Piše: Ivan Lovrenović/ivanlovrenovic.com
Iluzije državnoga patriotizma
Zašto danas u Bosni i Hercegovini ne uspijeva „državni patriotizam”? Pa baš zbog naravi vladajućih patriotizama – zbog njihove ideološke isključivosti, zbog njihove etnonacionalne kamufliranosti! Dva su takva danas, uglavnom, na sceni. Jedan, koji sam sebe reklamira i nudi drugima kao bosanskohercegovački, „probosanski”, a dominantno je etnički bošnjački. On ima „samo” jedan nedostatak – neće ga nitko drugi (ne samo Srbi i Hrvati, nego čak i određen broj Bošnjaka koji prepoznaju njegov etnonacionalni ekskluzivizam, da se i ne govori o mnogobrojnim i raznovrsnim ostalima). A ne mogu ga htjeti naprosto zato što ga osjećaju kao nametanje. Podvarijanta toga probosanskoga patriotizma, kakav njeguju nenacionalne stranke kao „građanski”, naprosto je ostala bez političkoga identiteta: potpuno je preklopljena onim prvim. Ni njezini protagonisti se ne trude da to shvate i da artikuliraju njezinu vlastitost i kakvu-takvu uvjerljivost. Drugi dominantni tip patriotizma jest onaj entitetski u Republici Srpskoj – pojava potpuno nedotaknuta u političkoj publicistici, o znanstvenom politološkom i sociološkom pristupu da se i ne govori. Malo možemo znati o tome kako ga doživljuju Bošnjaci, Hrvati i razni drugi i ostali u Republici Srpskoj, ali da je njegova silno pojačana entitetska emocija praktično izjednačena s nacionalnom srpskom, i da predstavlja novu, demokratski inoviranu verziju staroga nacionalizma, to je sasvim evidentno.
Svaki takav patriotizam zapravo je ideologija, i kao svaka ideologija sadrži notu nasilnoga ugonjenja. A ugonjenje u patriotizam jest politički paradoks prvoga reda, jer je patriotizam ljubav, a u ljubavi prisile nema, da parafraziram svetu knjigu. Uostalom, u stvarima konsolidacije društva i države u Bosni i Hercegovini nije prvo pitanje – patriotizam, nego – povjerenje, odnosno, mukotrpno, samoodricajuće stvaranje i jačanje povjerenja. Najprije međunacionalnog, ali isto tako i povjerenja po mnogim drugim, nimalo manje pogubnim linijama društvene podijeljenosti i raslojenosti. Svaki samoproglašeni patriotizam koji ne doprinosi tom procesu, razara mogućnosti društvene i državne konsolidacije, pretvarajući se u vlastitu negaciju.
Što se, pak, posebno tiče prvoopisanih, „probosanskih” patriota, lekcije iz naše bliske zajedničke prošlosti više su nego rječite: Jugoslaviju i jugoslavenski sistem na psihološko-ideološkom planu ništa nije toliko omrznulo i urušilo kao ideološki normiran, propisani patriotizam, a pojava Slobodana Miloševića kao njegovoga zadnjeg, krvavog „branitelja” bila je zakonomjerna i opominjuća. Da bi svi „konstitutivni narodi” Bosnu i Hercegovinu istinski osjećali svojom, oni je moraju osjećati kao svoju nacionalnu državu – svi u isti mah, i svi jednako. To je krucijalna politička pouka cijeloga pandemonija kroz koji je zemlja prošla od 1990. godine, sviđalo se to komu ili ne, i odatle bi, kao od projektnoga zadatka, morala polaziti sva traženja poželjnih rješenja za političku artikulaciju specifične bosanskohercegovačke društvene pluralnosti.
Oba opisana tipa patriotizma, kada ih se zagrebe ispod kože, pokazuju se, dakle, kao nacionalizmi, po klasičnoj definiciji: ono što žele za sebe, spremni su nametnuti drugima oko sebe, ne pitajući ih odgovara li im to. A ono što je u konkretnim bosanskohercegovačkim prilikama najgore, jest činjenica da je upravo takav tip patriotizma uvijek osnovni movens antagonizacije. Eto završnoga paradoksa i pitanja: patriotizam – kao instrument sukoba!?
