Piše: V. Soldo/Republikainfo.com
“Ako u Stocu ne budu izbori, bit će anarhija jer neće nitko priznati ovu vlast i ne može biti ova vlast. Ne može se vladati na osnovu izbora koji su pokradeni prije četiri godine”, kazao je Salmir Kaplan, kandidat ‘Inicijative za Stolac’, stranaka SDA, SDP-a i SBB-a za načelnika Stoca, Salmir Kaplan.
Kaplan je sa suradnicima prekinuo izborni proces u Stocu, sumnjajući u izbornu prijevaru, umjesto prijave i dokaza, nasrnuo je na članove Općinskog izbornog povjerenstva, jednog teško ozlijedivši dok je također otet izborni materijal i kutije sa glasačkim listićima.
Vrijeme anarhije
Nažalost, nije prvi put da kandidat za načelnika svih Stočana zaziva anarhiju: već su ustaljene njegove izjave da, zbog ‘svog slučaja’, ocrnjuje i tužiteljstvo i policiju i liječnike – sve one tko ne dijeli njegov “pogled” na ‘izborni dan D’. Njegov postupak jasna je poruka – ako nam se nešto ne sviđa, slobodno pretucimo, uništimo, a možda i ubijmo. I sve bez kazne.
Ako to nije anarhija, onda ne znam što jest. Anarhija je već počela.
Kaplan je ovo kazao sudjelujući na obilježavanju 72. godišnjice oslobođenja Stoca u organizaciji Udruženja antifašista i boraca NOR-a BiH UABNOR 41-45. Stocem su, kako izvješćuju mediji, odzvanjali pokliči “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, uz brojne zastave komunističke jugoslavenske s petokrakom i Titove slike.
Kaplan kaže da ‘ovo nije ’93’, iako je rat počeo 1992., a sami predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović namjerno i svjesno dolio je “ulje na vatru” navodeći nedavno kako je Stolac “hrvatsko područje”.
Sami mladi Kaplan, u žaru borbe protiv izbornih makinacija od kojih ni sam nije imun, vjerojatno je zaboravio neke detalje.
Između ostalog da je prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine kao i prvi predsjednik SDA, uzgred budi rečeno, otac aktualnog predsjednika njegove stranke – zbog Islamske deklaracije i pripadnosti antikomunističkoj organizaciji Mladi muslimani, osuđen prvo na tri, a potom na 12 godina zatvora. Njegovog predsjednika, pokojnog Aliju Izetbegovića, osudio je komunistički režim.
Ustani Tito pa malo zaviri da vidiš šta rade tvoji pioniri
A i naši antifašisti svakako Tita ne bi oduševili kada bi vidio da se s jugoslavenskom zastavom lijepo vijori i naša plavo-žuta ili žuto-plava. U najboljem slučaju, završili bi na Golom otoku jer su se usudili Bosnu i Hercegovinu odcijepiti iz zemlje svih naroda i narodnosti.
Uz činjenicu da se službena politika u BiH, uz svoje prijepore i stalne krize, nema vremena, snage, a ni mudrosti, suočavati s prošlošću iz II. Svjetskog rata, kada nije raskrstila ni s prošlim, mora se priznati da je Stolac ipak pokazato širokogrudnost.
Naime, dok Kaplan po svaku cijenu želi biti načelnik Stoca, što je i opravdano i legitimno, sve više pokazuje i svoju očajničku želju za traženjem potpore ono što je učinio na izborima, a što mu, i sam to zna, ne služi na čast.
No, nakon Stoca, gdje nije na svu sreću zabilježen niti jedan incident, jer je Stolac prepun žrtava i potomaka žrtava baš svih ratova: i fašističkog i komunističkog i otadžbinskog i obrambenog i domovinskog rata, incident se bilježi na vodopadu Kravica. Točnije, u njegovoj blizini jer Kravicu ne vidješe.
Hrabri antifašisti u Stocu, a na Kravici se tresli od ‘ustaša’?
Naime, prema rasporedu puta, članovi ABNOR-a (Udruženje antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata) Vogošća, nakon Stoca su trebali posjetiti vodopad Kravicu. Tu su naišli na zatvorenu kapiju jer ih vlasnici ugostiteljskih radnji nisu željeli pustiti s pripadajućim transparentima, zastavama i Titovim fotografijama.
Jedna od članica ABNOR-a, gospođa mlađa od nekih 60-ak godina (te nije potpuno jasno kada je sudjelovala u ‘narodnooslobodilačkom ratu’, ali to nije važno – zar ne?) radnika u naplatnoj kućici nazvala je ‘jadnikom’, a osobu koja im je kazala da su ‘Titini antifašisti’, nazvala je ustašom.
Kako je mladolika gospođa iz narodnooslobodilačkog rata “prepoznala” ustašu iako nije imao nikakva ustaše – teško je ocijeniti. U pravj maniri ‘anitfašističkog ilegalca’, gospođa je u maniri prave partizanske ilegalke detektirala i kako se “očito nešto spremalo”, da su ovi “ustaše” bile u komunikaciji i da su “Titini antifašisti” trebali, kako ona napisa “upasti u zamku”.
S druge strane, pomalo je nejasno zašto se uvrijedila kad ih je nazvao “Titinim antifašistima”, kada su to u Stocu netom prije dokazivali, kao i sa svepripadajućim i poželjnim promidžbenim materijalima?
Zašto su u Stocu hrabri i ‘Titini antifašisti’, a u Ljubuškom se, kako napisa, “svi tresu od straha”?
Jedino sporno je što im je “ustaša” bacio tablu s natpisom “ABNOAR Vogošća”. Što nikako nije trebao, jer tabla nije njegova. A trebali su fino ugostiti “Titine antifašiste” da uživaju u Kravici, pojedu hercegovačke ćevape i – via Sarajevo. Kada domaćinski ugošćavaju Arape, a da ih ispod burki uopće ni ne vide, zašto i ‘Titini antifašisti’ ne mogu uživati u nadaleko poznatim slapovima? Ma hajte, molim vas, ta ovi vremešni, 90-godišnjaci, antifašisti, ne jedu ljude.
Sigurno prema fašizmu
Winston Leonard Spencer Churchill u jednoj od svojih često citiranih izreka je kazao “Fašisti budućnosti nazivat će se antifašistima”.
Ovo bi možda u ovom trenutku bila i pregruba usporedba, ali zar svaka isključivost, bez suočavanja sa ‘svojim’ zločinima, pijetetu prema svim žrtvama – zar to nije put prema fašizmu?
Možda bi u ovom kontekstu bilo dobro podsjetiti i na Rezoluciju Vijeća Europe 1481 iz 2006. o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, iz Strasbourga od parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja snažno osuđuje zločine komunizma.
Vijeće parlamentarne skupštine Europe osudilo je masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima te izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.
“Skupština parlamentaraca iz 46 europskih zemalja ujedinjeni u rezoluciji izražava da su ta djela nasilja uključila individualna i kolektivna pogubljenja, kao i smrt u koncentracijskim logorima, izgladnjivanje, deportacije, mučenje, ropstvo, prislini rad i druge oblike masovnog psihičkog terora”.
U rezoluciji Europski parlament poziva “sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća”.
Nažalost, ova osuda nikada se nije čula od udruženja koja baštine antifašizam i komuizam. Kao što nema ni osude i isprike za ustaške i četničke zločine, a pogotovu za međusobne zločine pričinjene u posljednjem ratu na svim stranama.
Ovdje se još uvijek sućut, razumijevanje, kajanje, pa i demokracija, antifašizam i suživot shvaćaju kako kome u određenom trenutku odgovara.