Danas se često zna kazati da su Hrvati opstali na onim područjima ograničenima HR HB-om, no znači li to da su Hrvati, koji nisu živjeli u tim granicama, svjesno prepušteni na milost i nemilost ratnim razaranjima i protjerivanju ili od Bošnjaka ili od Srba? Jesu li tadašnji kreatori hrvatske politike svjesno odredili vrijednost Hrvata u Hercegovini od onog iz Republike Srpske, Sarajeva, Bihaća ili posavskih područja?
Previše je pitanja, a niti danas na njih nema odgovora, no činjenice stoje: Herceg-Bosna je obuhvaćala područja naseljena većinom Hrvatima, a Hrvati u dijelovima BiH, gdje su bili u manjini, imali su samo dva rješenja: Ili se s očevih ognjišta organizirano preseliti u umjetno stvorena mjesta u Hercegovini, Bobanovo selo, Šuškovo selo, Ortiješ kod Mostara, Nerezi kod Čapljinte, ili se prepustiti milosti Armije BiH i mudžahedinima i Vojsci Republikie Srpske (VRS) i JNA u Republici Srpskoj.
Ovo je rezultiralo da je iz područja gdje nisu bili većina, u ratu i odmah nakon rata, iselilo više od 350.000 Hrvata. No, slične politike i kod Bošnjaka i kod Srba rezultirale su istom sudbinom – na stotine tisuća ljudi napustilo je svoja prijeratna ognjišta.
Posljedice ovakvih politika i danas se osjećaju u svim porama bh. društva, a vodeće hrvatske politike, u očajničkom traženju ponovnog povjerenja i novih glasova za izbore, okreću se grobljima i kostima hrvatskih žrtava iz II. Svjetskog rata, ne znajući da će možda za pola stoljeća netko obilježavati najveći egzodus Hrvata iz BiH iz našeg vremena. To se zovu lideri…
Donosimo što su o Herceg-Bosni kazali svjedoci i izravni akteri tog doba, ali što kažu i povjesničari.
Herceg-Bosna nije ‘hrvatski izum’, već prijedlog međunarodne zajednice
Vladimir Šoljić, predsjednik udruženja Glavnog vijeća Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna (HZHB) i bivši ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB)
“Prošlo je 24 godine od utemeljenja HZ HB i 22 godine od utemeljenja HR HB čija se obljetnica obilježava 28.08.2015.godine. Odgovori na pitanja zbog čega je osnovana i je li ispunila očekivanja su dijametralno suprotne. Možete li s ove vremenske distance iskazati svoj stav odnosno dati odgovor?
Unutarnji ustroj BiH kao uniju tri republike nije „hrvatski izum“ nego jedan od prijedloga MZ. Poznato je da su Hrvati ovaj kao i sve druge prijedloge MZ koji su vodili okončanju rata i pronalasku rješenja mirnim putem prvi prihvaćali. Ovim želim odbaciti optužbe koje su pred rat, u tijeku rata i danas širili oni kojima unutarnji ustroj BiH koji sva tri konstitutivna naroda stavljaju u jednakopravan položaj proglašavaju cijepanje BiH. Ovim se ustvari prikriva želja za dominacijom i negiraju temelji BiH koji su definirani tijekom Drugog svjetskog rata a koji BiH podrazumijevaju kao „ni srpsku ni muslimansku ni hrvatsku nego kao i srpsku i muslimansku i hrvatsku“.
Svaka pojava ima uzroke pa je i ovom prigodom potrebno poći od toga. Uzroci problema nakon prvih demokratskih izbora odnosno pred raspad Jugoslavije su bili u nesuglasju glede unutarnjeg ustroja BiH a stanje nije drugačije ni danas. Jedina razlika je u tome što su okolnosti danas povoljnije pa zbog nesuglasja ne može doći do rata kakav je bio ovaj minuli.
