Podsjetimo, Hranjec je “Tajnu Krvavog mosta” Marije Jurić Zagorke čitao 17. i 18. ožujka, ukupno provodeći 15 sati i 15 minuta za knjigom i megafonom.
Prepisku između Letice i Hranjeca prenosimo u cijelosti, onako kako je objavljena na Facebooku od strane Hranjeca, prenosimo u cijelosti:
“Danas (19. ožujka 2015.) u 16:37 sati, gospodin Slaven Letica mi je sa svojeg facebook profila ( https://www.facebook.com/slaven.letica.9 ) poslao poruku na ovu moju stranicu, koje vam u cijelosti i bez lektoriranja donosim, kao i moj odgovor – transparentno i svima na uvid, da ne bi opet neki izmišljali nove teorije zavjere koje nemaju veze s mozgom.
PORUKA SLAVENA LETICE
Poštovani mladi gospodine, Mislim da je Vaše čitanje “Tajne Krvavog mosta” na tramvajskoj stanici nasuprot “Šatoru” dosada najmudrija reakcija na nihilizam koji se krije u očaju i izgubljenosti, ali i političkoj instrumentalizaciji ljudi koji tamo prosvjeduju, ali zapravo ne znaju zbog čega i do kada.
Upravo zbog toga, šaljem Vam na ogled kratko razmišljanje o tome zašto bivši ratnici – u Hrvatskoj i drugdje – često cijeli život ne uspijevaju završiti rat, izići iz njega. Rijetki, kao što je Gotovina, u tome uspijevaju, ali i on je, kao i Hemingway, privremeni ili trajni, Bog će znati, spas pronašao u morskim prostranstvima. Evo sada i tog teorijski oslonjenog razmiščjanja o svijesti bivših ratnika: Možda i nesvijestan te činjenice, jedan od najboljih opisa osjećaja, pamćenja i memorijskog, međugeneracijskog (transgeneracijskog) života većine bivših ratnika, ali i drugih ljudi koje kao ratne žrtve prežive rat, dao je Tomislav Bajsić, nadareni i proslavljeni hrvatski pjesnik, ratnik i ratni ranjenik (teško je ranjen na ličkoj bojišnici), u intervjuu znakovitoga naslova „Rat u meni ne može izbrisati ni ocean“: “Osnovno pitanje ljudi koji su punim plućima zaronili u ratne bitke jest: zašto sam preživio ja, a moj prijatelj, suborac, moj brat, nije? I ako smo preživjeli, u kakav smo svijet dovedeni, iz onoga za koji smo tijekom agresije na Hrvatsku mislili da ga nećemo moći napustiti, da smo u njemu zatočeni.“
“Izgubljene ili ranjene duša ratnika ostaju zarobljene na ratištima”
Tomislav Bajsić došao je do te spoznaje znatno ranije, danas već davne 1998. godine, kad je pisao zbirku pjesama Južni križ: već tada je shvati da se njegova generacija nepovratno razdvojila na one koji su bili u ratu i one koji nisu bili. Dečki i cure koji su išli u iste škole, čitali iste knjige, slušali istu glazbu i dijelili zajedničke životne ideale i nade, odjednom su se razišli; bez volje i sposobnosti da se ikad više uzajamno intenzivno sreču, druže, komuniciraju i definiraju životni smisao.
Izgubljene ili ranjene duša ratnika ostaju zarobljene na ratištima, s poginulim i ranjenim suborcima, ali i opterećene dušama ubijenih i ranjenih neprijatelja. One danju ponekad prošeću po procvalim i mirisnim banijskim, velebitskim ili vukovarskim prostranstvima, ali se onda noću vračaju ranijem vlasniku kao teške noćne more, tjeskobe, razdražljivosti, malodušja ili opasne agresije; češće prema sebi, ali dovoljno često i prema najbližima. Da je put s ratišta do obiteljskog i ljudskog spokoja i sklada dug i mukotrpan i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju priječi znao je još Homer koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.
Osobno sam oduvijek smatrao kako PTSP nije mentalni poremećaj ili duševna „bolest“, već kompleksni socio-psihološki problem: sindrom izgubljene ili ranjene duše – SIRD. Taj se sindrom tijekom vremena pretvara u obiteljske „mnemotičke obrasce“ koji se kroz procese „mnemotičke socijalizacije“, njegovanja obiteljskog i kolektivnog pamćenja, prenosi na buduće generacije, pa često živi desetlječima, stoljećima ili čak tisučljećima: židovski mit o izlasku iz egipatskog ropstva i dolasku u Obečanu zemlju; povijesne traume holokausta i genocifa; srpski Kosovski mit; američki Mit o Alamu; povijesna truma brojnih hrvatskih obitelji stradalih i koncentracijskim logorima NDH, Križnom putu i na Golom otoku; Vukovarski mit u nastajanju.
