Piše: T.L./StarMo.ba
I pored svega toga, hrvatskim javnim i medijskim prostorom dominiraju ideološko-političke teme, koje su u pravilu stare više od pola vijeka!? U doslovnom smislu Hrvatska, kao i sve zemlje Balkana, još uvijek živi svoju povijest, što opet dovodi do dramatičnih javnih sukobljavanja bez kraja i konca.
Dogovor dva tabora (propartizanskog i proustaškog, desnog i lijevog) praktički je nomoguć, jer nema niti minumuma potrebnog konsenzusa oko prijepornih pitanja. U prenesenom smislu desničari i ljevičari se u Hrvatskoj još gledaju „preko nišana“.
Jedna od centralnih tema sporenja je i nekadašnji lider SFRJ, Josip Briz – Tito, kome se, već godinama u Zagrebu želi oduzeti jedan od centralnih trgova. Ovo ideološko, ili kako se voli reći „svjetonazorno pitanje“ toliko je eskaliralo u javnosti da je postalo centralno mjesto oko koga se pokušava stvoriti vladajuća koalicija u Zagrebu! Koalicija u Zagrebu prolazi ili pada zbog Tita!?
Politika je naravno stvar pragmatičnih i mogućih rješenja, ali suština ove dileme zapravo nema nikakve veze sa stvarnim problemima sa kojima bi se trebala baviti vlast u Zagrebu.
Licitiranje Titovim trgom, zapravo je klasično odvlačenje pažnje od pravih problema i svega onoga što tišti tzv. „male građane – najveće tranzicijske gubitnike. Osim toga, niti zdravorazumsko rasuđivanje o stvarnoj ulozi Tita u povijesti Hrvatske ne nailazi na plodno tlo. Čini se kako je desna politička scena u susjednoj državi jednostavno iracionalno opsjednuta Titom i komunistima, pa zagovornike njegovog djela i ideja, vidi doslovno na svakom koraku i mjestu.
Niti jedna istorijska ličnost u svijetu naravno nije crno-bijela, pa nije niti Tito. Sličnih dilema ima i oko brojnih drugih poznatih političara i državnika u svijetu, ali se takvo nešto ne dovodi u nivo dnevne politike ili teme od najveće javne važnosti.
Desničarima u Hrvatskoj je Tito poput crvene krpe, tako da je svako racionalno prosuđivanje njegovog djela i lika unaprijed gotovo, pa nemoguće.
Desničari će Titu, dijelom s pravom, prišiti brojne atribute od „nedemokrate“ do „ratnog zločinca“, ali mu neće priznati istorijski lako dokazive dosege, bez koji bi stvaranje samostalne Hrvatske bilo znatno otežano ili nemoguće! Da nije bilo Ustava iz 1974. godine, čiji je kreator bio dobrim dijelom i Tito, pravni osnov za osamostaljenje svih republika bivše države, pa i Hrvatske bi bio u najmanju ruku klimav sa međunardome tačke gledanja.
Da je samo to izvučeno iz Titove biografije, bilo bi dovoljno za jedan trg u Zagrebu, ali hrvatski desničari to tako ne gledaju, pa u lideru nekadašnje države vide samo oličenje zla (političku Sotonu) i to u isto vrijeme dok se ličnosti iz vremena NDH reletiviziraju ili im se pokušavaju dati oreoli „boraca za nacionalne interese“.
Najveći doseg desne političke scene u Hrvatskoj se svodi na tzv. „osuđivanje svih totalitarizama“, što nije ništa drugo do pokušaj da se sve strpa u istu povijesnu vreću i tako ishodi neka „poetska pravda“ za režim iz vremana NDH.
Hrvatska tako samoj sebi skače u stomak i uporno svim onima koji joj nisu naklonjeni pruža nove argumente za tvrdnje o hrvatskom povijesnom revizionizmu.
U pitanju je klasična balkanska opsejednutost ideološkim raspravama i temama, koja uporno i bez jasnog cilja vodi sve građane u potencijalno kreiranje novih sukoba, iako niti svi stari nisu na pravi način valorizirani i završeni. Slični ili isti procesi se mogu pratiti u svim državama nastalim nakon raspada SFRJ. Što su društveni problemi veći, a narod lošije živi, to se više priča o „ispravljanju nepravdi“ iz davne istorije ili povijesti.
Hoće li Hrvatskoj krenuti bolje bez Tita u Zagrebu? Vjerovatno neće, ali to pokretače ove ideje i ne zanima. Ideološke bitke na Balkanu jednostavno imaju intenciju da traju do sudnjeg dana…