Da se stanje nije promijenilo najbolje se ogleda u tome da BiH nema Ustav kao temeljni akt svake države donesen na demokratski način nego se kao ustav koristi jedan nedorečeni Anex mirovnog sporazuma iz Daytona.
Uzroci nesuglasja u osnovi leže u tome što tri konstitutivna naroda koji tvore BiH imaju dijametralno suprotne stavove vezane za njen unutarnji ustroj. Pojednostavljeno Bošnjaci BiH vide kao svoju nacionalnu državu a Srbe i Hrvate u njoj kao nacionalne manjine čija bi prava bila slična pravima alžiraca u Francuskoj kao što je to nedvosmisleno izjavljivao čelnik bošnjačkog naroda Alija Izetbegović. Srbi ne žele živjeti u državi u kojoj nisu vodeći odnosno ni na koji način nisu spremni prihvatiti bilo čiju dominaciju. Hrvati kao najmalobrojniji prije početka rata, u tijeku rata, kao i danas su spremni prihvatiti BiH kao svoju državu i jedini uvjet je da u njoj budu institucionalno i stvarno jednakopravni. Ovakav sporazum realno gledajući nije moguć bez pomoći onih koji su ove narode nakon krvavog rata ostavili u istoj državi.
U vrijeme kad je rat u RH već bio u punom jeku i kad su se na Skupštini BiH vodili pravi verbalni ratovi vezani za unutarnji ustroj i odnos prema raspadu Jugoslavije bilo je realno očekivati da će se rat proširiti i na BiH. To je osnovni razlog zbog čega su legalni hrvatski predstavnici u strukturama vlasti BiH odlučili osnovati HZ HB kao mogući oblik samoobrane. Važno je napomenuti da su prije utemeljenja HZ HB i druga dva konstitutivna naroda u BiH bili već utemeljili oblike nacionalnog organiziranja. Srbi su to uradili s tzv. srpskim autonomnim oblastima (SAO) a Bošnjaci (tada Muslimani) preko muslimanskih nacionalnih vijeća i Patriotske lige koja je bila vojno krilo SDA.
Prihvaćajući prijedlog MZ da se BiH uredi kao unija tri republike, HZ HB je donijela odluku o osnivanju HR HB dana 28.08.1993.godine.
Kao svjedok i sudionik tih događaja a sada kao običan građanin s ove vremenske distance mogu iskazati, vjerujem, realan stav.
U vrijeme kad u BiH nije bilo već spomenutog suglasja vezano za unutarnji ustroj i stava vezano za raspad Jugoslavije, kad je ratni požar prešao u BiH koja u to vrijeme nije imala ni vojsku, a kamo li učinkovit sustav obrane, utemeljenje HZ HB kao oblika samoobrane je u potpunosti opravdano i nesporno.
Sadašnji nacionalni sastav pučanstva u BiH na prostorima koji su u vrijeme rata kontrolirali VRS i A BiH o tome najjasnije svjedoče. Činjenica da na prostoru BiH koji je bio pod nadzorom VRS (danas je to uglavnom prostor RS) živi svega 5% od predratnog broja Hrvata te da nije puno bolje stanje ni na dijelu BiH koji je u ratu bio pod nadzorom Armije BiH nameće odgovor koji glasi „Hrvati BiH su opstali i ostali samo na prostoru čiju je obranu organizirala HZ HB preko HVO-a“.
Naravno, da dijametralno suprotan stav vezan za HZ HB imaju oni koji Hrvate ne žele vidjeti kao sebi ravne odnosno ravnopravne sa druga dva konstitutivna naroda. Ta namjera je umotana u „demokratsku formu“ tzv. građanske u biti velikobošnjačke opcije. Čim Hrvati na bilo koji način iskažu zahtjev za jednakopravnost, protivnici jednakopravnosti to predstave kao daljnju podjelu BiH i stvaranje trećeg entiteta. Za njih je najveći problem konsenzus dok im je preglasavanje normalna pojava. Ako zemlje kao što su Švicarska ili Belgija pa i EU kao labava zajednica država funkcioniraju na temelju konsenzusa zašto bi bio problem da na sličan način funkcionira i BiH. Ako nam je stvarno svima u BiH cilj EU zašto bi netko zloupotrebljavao konsenzus. U višenacionalnoj zajednici konsenzus je jedini način zaštite prava malobrojnijeg.
