Referendum za neovisnost BiH održan je na preporuku Arbitražne komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u završnoj fazi disolucije bivše SFRJ. Održan je 29. veljače i 1. ožujka, a označavao je opredjeljivanje građana ka budućnosti zemlje, ali ujedno je bio i uvod u krvavi rat.
Punoljetni građani Socijalističke republike Bosne i Hercegovine glasali su o neovisnosti Bosne i Hercegovine na referendumu na kojem je jedino pitanje bilo: “Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”?
Neovisnost su snažno podržali uglavnom Bošnjaci i Hrvati, dok je veći broj bosanskih Srba bojkotirao referendum uslijed poziva SDS-a da Srbi ne glasaju na referendumu.
Referendumu je pristupilo ukupno 2.073.568 glasača što je predstavljalo izlaznost od 63,6%. Od ukupno izašlih na glasanje njih 99,7% je glasalo za neovisnost, a 0,3% protiv.
Rezultati referenduma su prihvaćeni 6. ožujka iste godine u Parlamentu Bosne i Hercegovine.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. ožujka proglašava Danom neovisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. ožujka 1995. godine, neposredno nakon okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Prethodno je Zakon o 1. ožujku donijela Skupština RBiH, 28. veljače 1995. No, na osnovu ovog akta, danas se Dan neovisnosti obilježava samo u jednom dijelu područja BiH, odnosno u Federaciji BiH.
Parlament je 28. veljače 1995. godine donio odluku da se 1. ožujka slavi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine. Dan neovisnosti je proslavljen po prvi put 7. travnja 1995. godine.
Europska ekonomska zajednica je priznala ovaj dan kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Sljedbenici iste politike koja je bojkotirala referendum i danas osporavaju ovaj dan, kao i ostale srpske stranke u RS-u, te se on zbog toga obilježava samo u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Za podsjetiti je da je predsjednik RS-a, entiteta gdje je prije rata živjelo 220 tisuća a danas manje od 12 tisuća, i predsjednik SNSD-a Milorad Dodik na Znanstvenom skupu ‘Hrvati danas’ (!), održanom u Banja Luci 2011. godine kazao da bi “Hrvatima bilo bolje da su ostali u Jugoslaviji”, očito smatrajući da je referendumska volja građana hrvatske nacionalnosti o neovisnoj BiH – bilo pogreška.
Dodik je tada u uvodnom izlaganju ocijenio da je “jedna od dramatičnih odluka Hrvata u novijoj povijesti, njihov izlazak 1992. na referendum i glasovanje za neovisnost BiH”. Još jedna od dramatičnih odluka Hrvata u BiH, prema njegovoj ocjeni, je i “odustajanje od nekadašnje Herceg-Bosne”, za što je izravno optužio tadašnju hrvatsku vlast, ocjenjujući da su “bh. Hrvati uradili kako je željela Republika Hrvatska”.
Razumljive su Dodikove riječi i teza da bi “Hrvatima bilo bolje da su uostali u Jugoslaviji”, jer bi, da su Hrvati glasali protiv, krnja Jugoslavija, a poslije Srbija, bila uvećana upravo za BiH. A, kako bi im bilo – nije teško ocijeniti.
Nakon četvrt stoljeća od provedenog referenduma za neovisnost BiH jasno je da današnja BiH mnogima nije ono što su željeli ili priželjkivali. Građani BiH dobili su državu, bez okova Jugoslavije koja je, u cilju zadržavanja stanja, izvršila oružanu, krvavu agresiju na neovisnu BiH, neovisnu Hrvatsku ali i neovisnu Sloveniju.
Zanimljivo je da se 1. ožujka nije previše “nametnuo” ni među većinom bh. Hrvata, ponajprije “zahvaljujući” njihovim političarima, iako bez Hrvata ne bi bilo neovisne BiH.
Ovo je vrlo diskutabilna tema s obzirom na činjenicu da su upravo Hrvati u BiH podnijeli jednu od najvećih žrtava u totalitarnom, nedemokratskom režimu bivše Jugoslavije. Također, danas i na mnogim manifestacijama i značajnim datumima iz bivše Jugoslavije, a na koju prvenstveno ekskluzivitet i danas uzimaju Bošnjaci, može se vidjeti jugonostalgičarska nota: jugoslovenska zastava i zvijezda petokraka. Istodobno, upravo Bošnjaci u najvećem broju i obilježavaju praznik neovisnosti BiH.
Stoga bi se ponovno moglo kazati: još jedna zamjena teza uz sveprisutnu dozu kaosa u BiH: Daleko najbrojniji Bošnjaci teže za dominacijom (tako bi vjerojatno činio i bilo koji drugi najbrojniji narod), Srbi se grčevito drže za RS i priključuju se negiranju političkih prava Srba u FBiH, a Hrvati kao najmalobrojniji jedva zadržavaju konstitutivnost, a tolerancija, razumijevanje i suradnja za bolju budućnost – doživljava se kao politička slabost.
No, unatoč neovisnosti, bh. političari ni do danas nisu uspjeli izgraditi politički i ekonomski stabilnu zemlju te i danas je BiH prožeta i opterećena međunacionalnim sukobima, avetima proteklog rata, a politikanstvo prožima zemlju.
Za takvu zemlju snose odgovornost.
(Republikainfo.com/V.S.)