Na današnji dan 5. kolovoza 1995. godine stradao je Izet Nanić, zapovjednik 505. Bužimske brigade 5. korpusa Armije RBiH, častan zapovjednik neprikosnovenog autoriteta svojim vojnicima. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), a početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade. Za svoje ratne zasluge brigadni general Izet Nanić odlikovan je Zlatnim ljiljanom 1994. godine, a posthumno (1998.) i Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Jedinice 5. Korpusa, usporedo s “Olujom” u Hrvatskoj, započele su akcije oslobađanja teritorija. Bužimska 505. viteška brigada, na čelu s Izetom Nanićem, razbila je neprijateljske linije na Čorkovaći i krenula prema Dvoru na Uni.
Službena je informacija kako je, samo nekoliko sati prije konačne deblokade u rejonu Vijenca iz srpske zasjede ubijen zapovjednik Izet Nanić. Međutim, okolnosti njegove smrti, kao i događaji koji su prije toga uslijedili, u mnogima bude sumnje.
O tim sumnjama na svom facebook profilu piše i njegov brat Nijaz Nanić. Njegova smrt došla je netom nakon spajanja formacija Hrvatske vojske i Armije RBiH tijekom akcije “Oluja” 5. kolovoza 1995. Generala HV-a Marijana Marekovića i hrvatske postrojbe dočekao je zapovjednik 5. Korpusa Armije BiH, general Atif Dudaković, a među njegovim suradnicima nije bio Izet Nanić.
“Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja s njima, a onda i narod. Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Da mi je snage i sreće. Sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno!“, bile su njegove posljedenje riječi zapisane u ratni dnevnik prije pogibije.
Međutim, njegov brat Nijaz Nanić, koji ima 10 tisuća pratitelja na ovoj društvenoj platformi, objavio je prijepis pisma koje je, kako navodi napisao Izet Nanić, a u kojem se mogu iščitati događanja koja su uslijedila prije njegove pogibije, a koja unose sumnju u okolnosti njegove smrti.
Nijaz Nanić napisao je vrlo oštru poruku: “Ovaj put se obraćam licemjerima. Posebnoj sorti ljudi koji su, pored toga što su licemjeri,
istovremeno i lažovi, prevaranti, profiteri, neposobni stručnjaci s lažnim diplomama, korumpirani, nepotizmom zaposleni, uhljebljeni, bezobrazno izvan zakon i bez istinskih moralnih vrijednosti – ne dolazite na turbe generala Izeta Nanića i poginulih pripadnika 505. brigade na dan kada ćete obilježiti godišnjicu pogibije našeg brata bosanskoga 5.8.2023. Prokleti bili i na ovom i na Onom svijetu”.
On je potom objavio prijepis Izetova pisma koje je ostavio iza sebe. Isto prenosimo u cijelosti i u izvornom obliku:
“Dana 4.6.95.g. primio sam koverat sa adresom n/r. Iznenadio me je sadržaj akta meni upućenog. Uvrijedio me je i ponizio do nogu. Tog momenta izgubio sam snagu. Načelniku štaba Kulauzoviću sam rekao da primi Načelnika štaba 5. Korupusa Selmanovića i k-danta 506. Miljkovića, koji su tog dana dolazili u brigadu i da odreguliše ostale zadatke u brigadi.
Otišao sam negdje da budem sam. Nisam očekivao udarac s leđa, a još sam manje znao da toliko boli.
Odlučio sam, ne pripadam ovom krugu, nemam prijatelja u onom gdje sam se potajno nadao da imam. Nemam podršku. Razmišljao sam, na jednoj strani sam bio „ja“, a na drugoj narod, država i borba. Gospodine Atife Dudakoviću, k-dante 5. korpusa, generale znam da ljudi mobu biti pokvareni i zli ali ne i prema prijateljima. Da sam samo ja u pitanju rekao bih vam da ste bezosjećajan i zao čovjek, da ste zlopamtilo, ali u pitanju je narod i država i to vam ne mogu reći, smoći ću snage, šutjeti i trpjeti i raditi u duhu naredbi.
Što je to zbog čega je sve zaboravljeno?
K-dante 5. korupsa, ja sam taj (uvažavajući vas i ostale) koji je kada je bilo najteže osvetljavao put pobjede i slobode, spašavao odbranu Spahića i Bihaća, poveo jedinice 5. korupsa u boj za Pećigrad, primio odgovornost odbrane i spašavanja već izgubljene Velike Kladuše, mnogo puta bio „uteg na vazi“ koji je donio pobjedu iz naizgled bezizlaznih i teških situacija koje smo više puta zajedno osjećali.
Tačno, u svemu tome bilo je i grešaka, ali one su kao što reče naš predsjednik gospodin Alija Izetbegović kao rupe u siru, samo što nažalost neko vidi samo te rupe.
Moram vam kazati da te greške nisu namjerne, a još manje zlonamjerne, naprotiv moja razmišljanja su bila usmjerena samo prema neprijatelju „četniku i izdajniku“, kako ga pobjediti i kako donijeti slobodu našem narodu, našoj državi R BiH.
Sada dio energije trošim na emocije i razmišljanja kome i zašto smetam, da li je ovo samo uvod u ono što se spema, da li moram da se pazim i „svojih“. Da li je moje vrijeme prošlo? Možda sam nepotreban? Šta znači rečenica „Ja ću srediti Nanića“? Zašto disciplinska mjera UKOR?
Mogu samo da Vam kažem, da Vam bude na čast. Ja vama kao prijatelj izričem mjeru SRAM VAS BILO. Nadam se da ćete je pravilno protumačiti i razumjeti. Vašu naredbu br. 07/10-50 od 1.6.95. neću pravdati, tražim da istu stavite van snage. Vaš ratni prijatelj -ZA SLOBODNU BiH”, stoji u pismu uz potpis Izeta Nanića.
Što se dogodilo, gdje su nastale nesuglasice između Dudakovića i Nanića, zašto je potonjem određen ukor i jesu li ove okolnosti povezane s njegovom pogibijom, pitanja su koja su i danas neodgovorena.
/Republika/