Sve dok se međusobno ne priznamo kao ravnopravni i dok se ne budemo međusobno uvažavali vrtit ćemo se u začaranom krugu i biti crna rupa na tlu Europe.
Borba za jednakopravnost je duga i mukotrpna ali ipak daje određene rezultate. Ne tako davno samo spominjanje neravnopravnog položaja Hrvata se nije smjelo ni spominjati a danas smo ipak došli do faze kada nitko ozbiljan ni u BiH i izvan nje ne spori činjenicu da Hrvati nisu jednakopravni s druga dva naroda niti pak spori pravo da postanu ravnopravni.
Ne treba se zavaravati da će taj proces ići imalo lagano jer se Hrvatima na tom putu postavljaju brojne prepreke sve do one koja podrazumijeva vješanje Hrvatima oko vrata utega tzv. udruženog zločinačkog poduhvata. O ovome svjedoče optužnice za ratne zločine Hrvatima u kojima se od stražara do zapovjednika uključuje optužba za udruženi zločinački podhvat. Od takve optužbe do nametanja kolektivne krivice Hrvatima BiH samo je jedan korak.
Pravda je spora ali dostižna pa vjerujem da se takvim optužbama i manipulacijama bliži kraj. Globalni procesi idu u pozitivnom smjeru za Hrvate pa vjerujem da se neće dugo čekati da i BiH uđe u EU a to je okvir koji Hrvati stoljećima priželjkuju”.
‘To je bio antihrvatski projekt’
Dubravko Lovrenović, povjesničar
“Kada je riječ o tvorevini koja se zove Herceg-Bosna, najprije sa hrvatskoj stajališta: ona Hrvatima u BiH nije donijela ništa pozitivno, pogotovo s obzirom na proklamirane ciljeve koja je ona sebi postavila na početku jer ne treba zaboraviti da je jedan od političkih ciljeva HR HB zapravo bilo priključenje određenih dijelova BiH Republici Hrvatskoj. To je palo u vodu, a poslije Washingtonskog sporazuma i Daytona, imajući u vidu sveobuhvatnu situaciju i perspektivu, kada naprimjer iz čisto hrvatskih krajeva kao što je Livno Hrvati ubrzano iseljavaju, potpuno je jasno, ali je pitanje ima li tko to danas kazati, da se jednostavno kaže da je to bio povijesni politički bankrot, Herceg-Bosna nije ostvarila zaštitu, kako se kaže, vitalnog nacionalnog interesa.
Taj projekt, bez obzira na sve svoje hrvatske lozinke i parole, zapravo se završio kao antihrvatski projekt, jer kako sam rekao, nije uspio zaštiti ni jedan od tih vitalnih nacionalnih interesa, a osim toga za Herceg-Bosnu se veže i vezat će se i jedan od najvećih povijesnih egzodusa hrvatskog stanovništva koji je po svom opsegu i posljedicama usporediv s katastrofama što su ih bosanski i hercegovački katolici doživjeli 1463. ili 1697. u vrijeme vojne intervencije Eugena Savojskog u Bosni.
Sve u svemu, rekao bih da je to jedna propala ideja. Nažalost, bojim se da danas u hrvatskom političkom establišmentu u Bih, uključujući i Katoličku crkvu, nema ni minimum kritičke svijesti koji bi o tome progovorio kritički, autorefleksivno i stvari barem pokušao usmjeriti u drugom pravcu.
