Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja sve intenzivnije surađuju u vojnom, gospodarskom i diplomatskom području, a njihovo zajedničko djelovanje moglo bi dodatno ugroziti međunarodni poredak i sigurnost zapadnih demokracija. Iako ne čine formalni savez i njihovi se interesi ne podudaraju uvijek, četiri autoritarna režima sve češće pronalaze načine kako međusobno pomagati u suprotstavljanju Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima.
U analizi objavljenoj u časopisu The Economist ističe se kako je upravo produbljivanje suradnje tih država jedna od najvažnijih geopolitičkih promjena današnjice.
Susret Trumpa, Xija i Putina nije nova Jalta
Susret Donalda Trumpa, Xi Jinpinga i Vladimira Putina u kineskom Shenzhenu neki su uspoređivali s konferencijom u Jalti iz veljače 1945. godine, kada su Winston Churchill, Franklin Roosevelt i Josif Staljin raspravljali o poslijeratnom uređenju svijeta.
Međutim, prema ocjeni Economista, takva usporedba nije opravdana. Trump želi ponovno ostaviti dojam snažnog političkog lidera, Putin nastoji pokazati bliskost s velikim svjetskim silama, dok Xi Jinping koristi priliku za predstavljanje Kine kao stabilnog i dominantnog međunarodnog aktera.
Unatoč simboličnoj važnosti susreta, ne očekuje se da će iz njega proizaći konkretni dogovori koji bi bitno promijenili odnose među tim državama.
Mnogo važniji proces odvija se u pozadini: sve intenzivnija suradnja Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje.
Te četiri države razlikuju se po gospodarskoj snazi, političkom sustavu i međunarodnim ambicijama. Kina je gospodarska i tehnološka velesila, Rusija ima znatno slabije gospodarstvo, dok su Iran i Sjeverna Koreja ekonomski mnogo ograničeniji. Ipak, zajednički im je interes očuvanje vlastitih autoritarnih sustava i smanjivanje utjecaja Zapada.
Vojna suradnja sve je izraženija
Najvidljiviji oblik njihove suradnje odvija se na vojnom području.
Rusija u ratu protiv Ukrajine koristi iransku tehnologiju bespilotnih letjelica i kineske komponente. Iranski inženjeri pritom proučavaju ruske prilagodbe i poboljšanja tih sustava kako bi unaprijedili vlastitu tehnologiju.
Sjeverna Koreja, prema navodima iz analize, poslala je oko 16.000 vojnika koji se bore na ruskoj strani. Zauzvrat dobiva novac i pristup vojnoj tehnologiji.
Kina se zasad suzdržava od izravne vojne pomoći Rusiji, ali prikuplja podatke o učinkovitosti ruskih bespilotnih letjelica na bojištu. Takva iskustva mogu biti posebno korisna kineskoj vojsci, koja nije sudjelovala u ozbiljnijem ratu od 1979. godine.
Suradnja se, prema analizi, proteže i na Bliski istok. Iranski projektili usmjereni prema američkim snagama u Perzijskom zaljevu mogu imati koristi od kineskih kemijskih prekursora za proizvodnju čvrstog raketnog goriva te ruskih obavještajnih podataka i kineskih satelitskih informacija.
Kina postaje gospodarski oslonac Rusije, Irana i Sjeverne Koreje
Suradnja nije ograničena samo na vojsku. Gospodarske veze između četiriju država sve su snažnije, a Kina ima ključnu ulogu u održavanju njihovih gospodarstava.
Kineski platni sustavi omogućuju zaobilaženje dijela zapadnih sankcija. Više od 95 posto ruske trgovine s Kinom danas se obavlja u juanima ili rubljima, dok je prije pet godina taj udio iznosio približno 25 posto.
Ruska nafta nastavlja se izvoziti u Kinu i Sjevernu Koreju, dok iranska nafta uglavnom stiže u Kinu preko takozvane flote u sjeni – brodova koji služe za zaobilaženje međunarodnih sankcija. Prema podacima navedenima u analizi, ta je flota od 2022. godine porasla za čak 1.500 posto.
