Piše: Ilija Šagolj/Iskorak.ba
To samo pokazuje da će se i nakon izbora nastaviti dugogodišnja društvena agonija. Također, problemi bi se mogli javiti i oko implementacijeb izbornih rezultata, zapravo oko uspostave vlasti, budući da nisu usuglašene odredbe izbornog zakonodavstva.
Da bi osigurali svoju političku opstojnost politički lideri su na izborne liste stavljali čak i one koji su već u mirovini i davno bili odloženi u politički arhiv iliti pismohranu pa čak i one koji su im se tamo trebali pridružiti. Možemo samo zamisliti kakva će revnost tih istrošenih kadrova, koji su odradili svoj radni vijek, doći do izražaja u rješavanju društvenih problema. Ustvari, imamo već primjer Dušanke Majkić, aktualne zastupnice iz SNSD i Bože Ljubića iz HDZ-a BiH – zastupnika u Saboru Republike Hrvatske koji su nakon umirovljenja i visoke otpremnine zaledili mirovine i danas ubiru visoke zastupničke novčane naknade.
Na izbornim listama se nalazi veliki broj onih koji se skoro čitavo posratno razdoblje vrzmaju po parlamentarnim klupama od kojih društvo nije imalo nikakve koristi, ali su se oni itekako okoristili ubirući ogromna novčana sredstva za svoj nerad. Biti zastupnik u BiH na bilo kojoj društvenoj razini je društvena privilegija, budući da imaju enormno visoke plaće i druge društvene beneficije, a nemaju nikakvu društvenu odgovornost. Ustvari, radi se o onima koji ništa drugo i ne znaju raditi jer su se za to razdoblje udaljili od svoje profesije i umjesto toga do savršenstva su savladali političku demagogiju da im iz te branše ravnog nema. Posebice je interesantno analizirati kandidate na kompenzacijskim listama, dakle one čiji je izbor zajamčen, i uvjeriti se da je riječ o kadrovima koji samo ovo društvo mogu još više unazaditi, a nikako unaprijediti. Međutim, iz kojekakvih sitnosopstveničkih interesa stranački lideri ih politički pokušavaju reinkarnirati kako bi u zastupničkim klupama koji tvore zakonodavnu vlast imali klimoglave koji će im bez pogovora služiti i biti im krajnje odani.
Interesantno je da aktualni i oporbeni politički lideri imaju skoro ujednačen kriterij za izbor novih zakonodavnih vlasti na svim razinama. Iz toga se nameće logičan zaključak da vladajuće strukture nastoje pod svaku cijenu zadržati postojeće društvene pozicije, a da oporbenjaci žele samo zauzeti njihova mjesta kako bi nastavili njihovim političkim stazama. Nema, dakle, tu ni kod vladajućih, a ni kod oporbenih političke platforme za izlazak iz društvene zakržljalosti nego postoji samo želja za vladanjem i uhljebljavanjem svojih poslušnika. Da oporba ima u planu nešto mijenjati onda bi bar u predizborno vrijeme izašla s tezom kako će smanjiti plaće i druge društvene beneficije i privilegije zastupnicima na svim društvenim razinama. Sudeći po dosadašnjim njihovim nastupima oni na to i ne pomišljaju, iako već idu s tezom da će se boriti za svoj narod. Ma kakva borba za narod ako se već dva i pol desetljeća i jedni i drugi bore za svoje privilegije koje nemilosrdno koriste.
Dok zemlja grca u problemima bez jasne vizije kako vladajućih tako i oporbenih političkih struktura za njihovo rješavanje, oni se ponašaju kao da smo u društvenom blagostanju. Nitko od njih ni na vidiku nema prijedlog rješenja za zaustavljanje daljnjeg iseljavanja, a kamo li ponuditi rješenje povratka onih koji su zbog njih već napustili ovu zemlju. BiH je sve više bogatija praznim prostorima i pustim domovima, a broj neuposlenih se iz dana u dan povećava. Unatoč tomu, nastala je opća jagma za glasove iz dijaspore, dakle onih koji su zbog neodgovornih političkih dužnosnika i napustili ovu zemlju. Pa ima li to smisla? Činjenica je da je narod zbunjen i da ne vjeruje ni postojećim, a ni budućim političkim garniturama. Malo tko ima svog političkog favorita kojem vjeruje da bi mogao pridonijeti općem društvenom boljitku. Stoga, bar za sada, nema nekog interesa birača za odaziv na izbore. Sigurno je samo da će glasovati oni kojima je politika osigurala uposlenje ili se uposlenju nadaju. To je i dovoljno za pobjedu vladajućih jer su uglavnom uposlenici u državnoj upravi, agencijama i javnim poduzećima članovi ili simpatizeri njihovih političkih stranaka.
Stanje je kaotično u svakom pogledu što je u velikoj mjeri oslabilo i obrambene mehanizme onih koji su imali konstruktivne ideje za rješavanje društvenih problema u ovoj zemlji. Ostali su u manjini, svjesni činjenice da ništa promijeniti ne mogu, te i oni nakon svega traže rješenje izvan granica ove zemlje. Nitko od vladajućih, a i oporbenih i ne razmišlja o tome kakav smo intelektualni kapital izgubili, a i dalje gubimo njihovim odlaskom.
Dok nas Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i SNSD svakodnevno bombardira nekakvim svojim neodmjerenim izjavama o raspadu ove zemlje, njezinom razgraničenju i odvajanju tog entiteta u zasebnu državu ili priključenju Srbiji, Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA vodi nekakve privatne sporove protiv Republike Hrvatske zbog gradnje Pelješkog mosta, što samo ukazuje na činjenicu da najodgovorniji politički lideri nemaju rješenje za nagomilane društvene probleme već samo koriste zapaljivu retoriku za bolje pozicioniranje svoje političke partije na predstojećim općim izborima.
U zapaljujućoj je retorici podaleko otišao i Željko Komšić, predsjednik DF i kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. I sama Komšićeva kandidatura za tu poziciju je zapaljiva kako za većinu hrvatskih političara tako i većinu u hrvatskom korpusu koje on želi predstavljati. Na Komšića se komotno može primijenuti komentar onoga vojnika iz Slovenije iz 1991. godine kad je JNA upotrijebila silu na narod i na pitanje što se ovo događa, vojnik odgovara: „Oni bi kao da se odvoje, a oni kao ne daju“. Tako i Komšić hoće predstavljati Hrvate, a oni ga neće.