zbivanjima u BiH i Srbiji, a osma epizoda otkriva kako je Alija Izetbegović prešutio zločin JNA nad hrvatskim selom Ravno u Hercegovini, ali i kako je Vatikan smijenio predsjednika HR Herceg-Bosna Matu Bobana, dok Mate Granić svjedoči o Izetbegovićevoj ponudi Tuđmanu za podjelom BiH na pregovorima u Ženevi kao i tajnim pregovorima Tuđman-Milošević u Karađorđevu, piše Dnevni list.

Harris: ‘Da nije bilo HVO-a Srbi bi uništili Bošnjake, Herceg Bosna je spasila BiH’

Dr.sc. Robin Harris, povjesničar i savjetnik britanske vlade 1981.-1990- godine, komentirajući sastanak Tuđman-Milošević u Karađorđevu u HTV-ovom serijalu kaže: “Ne vjerujem da je, i do sada nisam vidio vjerodostojne dokumente o tome da je Tuđman dogovorio podjelu s Miloševićem u Karađorđevu ili bilo gdje drugo. Zapad je očekivao da se podijeli Bosna. Zapad je to želio. U svakom slučaju, Europa je to željela. Smatrali su da je to način na koji zaraćene strane, kako su ih oni zvali mogu riješiti stvari. Dakle, Tuđmanov stav nije se bitno razlikovao od mišljenja Zapada. Izetbegović je shvatio shvatio da je došlo vrijeme, kada se može kredibilno formirati država Bošnjaka Muslimana. Mislim da je upravo to pravi razlog rata u Središnjoj Bosni“.

Komentirajući početke rata u BiH i formiranje HVO-a, Harris je rekao: “Bilo je puno rasprava je li HVO i Herceg-Bosna dobra ili loša stvar. Ja mislim da nije bilo Herceg-Bosne i HVO-a, Srbi bi jednostavno napredovali i pregazili i uništili Bošnjake. U tom smislu možemo kazati da je Herceg Bosna spasila BiH“.

Granić: Izetbegović je Tuđmanu nudio sve ‘južno od Prozora’

Na vrhuncu hrvatsko-bošnjačkog rata u BiH koji je iscrpio obje strane, Alija Izetbegović odustao je od ideje unitarne BiH i Tuđmanu sam predložio podjelu. To se dogodilo na sastanku hrvatsko-bošnjačkog rukovodstva u Bad Godesbergu, uoči početka ženevskih pregovora 1993.

Dr. sc. Mate Granić, ministar vanjskih poslova RH 193.-2000. o tom sastanku Tuđmana i Izetbegovića govori: “Čim je počeo sastanak, pokojni Alija Izetbegović je rekao ‘Predsjedniče Tuđman, ja vam predlažem da južno od Prozora do Neretve uzmete sve i da mi uzmemo srednju Bosnu, a onda ćemo se mi obračunati sa Srbima’. Gledao sam predsjednika i čekao sam što će kazati. Predsjednik je kazao ‘Ne, ne dolazi u obzir. Ne možemo mi to učiniti radi Hrvata u srednjoj Bosni. Ne možemo to učiniti Hrvatim u srednjoj Bosni’. Odbio je. To isto se ponovilo u Ženevi na sastanku“.

O dolasku Mate Bobana: Šušak ga predložio

Zanimljiv je dio o dolasku Mate Bobana za predsjednika HDZ-a te se u serijalu govori kako se sjedište HDZ-a BiH iz Sarajeva seli u Hercegovinu te da je na prijedlog Gojka Šuška za predsjednika imenovan Mate Boban, ekonomist iz Gruda, ali i da je politika HDZ BiH sve dalje od službenog Sarajeva.

Perica Jurić, zamjenik ministra unutarnjih poslova RH 1990-1991, o Bobanu kaže: “On je od HDZ-a napravio još veću provinciju kada je sveo centar HDZ-a na Grude, čak i Mostar je bio predaleko”.

Stipe Mesić, predsjednik Predsjedništva SFRJ (1991.) o Bobanu u ovom serijalu govori: “Kada sam doznao da dolazi Mate Boban, razgovarao sam sa Nikicom Valentićem. Pitao sam ga što zna o Bobanu, a on mi je rekao “Pa, čuj, ja to najbolje znam. On ima 32 krivične prijave zbog privrednog kriminala i mane čudi što je Tuđman prihvatio Bobana za predsjednika HDZ BiH”. Pitao sam Nikicu Valentića kako on to zna, i rekao mi je “Ja sam ga branio”.

O odlasku Mate Bobana: Vatikan ga smijenio

Rat Armije i BiH poprimao je obilježja vjerskog sukoba – na obje strane. Msgr. Nikola Eterović, apostolski nuncij u Berlinu komentira da je situacija u BiH eskalirala i da je Sveta Stolica bila zabrinuta i daljnjim kompliciranjem ratom muslimana i Hrvata.

Novo rukovodstvo HDZ-a BiH koje je predstavljao Mate Boban bilo politički ekstremnije, kaže se u HTV-ovom serijalu ‘Predsjednik’.

“Upravo jedna oholost koju je pokazao Boban “mi ćemo njih za tri dana srediti”, bilo je zastrašujuće pogrešno”, komentirao je te dane msgr. Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila.

Kako se dalje navodi u serijalu, uslijedio je diskretni zahtjev Crkve predsjedniku Tuđmanu da smijeni Matu Bobana, predsjednika HR HB.

“Naravno da je Kuharić, znajući koliko to šteti hrvatskom narodu u cjelini, dakle i onima u BiH i Hrvatskoj samoj koliko može štetiti, on je reagirao”, rekao je msgr. Ivan Miklenić.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Franjo Kuharić, svim sukobljenim stranama u BiH uputio je dramatičan poziv da zaustave neprijateljstva i izgrađuju život međunarodno priznate države BiH, izvijestili su tada hrvatski mediji.

“Sveta Stolica je preko ministra vanjskih poslova dala do znanja da bi bilo bolje da se obuzdaju ekstremističke sile”, komentira Msgr. Nikola Eterović. Nedugo nakon pisma kardinala Kuharića, Mate Boban je smijenjen.

O tome Mate Granić kaže: “Nakon toga predsjednik je sa mnom razgovarao u četiri oka. Kazao je “Mate je u dobrom kontaktu sa Srbima. Što misliš da bude kod tebe u veleposlanstvu zadužen za Srbe”. Ja sam ga samo pogledao, a on se nasmijao i rekao “Dobro, dobro, otići će u gospodarstvo’”.

(Izvor: Dnevni list)

Objava ‘Predsjednik’, serijal HTV-a: Vatikan smijenio Matu Bobana, a HVO spasio Bošnjake i BiH pojavila se prvi puta na Republika.