Ruski predsjednik Vladimir Putin na vlasti u Kremlju milijune je ljudi brutalno ‘nagazio‘ kada je počeo sa svojom tiranijom. No, kada napusti tron, taj će trenutak donijeti novu vrstu kaosa – ‘šekspirijanska‘ borba na nož za vlast, regionalni čelnici ‘pušteni s lanca‘, grabež za kontrolu nuklearnog arsenala – sve je moguće, navodi u svojoj analizi utjecajni portal Politico,a prenosi Jutarnji list.
O tom ‘post-putinovskom‘ svijetu za sada malo tko želi javno govoriti, zazirući od percepcije miješanja u unutarnju politiku Rusije. No, u privatnosti, zapadne zemlje i analitičari stvaraju i razmatraju scenarije koji bi se mogli odvijati kada Putin jednom neizbježno ode i kako bi saveznici Ukrajine trebali tada reagirati. “Bit ću oprezan s previše nagađanja o domaćoj političkoj situaciji u Rusiji”, rekao je prošli tjedan glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, upitan kako se vojni savez priprema za mogućnost odlaska ruskog čelnika s dužnosti. “Bez obzira na to što sve različite analize mogu ukazivati, mislim da ono što mi u NATO-u trebamo učiniti jest da budemo spremni na sve mogućnosti, a kada je u pitanju Ukrajina, budite spremni nastaviti je podržavati”, rekao je Stoltenberg.
Jedan je konsenzus da to neće biti čista tranzicija te se postavljaju bezbrojne dileme koje bi mogle opteretiti zapadne saveznike. Pitanje je koliko oni mogu i trebaju utjecati na proces nasljeđivanja vlasti, što treba učiniti ako se Rusija raspadne i kakav bi odnos trebali imati s Putinovim nasljednikom. “Trebali bismo ostaviti po strani sve iluzije da će ono što će se dogoditi odmah biti demokracija”, kaže Laurie Bristow, bivša veleposlanica Velike Britanije u Rusiji, koja je tu funkciju obavljala od 2016. do 2020. godine. “Ono što mislim da će se iduće dogoditi, vjerojatno je vrijeme problema”, dodaje.
Mogućnost krvave borbe
Za sada je Putin u sigurnoj poziciji. On još uvijek kontrolira državni aparat, a vojska izvršava njegove ubojite naredbe u Ukrajini. No, Putinova nesputana, uporna invazija na Ukrajinu potkopala je njegov položaj na domaćem planu i produbila neizvjesnosti oko toga tko će preuzeti vlast i kako. “Za upravljanje stabilnim procesom nasljeđivanja kada dođe vrijeme – što će po Putinovu mišljenju doći na red u vrijeme koje će on odabrati – potreban je visok stupanj konsenzusa elita”, kaže Bristow. “Ono što su sada činili je razbijanje tog konsenzusa”, kaže ona, napominjući da su elite sada više usredotočene na borbu za moć unutar Kremlja.
Ta bi se borba mogla pretvoriti u krvavu borbu nakon što se otvori mjesto za novog šefa Kremlja.”To bi moglo postati nešto šekspirijansko, zamislite Kralja Leara ili Rimsko Carstvo, poput mene, Klaudija ili Igre prijestolja, i to vrlo brzo”, kaže William Alberque, bivši direktor NATO-ova centra za kontrolu naoružanja.
Alexander Vershbow, bivši visoki dužnosnik SAD-a i NATO-a te bivši američki veleposlanik u Moskvi, kaže da je najvjerojatniji scenarij još uvijek “glatka tranzicija” unutar Putinovog trenutačnog unutarnjeg kruga, no priznao da svrgavanje tiranina može izazvati nemire. “Moglo bi doći do unutarnje nestabilnosti, stvari postaju vrlo nepredvidljive u autoritarnim sustavima, personalističkim diktaturama”, kaže on.
Bristow, pak, upozorava zapadne sile da se drže podalje od tih borbi za nasljeđe. “Mislim da moramo prepoznati granice naših sposobnosti da utječemo na ishode toga”. Iako, priznaje da “smo svakako zainteresirani za ishod”. Rusija je u posjedu najvećih svjetskih zaliha nuklearnog oružja, koja uključuje tisuće bojevih glava od kojih svaka može donijeti golema razaranja, smrt i traume stanovništva. Nuklearni arsenal je dugo bio izvor ruske snage na svjetskoj pozornici i dominantan dio njezinog globalnog imidža – godinama je mogućnost nuklearnog napada od strane Kremlja dominirala javnom imaginacijom u SAD-u i drugdje u svijetu.
U razdoblju neizvjesnosti vodstva, taj bi arsenal mogao postati željeni simbol moći. To bi stavilo u fokus one koji su odgovorni za vojni nadzor nad ruskim nuklearnim arsenalom, 12. glavnu upravu (GUMO). “Postoji realna mogućnost da bi došlo do smrtonosnog natjecanja koje uključuje ljude koji bi pokušali steći kontrolu nad raznim dijelovima vojske, a posebno nad GUMO-om, koji kontrolira ruski nuklearni arsenal”, ističe Alberque.
Ambiciozni regionalni čelnici
Rusija je najveća država na svijetu, proteže se kroz 11 vremenskih zona i proteže se od Kavkaza do Arktika. Iako se može činiti da Putin despotski kontrolira to prostranstvo, tu je niz ruskih republika sa slabijim vezama s Moskvom, a u nekima od njih na vlasti su politički ambiciozne osobe. Koncentracija moći u nekoj dalekoj prijestolnici mogla bi otvoriti prostor lokalnim vođama da preuzmu veću kontrolu.