Sjevernokorejski radnici zaposleni su i u ruskim tvornicama, čime se ublažava nedostatak radne snage nastao zbog velikog broja ruskih vojnika poslanih na ukrajinsko bojište.
Zajednički nastup u UN-u i informacijski rat
Četiri države sve češće usklađuju i diplomatsko djelovanje.
Njihovi predstavnici podupiru jedni druge u Ujedinjenim narodima, dok ruski i kineski veto sprječavaju donošenje pojedinih odluka usmjerenih protiv Moskve i njezinih vojnih aktivnosti.
Istodobno, mediji i propagandne mreže povezane s tim državama međusobno pojačavaju narative kojima se nastoji oslabiti povjerenje u zapadne demokracije.
Takva suradnja omogućuje im širenje političkog utjecaja i stvaranje dodatnog pritiska na države koje podržavaju postojeći međunarodni poredak.
Interesi im se ne podudaraju uvijek
Ipak, suradnja četiriju država nije bez ograničenja.
Kina je znatno opreznija od Rusije, Irana i Sjeverne Koreje. Njezino gospodarstvo snažno ovisi o globalnoj trgovini i stabilnosti međunarodnih tržišta, zbog čega joj ne odgovara potpuni raspad postojećeg međunarodnog sustava.
Peking je u prošlosti kritizirao destabilizirajuće poteze Sjeverne Koreje, a rast cijena nafte zbog sukoba Irana i SAD-a negativno bi utjecao i na kinesko gospodarstvo.
Unatoč tome, Kina može imati koristi od situacija u kojima su američki vojni i diplomatski resursi usmjereni na druge dijelove svijeta. Ako su američki nosači zrakoplova angažirani u Perzijskom zaljevu, manje ih je dostupno za djelovanje u Tihom oceanu. Slično tome, dugotrajna potpora Ukrajini troši resurse koji bi se inače mogli koristiti za potporu Tajvanu.
Kina ne želi širenje rata u Europi, jer su europske države važno tržište za njezine proizvode, ali joj odgovara ako se zapadne sile moraju dugoročno baviti ukrajinskim sukobom.
Povijesne usporedbe i rizik od istodobnih kriza
Analiza Economista podsjeća i na suradnju autoritarnih država tijekom 1930-ih, kada su nacistička Njemačka, fašistička Italija i Japan, unatoč međusobnim razlikama, zajednički izazivali tadašnji međunarodni poredak.
Takva povijesna usporedba ima svoja ograničenja, ali upozorava na mogućnost da bi istodobne krize na različitim područjima svijeta mogle dodatno opteretiti zapadne države.
Primjerice, ako bi Kina odlučila vojno napasti Tajvan, Rusija, Iran ili Sjeverna Koreja mogli bi potaknuti krizu na drugom području ili u kibernetičkom prostoru. Time bi se pozornost i resursi zapadnih država morali rasporediti na više sigurnosnih izazova istodobno.
Zapadne demokracije suočene su s novim sigurnosnim izazovom
Prema ocjeni Economista, današnje demokracije ne bi smjele zanemariti sve dublju suradnju četiriju autoritarnih država.
Njihovi politički sustavi vjerojatno se neće uskoro promijeniti, a razvoj umjetne inteligencije dodatno povećava mogućnosti kibernetičkih napada i informacijskih operacija. Ostaje otvoreno pitanje hoće li zapadne obrambene i sigurnosne strukture uspjeti dovoljno brzo odgovoriti na takve prijetnje.
Autoritarni sustavi imaju ograničenja u stvaranju bogatstva, poticanju inovacija i osiguravanju kvalitete života svojim građanima. No kada međusobno surađuju, mogu stvoriti ozbiljne sigurnosne i političke izazove za ostatak svijeta.
Zaključak analize jest da zapadne demokracije moraju prepoznati razmjere te suradnje kako bi mogle odgovoriti na prijetnje koje ona donosi međunarodnoj sigurnosti.




