Piše: Željko Ivanjek/Jutarnji list
Lijepo su nam govorili da je na svijetu stalna jedino mijena. Po običaju, čuli smo ih, ali slušali nismo, niti smo išta naučili. Pa mi tako kaže prijatelj: “Dnevnik mijenja termin. Sada će se emitirati u 19 sati, a ne više u 19.30. Mi smo odrasli i ostarili sa starim terminom”. To je u redu, prilagođava se konkurenciji koje nekoć nije ni imao, odgovaram. Osim toga, dodajem, nismo mi odrasli s dnevnikom u 19.30 nego s onim u 20.00. “Kako?”, čudi se gotovo vršnjak. Lijepo, bili smo mali pa su nam točno vrijeme i prolaznost bili na zadnjem mjestu.
Nosili smo ruski sat Start. Crno-bijeli TV prijamnik i jedan jedini program pratili smo kod susjeda. Nismo mi pripadali onim partijašima, pa ni dućanima u Ilici, koji su davne 1956. zaprimili prve televizore. Naš idol bio je Drago Bahun i njegova emisija “Čovječe, ne ljuti se”. U 19.20 emitirana je TV pošta, u 19.45 TV prospekt, pa tek u 20.00 TV dnevnik, što je, recimo, 21. srpnja 1969. išao iz – Beograda. Još nije bilo crtića. Usput, u Hrvatskoj je 1968. bilo 342.000 televizora. Prvi dnevnik bio je emitiran 29. studenoga 1956. Tada smo bili bebe. Primijetili smo ovu emisiju tek 70-ih. Od 1973. na Dnevniku TV Zagreb novinarke i novinari zamijenili su spikerice i spikere. Emitiranje dnevnika tada je počimalo u 19.30; prije njega emitirali su se crtići za klince koji nama više nisu trebali.