Iako većina analitičara vjeruje da bi se Ruska Federacija u velikoj mjeri održala na okupu kao cjelina tijekom borbi za kontrolu Kremlja, oni imaju na umu da ruska vlada već dugo strahuje od fragmentacije. U slučaju takvih frakcijskih borbi, sve će oči, smatraju, biti uprte u Ramzana Kadirova, brutalnog i moćnog čečenskog čelnika. “Pitanje je bi li se svom težinom okomio na suparničke frakcije ili bi rekao: ‘Dovoljno mi je desetljeće golemih ruskih subvencija – sada treba prestati s time i vjerojatno ću moći vladati Čečenijom i Dagestanom. Ovdje mogu imati vlastito carstvo‘”, kaže Alberque, koji sada obavlja funkciju ravnatelja Međunarodnog instituta za strateške studije.
Invazija Moskve na Ukrajinu također bi se mogla obiti Kremlju o glavu. Vershbow kaže kako postoji “mala vjerojatnost” raspada Rusije, ali navodi da bi, “ironično”, Putinova aneksija područja u istočnoj Ukrajini “mogla biti presedan za separatističke vođe unutar Ruske Federacije da kažu da su granice su sada otvorene“.
Nakon što se postavi novo rukovodstvo, zapadne će vlade započeti s mukotrpnim političkim raspravama. Budući da je Putin sišao s političke pozornice, neki dužnosnici,posebno u zapadnoj Europi, mogli bi ustvrditi kako postoji prilika za stvaranje novih odnosa s Moskvom. SAD je neuspješno ponudio Rusiji simbolični gumb za ‘resetiranje‘ odnosa na početku predsjedničkog mandata Baracka Obame, samo da bi se odnosi zapravo dodatno pogoršali, a Njemačka je godinama zagovarala gospodarski angažman s Rusijom, da bi na kraju proglasila povijesni ‘Zeitenwende‘, odnosno ‘prekretnicu‘, nakon invazije Moskve na Ukrajinu.
S novim vodstvom u Kremlju, Njemačka bi mogla reći “ah, Zeitenwende, nema veze. Pritisnimo SAD da napravi još jedno resetiranje s novim ruskim čelnikom”, kaže Alberque. Neizbježno je da bi istočno krilo NATO-a osudilo takve poteze. Tvrdili bi da se “Rusija nikada ne mijenja”, navodi Alberque, te bi se okomili na saveznike da ne odstupe od odlučnijeg stava NATO-a usvojenog od početka rata u Ukrajini. Poljski ministar obrane Mariusz Błaszczak iznosi upravo takav stav.
Očekuje se sličan ili ekstremniji režim
“Rusija u verziji s carem kao vođom bila je ista kao Rusija u verziji s glavnim tajnikom Komunističke partije kao vođom, a sada je ista s Vladimirom Putinom kao vođom”, rekao je on za Politico. “Ono što je važno iz naše perspektive jest da se Rusija izolira”, dodao je.
Za sada na horizontu nema Putinovog nasljednika, no dužnosnici kažu kako u budućnosti u Moskvi očekuju režim sa sličnom ili čak ekstremnijom ideologijom. Jānis Garisons, latvijski državni tajnik, ističe da je Putin već strpao u zatvor kritičare i moguće buduće vođe, poput Alekseja Navaljnog, a samo su tvrdolinijaši spremni uskočiti izvana u cijelu stvar. “Jedini ljudi koji ga kritiziraju”, a nisu u zatvoru, “su s desnice”, kaže Garisons. “Ne bismo trebali postati žrtve hunte ili neke skupine ljudi koji istupaju govoreći da žele resetiranje, ako je sve još uvijek isto”, smatra Ben Hodges, bivši zapovjednik američke vojske u Europi.
Ovoga puta jedna je velika razlika to da je Europa sada manje ekonomski ovisna o Moskvi, smanjujući time ključne poticaje za ponovni angažman. “Prešli smo dug put da prestanemo kupovati od Rusije”, rekao je jedan visoki diplomat Europske unije, koji je želio ostati anoniman. “To bi ostavilo samo probleme s nuklearnim oružjem, ali to bi uglavnom bio problem s Amerikancima“.
Još jedan signal koji bi zapadni čelnici mogli imati u fokusu jest surađuje li Putinov nasljednik s međunarodnim organizacijama koje žele procesuirati ruske ratne zločine u Ukrajini, što je mogućnost koja se čini dalekom. “Samo Rusija odlučna na suradnju ne bi predstavljala prijetnju Europi”, rekao je češki ministar vanjskih poslova Jan Lipavský.
Ipak, unatoč svim pretpostavkama da je kooperativna Rusija nešto vrlo daleko, nekoliko sadašnjih i bivših dužnosnika upozorava da zapadne vlade moraju kombinirati odvraćanje s dugoročnijim naporima da angažiraju rusko civilno društvo. Zapadni saveznici, kaže Bristow, moraju razmotriti “kako doprijeti do ruskog društva izvan Kremlja, do iduće generacije ruskih političara, kreatora javnog mnijenja, intelektualaca, učitelja, poslovnih ljudi, kako bismo na neki način iznijeli alternativnu viziju onoj koju oni imaju”. “Moj osjećaj je da bi dosta ljudi u Rusiji to željelo učiniti”, zaključuje Bristow, prenosi Jutarnji list.
/Desk/