Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Nije, priznajem, malo ni onih koji bi ovakav pristup mogli smatrati neozbiljnim – i suprotstavljati mu tezu kako je BiH sve stabilnija i sve sigurnija. Moglo se, to, uostalom, čuti i nakon subotnjeg druženja SDA-HDZ dvojca. Više je, pojašnjava Izetbegović, šest tisuća zaposlenih nego u isto vrijeme prije godinu dana, raste nacionalni dohodak, vlast se zahuktala na evropskom putu, opće stanje je sve stabilnije, samo što ne poteku med i mlijeko.
Bilo bi dobro da je tako. Ali, budimo pošteni, nije. Stvarnost je, naprotiv, sve neizvjesnija. Milorad Dodik, još konkretnije, ne odustaje od ciljeva koje su u prvoj polovici devedesetih postavili jurišnici na krilima velikosrpskog projekta. Uostalom, na dnevnom redu narednog zasjedanja Narodne skupštine je i Nacrt zakona o pravima izabranih predstavnika Republike Srpske u periodu 1991.-1996. godina – a kojim se Karadžiću i njemu sličnima, kao zasluga za ono što činiše, pa i za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, propisuje mjesečna nagrada od 1.200 maraka.
U prilog Dodikovoj odanosti ciljevima velikosrpskog projekta, potom, svjedoči i istrajavanje na referendumu o državnomu sudu i tužiteljstvu – usprkos činjenici da Ustav mogućnost takvog referenduma na razini samo jednog dijela zemlje ne predviđa. Ali, to novog vožda ne zanima – kao što ga ne zanima ni mišjenje Venecijanske komisije da mu referendumsko pitanje nije sukladno evropskim standardima. Jer, pojašnjava njezin tajnik, najvažniji element referenduma je da je referendumsko pitanje neutralno i da ne sugerira odgovor, a onom što ga formulira Dodik nedostaje sve to. Ili preciznije, usvojeno referendumsko pitanje sugerira samo jedan odgovor, tako da niti je objektivno niti neutralno.
Sve to, međutim, ne brine predsjednika manjeg entiteta. Dapače, čini sve kako bi od njega napravio ono što mu prethodnici nisu – samostalnu srpsku državu zapadno od Drine. A, u funkciji toga je sve ostalo – pa, trebadne li, i suđenje za veleizdaju svima koji mu, sudjelovanjem u današnjoj vlasti na državnoj razini, destruiranje države i njezinih institucija barem dijelom usporiše.
Problem, dakako, i ne bi bio nerješiv da je Dodik usamljen. No, njegove ucjene, kako stvari stoje, naiaze na „razumijevanje“ i drugih – i aktera domaće bulumente i evropskih centara moći.
U Bruxellesu je, recimo, prošli tjedan održan ministarski sastanak u okviru Strukturalnog dijaloga između EU i BiH – i na njemu usvojeno bukvalno sve što im, prijeteći referendumom, pred nos baci Dodik. Uz evropski blagoslov, tako, ministri prihvatiše ucjenu da se reforma Zakona o sudovima u BiH razvije na osnovi verzije teksta nacrta kojeg im tamo predstavi ministar pravde Republike Srpske. Uz evropski blagoslov, potom, ministri se obvezaše da će se tako usuglašenom nacrtu Zakona o sudovima BiH prilagoditi relevantne odredbe Zakona o tužiteljstvu, Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku na razini države. Uz evropski blagoslov, na koncu, ministri prihvatiše ultimatume u vezi s „reformom“ Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća – a i onih o izmjeni i dopuni Državne strategije za procesuiranje predmeta ratnih zločina.
Istina, u Bruxellesu potpisano bi na domaćem terenu moglo zapasti u probleme. Jer, ne treba smetnuti s uma da u funkciji državnog i federalnog ministra tamo bijahu Čovićevi ljudi – i da oni, mimo dogovora s ostalima, staviše potpis na protokol koji ne spašava samo Dodika nego i njihova stranačkog šefa. No, pitanje je jesu li, zarad očuvanja kože dvojice silnika, i svi ostali spremni na zatvaranje očiju pred očitim urušavanjem države – a bruxelleski protokol je isključivo u toj funkciji?
