Piše: Franjo Šarčević/Prometej.ba
Podravina je u šoku, izvještavaju danas hrvatski dnevni listovi poput Jutarnjeg lista i Novog lista na svojim internetskim stranicama, pozivajući se na otkriće tjednika Podravski list. Naime, omiljeni svećenik u jednom podravskom mjestu „naprasno je napustio Crkvu jer čeka bebu s vjeroučiteljicom“.
Istraživački novinari iz Podravskog lista, te redakcije Jutarnjeg i Novog lista, objavile su urbi et orbi ime i prezime i specifikacije tog svećenika, kao i obiteljsku situaciju „fatalne vjeroučiteljice“, na znanje rulji željnoj krvi i jeftine senzacije, pardon – na znanje „ogorčenom“ svekolikom građanstvu. O slučaju su izvještavali i ranije, pa smo prije 20-ak dana mogli čitati naslove kako se svećenik možda zaljubio.
Nas informacije o rečenom muškarcu i ženi naravno ne zanimaju, jer mi nismo žuta štampa i ne bavimo se zabadanjem nosa u nečije privatne živote i postelje: zašto bi puteni život bilo kojeg muškarca i žene, ukoliko je u granicama onoga što je dozvoljeno građanskim zakonom, bio tema od javnog interesa? Svatko ima pravo na privatnost u tom domenu i da se bez svjetala reflektora nosi sa svojim nevoljama i grijesima. Korisno je, međutim, ovim povodom, pokušati postaviti neka pitanja i dati natuknice za razmišljanje na temu onoga što određuje i što bi trebao određivati pojam morala.
Osnovni problem koji imam s (abrahamskim) religijama, misleći prije svega na povijesno i društveno najvidljivije kršćanstvo, judaizam i islam – ostavimo inače veoma bitne i zanimljive teološke rasprave o suštinama za neki drugi put – jest što su gomilu etički potpuno neutralnih rituala uzdigle na razinu dobroga i(li) moralnog čina. Ako ne jedeš određenu vrstu hrane, činiš dobro; ako jedeš, sagriješio si. Ako na određene dane izbjegavaš hranu ili određenu vrstu hrane, činiš dobro; ako to ne radiš, griješiš. Ako ponavljaš napamet naučene rečenice, definirane kao molitva, činiš dobro; u suprotnom, griješiš. Obdržavanje ritualnih radnji i propisa stvara dojam kod prosječnog religioznog da radi bogougodno djelo. (Pri tome je Vrhovno Dobro shvaćeno kao sujetno biće koje želi ulagivanje vješto, simbol Ljubavi shvaćen je kao bolesni ego, da se poslužim stihovima srbijanskog glazbenika Marka Šelića.) I to ne samo bogougodno djelo, nego štoviše – kao moralno superiorno djelo.
Jedno od centralnih mjesta u tako shvaćenoj moralnosti predstavljaju pitanja od seksualnog značaja, toliko da se često moral i shvaća kao drugo ime za spolnu čistoću i razne varijacije na tu temu.
Kad se dobro – a dobro se ogleda kroz relacije, dobro je ono što je prije svega dobro za druge ljude, što drugima pomaže da im život bude bolji – suspendira ritualima, a rasprava o moralnosti se svede na jedan uski aspekt tjelesnog života, otvara se prostor za racionalizaciju pravih zala. Imamo tako ljude koji su otvoreno podržavali zlo, ili su aktivnom šutnjom učinili ništa da se ono oslabi, ali su zaslužili svetačku aureolu jer su živjeli „skromnim i asketskim životom“, jer su molili i postili sve postove. Jedan takav vjerski lider nije se odlučio dokazivati visine svoje moralnosti i okrenutosti ka dobru tako što će stati pred tenkove koji su iz njegove zemlje išli na susjednu ili barem javno osuditi svoje poznanike koji su kreirali masovne zločine, nego tako što će jesti tanju hranu. Primjera je bezbroj, i istočno i zapadno i na svakoj trenutnoj poziciji.
Tko se vodi etičkijim principima: onaj koji se svakodnevno ritualno obraća Bogu, dok isključuje druge ljude na osnovu činjenice inovjerske pripadnosti, podrijetla ili pripadnosti, ili onaj koji slušajući rock ‘n’ roll radi na više prihvaćanja i solidarnosti? Je li moralniji onaj koji u pauzi između molitvi propovijeda otrov i falsifikat, ili onaj koji to ne radi ali nije baš spolno čist? Tko radi veću grešku, onaj koji pije krv od loze ili onaj koji pije krv od ljudi (pitanje inspirirano Hajjamom)?
Praksa pokazuje da odgovori nisu tako jednostavni i očekivani kako se trenutno čini.
Svećenik s naslovnica hrvatskih novina i portala pokazao je karakterističnu ljudsku slabost tako što je učinio nešto što je obećao da neće činiti. Nastranu rasprava da li je to još jedan primjer licemjerja, jer ima puno važnijih i prečih primjera i jer bi svatko mogao početi prvo od sebe. Nastranu diskusija i o novinarskim standardima i želji ljudi da se na nacionalnoj razini informiraju o seoskim tračevima, o tome je dosad gotovo sve rečeno. Pravi razlog za šok i nevjericu katoličkog dijela Podravine i Hrvatske ne bi trebao biti svećenik koji se spojio sa udatom ženom. To bi trebali biti ljudi poput kardinala Josipa Bozanića ili biskupa Vlade Košića. Iz njihovih veza s herezom nacionalizma, jedne od najsuštinskijih negacija kršćanstva, iz njihove spremnosti da legnu u krevet sa gotovo svakim kriminalnim čuvarom „hrvatstva“ i „tradicionalizma“ ne rađaju se nimalo nevina djeca. No, za to bi trebalo malo dublje razmisliti o nekim tezama koje sam ovdje možda malo pretenciozno postavio.
Franjo Šarčević, Prometej.ba