Što se mene tiče to je najveći hrvatski promašaj u novijoj povijesti Hrvata i na žalost i pored materijalnih dokaza, statističkih podataka i na koncu postoje i živi ljudi koji o tome mogu govoriti, a naposljetku i promatranju s hrvatskog stajališta je takva da tvorevini Herceg-Bosna ni izdaleka ne može dati prolaznu ocjenu.
To proklamirano hrvatski završava kao antihrvatski.
Alternativa politička je postojala ali je u vrlo brzo tijekom rata ugušena, a postojala je i nakon rata, sjetimo se samo Hrvatske seljačke stranke, s nizom ljudi koji su godinama, nažalost neuspješno pokušavali među Hrvatima uvesti pojam bh. politike. Sve to završava u tzv. Hrvatskom Saboru što je samo zapravo jedna pravna floskula i čista konstrukcija.
Ako bismo i govorili o rješavanju hrvatskog pitanja, onda formula glasi: ‘hrvatsko pitanje – bosansko hercegovački odgovor’. Naravno, sadašnja politika i jednog i drugog HDZ-a bez obzir au njihovim sitnim različitostima i neke druge satelitske strančice koje se obično prikopčaju na ova dva HDZ-a, takva politika ne može donijeti dobro koliko Hrvatima, toliko i BiH.
Evo, kako se danas pokazuje ono što se zove ‘hrvatstvom’?
To je bio jedan mitski pojam koji je u međuvremenu demitologiziran. Hrvatstvo se danas pokazuje kao jedna vrlo unosna ideologija, istina za mali krug i borj ljudi koji klasičnim mešetarenjem i manipulacijom među ljudima koji nažalost ne prestavljaju neko respektabilo izborno tijelo, zapravo ostvaruju svoje osobne interese. Pogledajmo i u susjednu Hrvatsku, kao ‘ponosnu članicu EU-a’, a materijalno i duhovno devastiranoj zemlji s enormnim vanjskim i unutarnjim dugom, uostalom zemlja koja je spala na to da njome upravlja 200 odabrnaih obitelji.
Vrlo slična situacija je i u BiH i u tom kontekstu ‘hrvatstvo’ za većinu ljudi znači jednu čistu glavobolju i kulturološku anomaliju, znači posvađanost sa svojim primarnim sociološkim i kulturološkim ambijentom dok za jedan manji krug ljudi vrlo unosan biznis”.
‘Herceg-Bosna bila je nužna, ali bilo je i zastranjivanja’
Krešimir Zubak, bivši predsjednik i ministar HRHB, prvi predsjednik Federacije BiH, prvi hrvatski član Predsjedništva BiH, danas odvjetnik
“Hrvati nisu imali nikakve garancije za očuvanje opstojnosti na području BiH i nisu imali nikakve garancije za razvoj političkog subjektiviteta hrvatskog naroda u BiH i bilo je nužno da se samoorganiziramo u Herceg-Bosnu, a naravno bilo je i određenih zastranjivanja u funkcioniranju zbog kojih su neki odgovarali ili će odgovarati, ali to uopće ne dovodi u pitanje potrebu za njenim formiranjem.
Ona je sačuvala integritet i subjektivitet i bila u funkciji očuvanja BiH od podjela. Također, ne bi ja rekao da se svim čelnicima Herceg-Bosne sudi, a također treba sačekati i vidjeti hoće li se u pravomoćnoj presudi dokazati ili ne krivnja.
Odluka o utemeljenju Herceg-Bosne bila je dobra i nužna jer tadašnje institucije BiH nisu mogle očuvati i jamčiti nam identitet, subjektivitet i opstojnost Hrvata u BiH. U tome smislu, podsjetit ću na selo Ravno kada je Izetbegović kazao da ‘to nije naš rat’ i to je bilo znakovito da se mi samoorganiziramo jer ne možemo čekati hoće li se institucije BiH suprostaviti agresiji na BiH.
