Piše: Dino Marcan/Telegram
Jedan od tih nepravdi je bonus pool, koncept nagrađivanja najboljih za kojeg malo tko zna.
Za početak treba krenuti od takozvanih ‘garancija’. Ljudi koji površno prate tenis ni ne znaju da najbolji igrači na ‘manjim’ turnirima, uz prize money koji im pripada po ATP-jevim pravilima vezanim za rezultat, dobivaju dodatni novac. Naime turniri serije ATP 250 teško mogu privući najveća imena, jer je bodovni sustav takav da najvećim igračima nema smisla igrati te turnire osim ako nisu svojevrsna priprema uoči Grand Slama. S druge strane, turniri ne mogu privući široko gledateljstvo i napuniti tribine ako nemaju jako ime. Tu turniri posežu za garancijama koje za najveće igrače znaju doći i do milijun dolara samo za dolazak na turnir.
Nerijetko turniri u ugovoru s igračem definiraju koliki postotak se isplaćuje za sami dolazak, a ostatak je uvjetovan igračevim uspjehom na turniru. To turniri čine kako bi se osigurali da igrač ne dođe samo po svoj novac iz garancije i onda ‘istankira’ u prvom kolu i ode na sljedeći turnir.
Za razliku od ‘malih’ turnira, devet turnira iz Masters serije su ‘obavezni događaj’ (mandatory event). To nije doslovno značenje, jer naravno da ga igrač smije preskočiti ako je ozlijeđen, ali ATP se potrudio da ti turniri igračima budu najbitniji u sklopu Toura (Grand Slamovi su pod nadležnošću ITF-a). Kako? Svaki igrač u sezoni odigra između 20 i 30 turnira u prosjeku, ali samo 18 najboljih rezultata se računaju za njegov renking. Turniri iz Masters serije ulaze u 18 najboljih bez obzira nastupio igrač na njemu ili ne (piše im se rezultat – nula poena ako ne nastupi). Dakle, ti su turniri pola sezone za vrhunskog igrača. Primjera radi, zamislimo da Marin Čilić kao najlošiji rezultat od svojih 18 najboljih ima finale Umaga koje nosi 150 poena. Ako ne nastupi u, primjerice, Miamiju, tih nula bodova ulazi u njegovih 18, a 150 poena iz Umaga ostaju izvan. Dakle Marin nenastupanjem u Miamiju zapravo gubi 150 poena.
Samim time što su turniri iz Masters serije obavezni – osim što se na njima vrte velike cifre i veliki poeni – nitko ne želi te turnire preskočiti jer igraju pivotalnu ulogu u renkingu svakog igrača. Zato igrači na tim turnirima ne dobivaju garancije, jer turnir zna da će dobiti sve najbolje igrače za nastup.
Sada dolazimo do ključnog termina ovog teksta. Bonus pool je novac kojeg ATP iz svog džepa izdvaja za 12-oricu najuspješnijih igrača u sezoni, temeljeno na njihovim rezultatima na Masters serijama.
Kriterij za ostvarivanje prava na sudjelovanje u bonus poolu – osim, naravno, količine skupljenih bodova – su i nastupi na osam turnira iz Masters serije (prije nekoliko godina je Monte Carlo maknut iz društva obaveznih turnira Masters serije). Igrač stariji od 30 ima pravo na preskakanje jednog turnira iz tog društva, a da i dalje ostane u bonus poolu. Također, ako igrač ima preko 600 profesionalnih Tour-level mečeva u karijeri, ima pravo na preskakanje još jednog Mastersa.
Nevjerojatno je koliko podaci o bonus poolu prolaze ispod radara medija i javnosti. Iako ti podaci javno stoje u ATP-jevom statutu i pravilniku koji je dostupan na internetu, mediji ga zanemaruju; što je zaista nevjerojatno, jer su iznosi sve samo ne zanemarivi. Naime Grigor Dimitrov je osvajanjem Nitto ATP Finalsa u Londonskoj O2 Areni osvojio prize money u iznosu 2,5 milijuna dolara, a zatim je iz bonus poola dobio dodatnih cca 950.000 dolara. Usporedbe radi, ako pogledamo Kylea Edmunda koji je godinu završio na 50. mjestu ATP rang liste, vidjet ćemo da je u cijeloj sezoni zaradio 952.699 dolara.
