Piše: Dubravka Mijatović, psihoterapeutkinja/Republikainfo.com
Naše srce nije samo pumpa krvi, ono je puno više od toga. Srce je centar našeg bića i kroz ovaj centar prolazi cijeli naš osjećajni život ali i najvažniji pokazatelj, a on je odgovor na pitanje: Ispunjava li ovo što činim moje srce?
Mnoga srca su u kavezu.
Ne dozvoljavaju životnoj sili prema van, a niti izvana unutra. Neka su u tamnici. Ne osjećaju ništa jer je tako “sigurnije”.
U vlastitom doživljaju svog srca ljudi mi često kažu, “osjećam da imam obruč oko srca”, ili čak “bodljikava žica je zarobila srce” ili “moje srce je kamen”.
Nekima je hladno u srcu.
Ovakva srca su ranjena srca, izdana u najčistijoj namjeri davanja ljubavi i najprirodnijem očekivanju uzvraćanja ljubavi, kakvo kao dijete svi imamo. Međutim, mnogi od nas su upravo na tom dijelu umjesto topline, podrške, zagrljaja i nježnosti, doživjeli grubosti i okrutnosti, još u obiteljskom domu.
Kroz odrastanje i najranija iskustva s roditeljskim tegobama i frustracijama, neznanjima i ranama. I s takvim polovičnim srcem krenemo u svijet, u odnose, misleći da ćemo bez njega i to po pravilima uma, doživjeti zamišljenu sliku dobrog života, a zapravo život se, nesvjesno, sveo na jedno od najvažnijih pravila koje glasi “ne dam blizu svog srca jer bih mogla ili mogao osjetiti svoje najdublje strahove, posramljenost, osjećaj manje vrijednosti, nedostojnost, odbacivanje”.
I bježimo od sebe i od drugih. Onda se pitamo, “zašto nam odnosi ne uspijevaju”? Ne uspijevaju jer nam je srce u obrani i u strahu od povrede i silnih naslaganih osjećaja koje smo ostavili u ladice svog srca iz najranijeg djetinjstva.
Svaki život “bez srca” je suh, jalov, bez životne strasti koju slobodno srce pruža i bez dubine i širine koja život jest.
Zbog toga naša srca moramo iscjeljivati.
U tom procesu je najvažnije povezati psihu i tijelo, um i srce i onda čuti što je to srce u sebe akumuliralo i zbog čega i u sigurnom prostoru sa terapeutom u kojeg imamo povjerenje, pustati potisnute osjećaje vani. Stručnjaci iz polja psihodinamike kažu da je naše srce ocean ljudskih suza jer su mnoge od nas, pogotovo muškarce, učili da ne smijemo biti dirnuti tugom, a kamoli plakati jer je to, odmah, davalo karakteristiku slabosti.
Nažalost.
Naša srca mogu biti “slomljena” ali i izliječena.
Izliječeno srce je otvoreno srce, sposobno za davanje i primanje. Sposobno za smijeh, i uzbuđenost, i suosjećanje, i razumijevanje sebe i drugog.
Samo zarobljeno srce može nanijeti povrjedu drugom srcu. I povrjedu samom sebi, u smislu uskraćivanja života. Zarobljeno srce nam može biti ulaznica za rad i propitivanje svog života. Za bliskost sa sobom. Naša srca imaju svoju misiju, a ona je na najobičniji način kroz ljudskost, dodirnuti jedni druge i dodirnuti život kojeg nosimo na svoj jedinstven način.
Promislite srcem, baš svaki put.