Piše: Kristina Spajić-Perić/Republikainfo.com
Ministar rada u RS-u u svojoj se odjedanput sjetio da mu mladi odlaze iz entiteta te to spomenu u vlastitoj mu čestitci u jednoj rečenici, zaogrnuvši odmah potom tu mračnu i u predizborno doba nezahvalnu činjenicu redom obećanja o novim investicijama i radnim mjestima.
Potom nama radnicima čestita i federalni premijer Novalić. Napisa u čestitci “želim da vam ovaj praznik svih radnika svijeta”, a ja sumanuto predblagdanski raspoložena čitam “želim vam sretan praznik svi naši radnici u svijetu”.
Računam opalilo i Novalića prvosvibanjsko sunce i mirisi roštilja pa i on iznese u barem jednoj rečenici gorku nam istinu. Ali eto nije. On smatra u svojoj čestitci da imamo razloga za optimizam. Isto misli i Izetbegović.
„Broj zaposlenih u BiH povećao se u posljednje tri godine za oko 50.000, nezaposlenost je u stalnom padu…“, reče Izetbegović pridodavši da glavni razvojni zamajac, svojevrsni infrastrukturni bum, tek očekujemo.
Ako se ne varam, a rijetko jesam, to bi značilo da ako izaberemo staru dobru vlast, ona će valjda ostvariti „bum“, kao što ga i ostvaruju zadnja dva desetljeća otkako sve svoje zaposliše. I da mi ne čestitaše i tako ne rekoše vjerovala bi valjda statistikama.
A one lijepo kažu da se nismo pomakli s brojke od pola milijuna nezaposlenih, da imamo najveću stopu nezaposlenosti mladih u Europi, da unatoč vlastitim sposobnostima i obrazovanju, nikada nećemo dospjeti dokle i onaj kojemu je već u majčinu krilu određeno da će nam biti šef.
A narod. Narod ode ovih dana direktno u šumu. Tamo će naša mirisima roštilja omamljena, gajbama pive kupljene od roditeljskih mirovina ili plaća opijena omladina kunjati zaboravljajući da sutra i prekosutra i zakosutra nemaju obveze da rade, nemaju posla, nemaju budućnosti. Već sutra, kad se zaljube, zaruče, ožene i budu morali pivu i ćevape sami sebi kupiti, pakirati će kofere u EU.
A što to tjera ljude iz BiH, pitanje je kojima se ovih dana bavila i Crkva, spomenuvši brojne valjane razloge iseljavanja, ali ipak ne i jedan ključan – nepotizam -nepravdu, o kojoj sigurno mnogo čuju od svoga naroda.
Sanja Š. Mostar je Münchenom zamijenila nakon dva i pol desetljeća života provedenih u tom gradu. Otišla je sa dečkom, a ima i dvije sestre, jednu u Splitu, drugu u Njemačkoj. Uz njih tri i dečka, kaže mi da je petnaestak njezinih bližnjih otputovalo, a starosti su od 25-27 godina. Sanja mi se javila preko grupe Mostarske mame, poznajem jednu njezinu sestru, a razloge njezina odlaska prenosim u cijelosti i bez ikakvih intervencija:
Zašto. Koji su razlozi vašeg odlaska?
Nakon 25 godina moga života provedenih u Mostaru (gdje sam rođena i živjela) ‘otjerala’ me je najviše nepravda i negativna atmosfera među ljudima. Budući da sam radila posljednje 2 godine studija u firmama tad sam već vidjela da ne želim trošiti vrijeme čekajući “bolje dane” ni nakon sto završim fakultet jer bi uvijek imala nisku poziciju (jer nisam u stranci), radila pod stresom (jer su iznad mene isfrustrirani sinovi direktora) i zarađivala nečiju pa moram nazvati milostinju. 500KM za posao inženjera nije bilo obećavajuće za osnivanje obitelji ili graditi svoj život. Naći posao u struci u Njemačkoj je bilo lako. Dva dana nakon preuzimanja diplome bila sam već ovdje, sa jednim koferom u ruci. Dovoljna je bila samo jedna prijava da dobijem posao. Iskustvo i EU državljanstvo su bili glavni uvjeti. Sad križam 7 mjesec u Njemačkoj na kalendaru i nikad sretnija i živim potpuno punim plućima. Uređenost države, zakona, dostupnost svega, plaćen za svoj rad na vrijeme, okruženost ljudima koji su nasmijani, dragi, druželjubivi.. Samo su neki od razloga zbog čega opcija povratka za nas vise ne postoji.
Sanja i dečko imaju dvojno državljanstvo, pa odlazak nisu morali odgađati.
„Imamo hrvatsku putovnicu dečko i ja, to je dovoljan dokument da smo u svemu ravnopravni sa Nijemcima. Od mojih bas bližnjih ljudi (mislim ono da sam svaki drugi dan bila sa njima) otišlo nas je oko 15ak (prosjek godina 25/27)“
Jesu li imali ikakav posao prije odlaska?
Jesmo. I ja i dečko. On je IT inženjer, ja građevinski inženjer, radili smo 2 godine dole (posljednje godine studija)
Šteta što ste otišli!
A vjeruj mi da nije šteta. Za sve nas koji smo otišli iz te dole negativnosti i pasivnosti ovdje je zbilja novi život, zaključi Sanja.
Sretan ti Praznik rada Sanja. Tebi i svima koji ste otišli i odlazite. Tisućama. Ovima koji ostaju. Što reći. Ove godine se, kako najavljuju političari, očekuje pravi „bum“ investicija i radnih mjesta, ali samo do izbora. Kasnije ne mogu obećati, jer nije realno. Posla će biti za njihove. Ostali – u šumu, na ćevape i pivu, ponegdje i janjca. Pa šta bude nakon prvog svibnja – biće.