Strah od kompromisa
U razvijanju kulture kompromisa i dijalogičnosti nismo ni na početku. Radi se o historijskoj insuficijentnosti, jer nam je cjelokupna politička baština pa i psihologija obilježena posve drukčijom tradicijom. Središnja naša tradicija je agonalni, epski diskurs, sazdan na arhaičnom patrijarhalno-muškom, herojsko-ratničkom sistemu vrijednosti, u kojemu se susret s mišljenjem drukčijim od svojega u pravilu završava sukobom, po principu isključivosti (ili-ili), a ne po principu uključivosti (i-i). Zato se u tom sistemu smrt (junačka ili šehidska) slavi, a odanost životu prezire.
U tom sistemu borba predstavlja vrhovnu vrijednost, a kompromis predstavlja sve najgore: slabost, sramotu, izdaju, poraz, odustajanje… To je upamtio i jezik: u svim našim govorima pojam i riječ kompromis još uvijek je asocijacijski neraskidivo sliven u sintagmu truli kompromis, a izraz kompromiser označava čovjeka slaboga karaktera, prevrtljivoga, „bez svoga ja”.
Nasuprot tomu, atribut koji označava najviše vrline, i kojim se u pravilu časte „najveći sinovi naroda”, jest – beskompromisnost. A ako koji od velikih sinova naroda i jest pravio kompromise, njih službena historija pažljivo i sustavno krije, retušira i prešućuje, ili nastoji relativizirati i prikazati da je nacionalni junak takvo nešto bio prisiljen napraviti protiv svoje volje, a po diktatu velikih i nemilosrdnih stranih moćnika (opće mjesto i nepogrešivi znak prepoznavanja ksenofobije i nacionalizma). U izgradnji takvoga pogleda na svijet sudjelovale su jednako sve glavne vjerske tradicije, književnost, ideologijski koncepti, politički režimi i njihove pedagogije, a obilato su im na ruku išli historijski događaji u obliku ratova i svake vrste lične i kolektivne nesigurnosti i ugroženosti. A u bizarnoj ali vrlo čvrstoj kombinaciji s marksističkom formulom borbe suprotnosti, te na ideologiziranom njegovanju „tekovina Narodnooslobodilačke borbe”, taj starinski patrijarhalni ideal nadbijanja i satiranja dobio je u nas u razdoblju komunizma svoj najviši, obavezujući ideološki i svjetonazorski izraz.
Politikom maksimalizma i nespremnosti na kompromis u zemlji kakva je današnja Bosna i Hercegovina budućnost se ne može otvoriti, nego samo čvršće zatvoriti i bespovratnije odložiti. Proglašavati to kapitulantstvom, kako se često u javnosti radi, u psihološkom smislu je očajnički a u političkom – zapravo komotan stav; iza njega je samo praznina, bez ikakve pozitivne solucije za ovu zemlju što ionako ubrzano zalazi za evropski horizont.
Samo je, dakle, prividno paradoks kada se kaže da je za duh kompromisa danas u nas potrebna mnogo veća sabranost i ozbiljnija hrabrost, nego za praznu konfrontaciju i nacionalno-patriotsku egzaltaciju. Pobjednika u ovoj zemlji neće biti niti ga može biti, a pravim zaslužnikom pokazat će se onaj tko prvi smogne moralne snage i političke mudrosti da započne s promjenom političke klime – od hladne antagonističke u racionalno kooperacijsku. Aktualni političari nastupaju u stvari u ulogama predvodnika „strana u sukobu”, „zaraćenih strana”.
Valja, doduše, priznati da su generalno svi na nju primorani zbog same prirode dejtonske Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, onaj od stranačkih lidera, koji bi jasno i principijelno proglasio odustajanje od borbe za ostvarenje ratnih ciljeva (makar se ona vodila mimikrijski, drugim sredstvima), te tražio i od drugih učesnika u ovome procesu to isto, unaprijed bi potpisao vlastitu političku propast, koja se na nj najprije sručuje iz krugova vlastite nacije u vidu ideološke demonizacije i optužbe za izdaju naroda i žrtava koje su pale za njegovu slobodu…
(Devetnaesti tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010), nosi naslov Strah od kompromisa)