ATP bonus pool pravda izgovorom kako top igrači ne mogu dobiti garancije na turnirima iz Masters serije, pa onda kompenziraju tim bonusima. Inače, prize money u potpunosti osigurava organizacija turnira, pa je zaista začudno da ATP uskače svojim sredstvima u tako nemalim iznosima. Ako pogledate koliko su turniri iz Masters serije bitni zbog količine bodova koje donose, ali i gore spomenuti hipotetski primjer o Čiliću, bit će vam jasno da niti jedan top igrač (osim možda Rogera Federera ove godine) neće propustiti turnir iz Masters serije dok god je zdrav. Dakle, jasno je koliko je taj izgovor besmislen. Najbolji zaslužuju biti nagrađeni, ali suludo je plaćati najbogatije da dođu na turnir na koji bi ionako došli i koji ih nagrađuje najvećom količinom bodova.
Potpuno u maniri Superhika.
Ali ono gdje nastaje najveći problem je nesrazmjer s ostalim davanjima. Naime, ATP je ove godine potrošio oko devet milijuna dolara na bonus pool, koji se djeli među 12-oricu igrača koji su vjerojatno u toj sezoni ujedno i 12 najbogatijih, a 8,5 milijuna dolara na mirovine tenisača, koje se dijele na 160 igrača, među koje su i prethodno navedena 12-orica također uključena.
Tenis, kao i svi ostali dijelovi društva, ima velike probleme s nejednakošću. Međutim, u tenisu je tu nejednakost puno lakše sanirati. To je društvo ljudi toliko malo da svi sve znaju, a ATP je taj koji uporo tvrdi kako se godinama bori protiv nejednakosti, te pomaže i zastupa interese niže rangiranih igrača. Zar onda zaista ima smisla više novaca podijeliti na 12 ionako najbogatijih igrača (kroz prize money, sponzore i garancije) nego na 148 drugih?
Jasno je da svijet biznisa (a to je sport odavno postao) funkcionira po principu što više imaš – više dobiješ i manje trošiš. Elite su uvijek zaštićene i jasno je da ATP zarađuje na popularnosti najboljih tenisača i tenisačica. No, zašto se onda busati u prsa tvrdnjama kako pomažeš slabijima i manje bogatima koji su na također na vrhunskoj sportskoj kvalitativnoj razini?
Za 2019. godinu najavljuje se niz revolucionarnih promjena. ATP planira uvesti novi sistem bodovanja Toura i ograničenje ATP rang liste na samo 500 imena (za razliku od trenutnih cca 2.000). ITF pritom najavljuje ukidanje futures turnira i osnivanje razvojnog Toura, koji će pomagati igračima prelazak iz juniorskog u profesionalni tenis. Iako te ideje zaista zvuče dobro, treba biti vrlo oprezan pri donošenju takvih odluka jer su to jako osjetljive i mogu imati ekstremne posljedice po sport. Ako nešto pođe po zlu, te ako tenis nastavi ići prema elitiziranju najvećih i zanemarivanju svih ostalih, pretvorit će se u Formulu 1.
Grand Slamovi – jer su to sportski događaji s dugom tradicijom, velikim zanimanjem i ogromnim profitima – su sigurni, ali ATP i WTA se teoretski mogu pretvoriti u zatvoreno elitno društvo 20 najboljih u koje će biti gotovo nemoguće ući. Da biste upali u raspored onih devet turnira najvećih imena morat ćete platiti goleme garancije, a egzotičnih lokacija sa zainteresiranim sponzorima će uvijek biti. Međutim, to će značiti dodatno udaljavanje tenisa od običnih ljudi i dodatnu nejednakost.
Razlika između Formule i tenisa je u tome što si Formula može dopustiti elitizam 20-orice, jer taj je sport uvijek bio zasnovan na ekskluzivnosti i prestižu koji s time ide. Tenis to nije; radi se o jednom od najraširenijih sportova na svijetu i ne smije se pretvoriti u privatnu zabavu za milijunaše.