“Rat ne jenjava”
Različiti su pojmovi kojima se označava ta, nazovimo je tako, mnemotička truma: „produžena“, „ponovljena“, „kronična“, „kumulativna“, „multipla“, „transgeneracijska“, „višegeneracijska“, „povijesna“ itd. Obitelj jednog od autora ovog osvrta (Slavena Letice), primjerice, duže je od pola stoljeća, održavala priče i legende o prognaničkom odlasku i povratku u i iz El Shata, izbjegličkog logora na Sinaju. Ratne traume su fizičke, duševne i osjećajne rane koje ne pogađaju samo pojedinca, već i obitelj, zajednicu, cijele gradove i sela i njegove građane. Često pogađaju cijelu naciju, a tijekom velikih (svjetskih) ratova i cijelo čovječanstvo.
Tijekom rata, zbog razumljivih razloga, pažnja je javnosti, znanosti i institucija koje pokušavaju pomoći žrtvama ratova, usmjerena na najteže stradale ratnike: ranjenike, invalide, oboljele od PTSP-a. Međutim, vrlo brzo, tijekom i nakon ratova, postaje jasnim kako rat ne ranjava, a često i usmrčuje samo tijela i duše ratnika, već i drugih stradalnika ratova: civili općenito, silovane žene i muškarci, bolesnici i ranjenici, zatočenici logora, prognanici, povratnici itd. U vukovarskom, ali i pakračkom, škabrnjskom, dobrovačkom i kojem još ne hrvatskom slučaju, cijeli su gradovi i sela, zapravo njihovi stanovnici zapravo – istraumazirani. Dakako, ratne traume i stresovi nisu neovinsni i jedini čimbenici koji utječu na zdravlje pojedinca, obitelji i zajednice.
Bitnu ulogu u neutraliziranju, ublažavanju, pa i potpunom nestanku negativnih posljedica ratnih trauma može imati obiteljska, susjedska i socijalna/društvena podrška različitih oblika: informacijska i materijalna pomoć, stručna pomoć, simbolična potpora, ljudska i državna zahvalnost. Ono što određuje zdravlje i blagostanje ratnika je opći odnos države i naroda prema ratnicima i njihovom doprinosu obrani, oslobađanju i stvaranju države. Najveći je grijeh RH u odnosu prema bivšim ratnicima to što im je ponudila novac (mirovine) i lijekove (psihofarmake) umjesto RADA i POŠTENOG i PROSPERITENOG DRUŠTVA.
ps. Mislim da biste Vi slijedeći put trebali otići u šator i s njima početi među-generacijski razgovor, pa i odsvirati i odpjevati “Gdje je mladost”.
Uz posebno poštovanje Slaven Letica
ODGOVOR NJECA HRANJECA
Poštovani gospodine Letica,
Iznimno mi je drago da Vam se moj način način reagiranja na ovaj ogromni socio-psihološki problem svidio te vidim da ste vrlo upućeni u tu tematiku, a kako sam siguran da je to sve vrlo poznato i mnogim drugim ljudima u politici i akademski obrazovanim građanima poput vas, možete li mi odgovoriti zašto onda isti ne rade UISTINU na tome da taj isti socio-psihloški problem riješe tim pravim načinom – RADOM i stvaranjem POŠTENOG i PROSPERITENOG društva, kao što i sami tvrdite da bi to tako trebalo?
Osobno smatram da je odgovor u tome, što vama svima niti nije cilj promjena postojećeg stanja, već vam je isključivo do promjena vaše pozicije u tom istom stanju. Zbog čega to treba rješavati lokalni panker, a ne ljudi koji su (kao) posvetili svoj život tom pozivu? Stoga i mogu izraziti samo svoje iznimno razočaranje svima vama koji ste bili ili još uvijek jeste na tim direktnim pozicijama – vi koji imate direktno priliku mijenjati sistem djelovanja IZUNUTRA na nešto smislenije – na nešto BOLJE.
“Čujete li narod zbog kojega ste (kao) tu?”
Čujete li vi uopće taj narod, zbog kojeg ste (kao) tu, kako pati – i staro, i mlado, i sjedovječno – svih sorti i godina? Sudeći po ovome što ste napisali – čujete – ali zašto onda ništa konkretno ne poduzimate? Koga se to vi bojite – ispod čije čizme stojite? Lijepo pitam i vas, i sve druge koje se ovo tiče – znači sve sugrađanke i sugrađane. Bi li to bilo rezanje grane na kojoj sjedite?
A također želim lijepo sve upitati – što će vam i ta grana na kojoj sjedite, ako drvo što je drži istrune? Ta ne može ga se vječno zalijevati mržnjom zagađenom kiselinom i očekivati da će isto zdravo na zemlji stajati te se svakom vjetru i nevremenu oduprijeti. Drvo koje drži i vašu i sve ostale grane – od te silne kiseline mržnje sve više izunutra trune, stoga i pozivam sve otvoreno da ispumpaju tu kiselinu mržnje u kontejnere prošlosti te počnu dolijevati vodu iskrene ljubavi – od koje će to drvo ponovno oživjeti. Tako da i na pitanje iz moje pjesme koju spominjete mogu neki sretniji odgovor dati.
Gdje je taj RAD te POŠTENO i PROSPERITETNO društvo koje toliko trebamo? U nekoj drugoj državi? Ovdje to, nažalost, u široj slici ne uspijevam vidjeti.
Lijepi pozdravi,
Njec Hranjec