Što se lidera SDA tiče, banjalučko-mostarski dvojac i nema razloga za preveliku zabrinutost.
Na subotnjem se druženju s Čovićem, istina, mada javnosti to nije i saopćeno, zbog bruxelleskih potpisa Izetbegović malo „koprcao“. No, u konačnici će, živi bili pa vidjeli, ipak „leći“ – kao što „liježe“ svu prethodnu godinu.
Ali, problem bi mogli izazvati ostali – lideri bosanskohercegovačke ljevice prije svega. Dalo se to naslutiti i na kongresu Demokratske fronte – i iz pozdravnog govora prvog u SDP-u i iz izvještaja kongresu prvaka DF-a. A, bez njih neće ići. I zbog njih se ministar pravde RS-a odmah po povratku kući obruši na osporavanja protokola – koje, ako je po njemu, nije ništa drugo do „strah od postizanja dogovora“.
Ne vjerujem, međutim, da će sve to specijalno pomoći – ni ministru pravde RS-a i njegovu mentoru, ni njegovim „pobočnicima“ s ovu stranu entitetske crte. Jer, tom soju, ako je po novim vjetrovima suditi, na ruku ne idu ni evropski trendovi koji se već danas daju naslutiti.
O kakvim se trendovima radi?
O, najkraće, ideološkom zaokretu tamo gdje je i prije nepuna dva desetljeća – tada, istina, suprotna predznaka, ideološki zaokret evropskih razmjera također započeo. Koncem devedesetih, prisjetimo se, u vrijeme Tonya Blaira lansirana je ideologija „trećeg puta“ kao politička filozofija za treći milenij. Za razliku od te filozofije, koja je interes rada žrtvovala zbog interesa krupnog kapitala, ovih dana na čelo britanskih laburista dođe Jeremy Corbyn, ljevičar kakav u povijesti ove stranke teško da je ikada i bio.
I, da se razumijemo, nije Corbyin došao s kojim glasom više od svojih protukandidata, nego s preko tri puta više glasova od prvog do njega.
A to bi moglo značiti i slanje „trećeg puta“ u povijest – i vraćanje tradicionalnim idejama evropske ljevice. Uostalom, to se dade iščitati i iz onoga za što se novi lider laburista kani zalagati – za veći porezi na bogate, za snažan otpor mjerama štednje, za nacionalizaciju industrije, za eliminacija „groteskne razine nejednakosti“.
Što znači ovaj britanski političko-ideološki zaokret? Pita i se mene, nove vjetrove koji bi, baš kao i na razmeđu milenija, s britanskog otoka mogli zapuhati i ostatkom Evrope – i Bosnom i Hercegovinom dakako. I, radi li se o našoj zemlji, obeshrabrivanje floskula o trećem putu, lijevom centru, koegzistenciji kapitala i rada i tome sličnih – ali i istodobno ohrabrivanje onih koji su na fonu tradicionalnih vrijednosti socijaldemokracije.
Subotnji kongres DF-a, ali i obraćanje lidera najjačih stranki socijaldemokratske orijentacije u BiH, upućuju kako spremnost na vraćanje vrijednostima socijaldemokratske tradicije postoji.
A ona, objektivno, je i vjetar u leđa objedinjavanju socijaldemokratskog pokreta kao cjeline – pokreta koji se i pocijepao zbog „skidanja gaća“ pred svijetom kapitala. A dogodi li se to, iznenađenje neće biti ni snažan rast utjecaja socijaldemokracije kao političke snage osiromašena i obespravljena svijeta. Na koncu, u takvim uvjetima su bitno podrezana krila i promotorima destabilizacije, destruiranja i razgradnje zemlje – procesima koje je svjedočiti moguće i ovih dana.