Možda su bili drugi oblici samoorganiziranja, ali je on bio nužan i to je naše pravo na obranu, kao što pojedinac ima pravo na obranu, to je bilo i pravo naroda.
Također je činjenica i da su se i Bošnjaci paralelno smoorganizirali u Patriotsku ligu, kao vojnu i političku organizaciju, na čelu koje je bio predsjedavajući Predsjedništva, koja i sada postoji. To govori i da ni oni nisu bili sigurni da će im tadašnje institucije omogućiti da se obrane od agresije.
Jedno od zastranjivanja o kojem pričam bilo je i to preseljenje Hrvata iz Bosne, što nije bilo ispravan potez. Jednu ideju su neki tumačili na jedan način, a drugi na drugi način”.
‘Herceg-Bosnom najviše su izgubili Hrvati’
Stjepan Kljujić, ratni član Predsjedništva BiH i bivši predsjednik HDZ-a BiH
“Stvaranje Herceg-Bosne bio je veliki propust hrvatske politike diktiran iz Zagreba. Naime, kada su Srbi osvajanjem teritorija i stvaranjem svojih SAO Krajina počeli razaranje BiH, hercegovačka struja koja nije bila službena u rukovodstvu HDZ-a BiH, samoinicijativno je napravila herceg-Bosnu, tobože u smislu zaštite hrvatskog naroda.
Nije trebalo biti posebno vidovit i smatrati da je to bio još jedan poticaj srpskoj politici u disoluciji BiH kao države.
Prvo, Hrvati nisu zaštićeni. Onaj mali dio koji i dana egzistira kao ta Herceg-Bosna ostao je bez svih velikih gospodarskih, političkih i kulturnih potencija, a s druge strane, formiranje te Herceg-Bosne i izdvajanje iz legalnog rukovodstva na kojem sam čelu tada bio ja, značilo je provođenje provincijske politike koja je kasnije intezivno povezana s Karadžićem.
Poznato je da je već 12. svibnja u Gratzu bio susret Karadžić-Boban, a to je sve uvjetovalo najvećoj hrvatskoj pogrešci, a to je sukob s muslimanima, a da ne kažem o odustajanju od države BiH i ravnopravnosti u njoj.
Alternativa je postojala, kako da ne. Na Predsjedništvu je usvojen naziv Oružane snage BiH, u kojem se pored Teritorijalne obrane, kasnije Armije BiH, trebalo uključiti HVO i HOS. Dakle, mi smo stvorili jedan front za obranu BiH, a to znači i Hrvatske. Ali, predsjednik Tuđman je imao fiks ideju za podjleu BiH.
Vjerujte, tri najveće nesreće hrvatskog naroda u političkom smislu je bio dogovor u Karađorđevu i umjesto da je zaštitio Hrvate, naprotiv, stradali su. Zatim sukob s muslimanima i na kraju, u tom sukobu, jedna brutalna stvar, a to je bilo rušenje Starog mosta u Mostaru koja će ostaviti trajnu sramotu na hrvatskom narodu.
Za 100 godina bit će zaboravljena sva imena, ali će ostati da su ‘Hrvati srušili Stari most’, neće se spominjati imena Prlića, Praljka ili Bobana, nego će to biti hipoteka hrvatskog naroda”.
O optužbi za ‘udruženi zločinački pothvat’
“To je još jedna naša tragedija, oni jesu rušili državu BiH, jesu negativni, ali nisu počinili zločine kao što su Srbi počinili u sjevero-zapadnoj i istočnoj Bosni, Sarajevu, Srebrenici…. Ali, međunarodna zajednica vrlo rigorozna je bila prema Hrvatima onog trenutka kada je Franjo Tuđman pružio ruku Slobodanu Miloševiću. Vaclav Havel, koji je zaista volio BiH i Hrvatsku i s kojim sam bio prijatelj, uvijek je govorio ‘pa zar niste mogli uvjeriti tog predsjednika da je pružanjem ruke Miloševiću amnestirao Srbiju kao agresora’. Hrvatska politika se nije suočila s tom istinom. Činjenica je da je na sahranu predsjednika Tuđmana došao samo jedan predsjednik, Demirel, a da ga je zapadna Europa ignorirala”.
