Piše: Miodrag Šajatović/Lider
Spletom okolnosti i Lider je uključen u tu priču jer je u jednom slučaju nepravomoćno osuđen isplatiti 15.000 kuna. S obzirom da zbog žalbe slučaj nije zaključen, nisam u prilici ići u detalje. Vijest o našem slučaju poslužila je, međutim, početkom godine, kao povod kolegama iz Jutarnjeg lista (urednik Marko Biočina, novinar Robert Bajruši) da otvore temu o načinu kako dio sudaca tumači i presuđuje po Zakonu o medijima, donešenom 2013. Najpoznatiji slučaj je kazna satiričkom NewsBaru jer rade satiričke priloge koji ne donose istinite činjenice. Ili onaj kad je kažnjen Jutarnji list za izjavu koju je u autoriziranom intervjuu o Državnom sudbenom vijeću dao saborski zastupnik Nikola Grmoja. Jedan od članova DSV-a tužio je novinu, ali ne i saborskog zastupnika.
Bosa postolareva djeca
U skladu s poslovicom da postolareva djeca hodaju bosa, mediji koji su se izborili za prava mnogih skupina do sada samo sebe nisu uspjeli dovesti u bolji položaj pred sudovima kad je o zahtjevima za naknadu štete riječ. Sada ima naznaka da bi smo mi izdavači i novinari mogli konačno zajednički nešto učiniti za sebe.
Kako je presuda Lideru bila povod za niz članaka i tv priloga, natjeralo me da se malo posvetim i pravnoj problematici. Pri čemu odmah naglašavam da sam ekonomista, a ne pravnik i da sam na skliskom terenu. Godine donesu nešto mudrosti, pa sam u svim izjavama naglašavao prijedlog da se organiziraju okrugli stolovi (u Udruzi izdavača pri HUP-u i/ili Hrvatskom novinarskom društvu) na kojima ćemo se, oči u oči, naći mi izdavači, novinari, suci, pisci zakona i saborski zastupnici. U Zuberovoj emisiji gostovali su Željko Šarić, predsjednik Državnog sudbenog vijeća i Marin Mrčela, zamjenik predsjednika vrhovnog suda RH. Uz male razlike, obojica su potvrdila spremnost na dijalog.
Treba priznati da smo za sadašnje stanje krivi i mi sami. Očito smo kao struka zakazali, jer čitajući danas Zakon o medijima, sa stanovišta urednika i novinara dođe se do zaključka da je riječ o pravom kupusu. Koji ne uvažava novinarsku struku. Stalno se govori o nekakvoj imaginarnoj „informaciji“. Nigdje se ne spominju forme osvrta, komentara, članka, kozerije. Točno, nema ni riječi o satiri. Netko je bolje lobirao od nas iz medija.
Samo vjerna izvješća molim!
Primjera radi, u zakonu je formulacija po kojoj nakladnik nije odgovoran za informaciju kojom je učinjena šteta ako je riječ o „vjernom izvješću s rasprave na sjednici“. Što je vjerno izvješće? Ako netko u govoru ima poštapalice „ovaj“, „dakle“, „kao što sam rekao“, a novinar ili urednik pročisti tekst, onda više nije riječ o vjernom izvješću? Kakav naslov dati, ako u naslov stane šest riječi pa se izrečeno svakako mora kratiti? Onda ni to nije vjerno izvješće? Super prostor za odvjetnike. Kolege iz Podravskog lista čak su vjerno prenijeli rečeno na javnom skupu, ali su opet izgubili spor.
S velikim zanimanje čekam okrugle stolove. Predsjednik DSV-a Šarić u Zuberovoj je emisiji bio korektan. Griješe novinari, al griješe i suci. Posebno mu je zanimljiva bila izjava da „ne cijenimo svi jednako iscjeliteljsku moć novca“. Ali dalo bi se diskutirati o važnosti statistike po kojoj u Zagrebu, od 239 riješenih predmeta su mediji izgubili 69. Kao, to je dokaz da nije strašno. Koliko bi bilo previše izgubljenih parnica? 50 posto?
Diskusija sa sucem, Mrčelom mogla bi biti malo žešća. Tako je u spomenutoj emisiji izjavio, kad je o intervjuima autoriziranima riječ, da nakladnik ipak mora provjeriti informaciju. Ali to nije sve! U nastavku Mrčela spominje da „mora biti dana šansa drugoj strani da se izjasni“. Kako pobogu u intervjuu s jednim čovjekom istovremeno dati priliku onima o kojima govori da se izjasne? Pa to onda nije intervju!
I na kraju, sudac Mrčela je dva puta spomenuo da bi bilo dobro organizirati radionice za novinske urednike. Valjda bi na njima suci educirali urednike. Što i nije loše. Evo javljam se odmah. Ali uz jedan uvjet. Da se jednako tako organiziraju i radionice gdje ćemo mi urednici i novinari educirati suce.
Možda je za početak ipak najbolje krenuti od doslovno okruglih stolova. Gdje ćemo svi biti ravnopravni. Pa kad povjerujemo jedni drugima, onda možemo na radionice.