Odricanje
“Odreći se Sarajeva, Tuzle, Zenice, Bihaća, Banja Luke, odreći se svog kapitala kojeg su Hrvati imali na tim prostorima i društveno-političke uloge koju su imali je osuđeno na poraz. To područje koje je smatrano Herceg-Bosnom, pa tu nije bilo većih problema.
Čak sam ja mogao dobiti više u pregovorima s Miloševićem nego što su oni ostvarili.
S druge strane, odreći se Bosne, prvenstveno Sarajeva i svih potencijala koje smo mi imali u tom gradu je porazno jer je Herceg-Bosna bila osuđena na gospodarsko i kulturno odumiranje.
Danas samo imate dva objekta koja nešto znače, Violeta i Feal. Zato što nemaju vlasti u Sarajevu, aluminijski kombinat mora struju plaćati po komercijalnoj cijeni….
Dakle, Hrvati su ostali bez utjecaja u centralnoj vlasti, danas ljudi koji tamo stoje ne mogu naći najsposobnije i da se prizna Sarajevo.
HDZ BiH u Sarajevskoj župnaiji, najvećoj županiji s 14 općina, HDZ nema ni jednog svog zastupnika.
Znate, lako je bilo u ono doba sjediti u Grudama, jesti prstace i piti vino i ratovati s tuđom djecom, ali mora se priznati da je na čelu Herceg-Bosne bili politički patuljci, mnogi ucjenjeni, nesposobni i ta je epizoda najtragičnija za Hrvate. Mi se moramo suočiti s tim činjenicama, i mi i Zagreb koji o tome neće danas da govori”.
Europski put i Herceg-Bosna
“Nažalost, mi smo gubitnička snaga, iako smo dobili referendum, iako smo bili velika žrtva i dali najveći doprinos obrani BiH, s druge strane i Hrvatska koja je primila pola milijuna muslimanskih izbjeglica i pokazala svu svoju humanost i kooperativnost. Mora se znati da je često, za razliku od hrvatske politike, hrvatski narod u Hrvatskoj bio je veliki prijatelj BiH.
Zagreb nema snage da se suoči i analizira prošlost, žele to zaboraviti, ali pošto se pojavila nova generacija političkih ličnosti, u nedostatku svog personaliteta, preostaje im jedino hvaliti predsjednika Tuđmana.
Prema predsjedniku Tuđmanu imao sam veliko uvažavanje i moram kazati da sam ja 1990. dobio izbore i referendum, naravno pomogla mi je Katolička crkva, ali nakon toga nikada nisam dao svećenicima u politiku. Pogledajte šta danas radi taj sisački biskup Košić…”
O ‘stolnom hrvatskom gradu Mostaru’
“Ma dajte molim vas, oni nisu ništa učinili da Mostar postane grad čimbenik u BiH. Srbi su uzeli tiskanje putovnica i osobnih iskaznica, uzeli su centralu Elektroprijenosa, Centralni zatvor, SIPU itd… što je to Mostar dobio? Oni su slijepo gledali kako Banja Luka dobiva iz proračunskih sredstava koji su sigurni ali za sebe su osigurali jako dobar životni standard. Otiđite u Vareš i središnju Bosnu vidjeti kako žive Hrvati povratnici, a davali su imena Šuškovo i Bobanovo selo, bosanskim izbjeglicama Hrvatima koji su doseljavali u Hercegovinu. Ma, nemojte vi misliti da bi Šušak onako dobro kotirao u ’emigraciji’ da nije surađivao sa UDBOM, pa pogledajte Đurekovića, za dva mjeseca ga pronašli i likvidirali”.
(V.S./Republikainfo.com)