Piše: Emil Karamatić/Neznase.ba
To da smo zemlja slučaj, ne treba nas previše uzbuđivati. Neki dan netko objavi, iako tamo nismo, da smo najsiromašnija zemlja Europske unije.
Ovakve tvrdnje nas nikako ne smiju ljutiti, čak ih trebamo prihvatiti kao kompliment, jer je rijetkost da nas netko, makar i greškom, ubaci među civilizirane.
Treba prešutjeti pogreške vrijedne hvale, nikako ljutnja ili ne daj Bože bijes.
Oduvijek je bilo, što god napišu o nama, ili je bilo ili će biti.
Ne zamjerimo susjedima, jer i tako pisanje ne podnosi preduge opise, posebno kad opisuju recimo orah a čitatelj ima potrebu da pojede kilogram taze ubranih malina.
Toliko su uvjerljivi u opisima, tako da započeti opis rijetko završi istom biljkom, gradom ili čovjekom i izaziva zbunjenost tipa nadutog govečeta.
Nitko ne spominje da je BiH sa najvećim brojem nevažnih političkih funkcija, onih koje zadovoljavaju nacionalne ključeve.
One funkcije na koje Kaligula sigurno ne bi postavio konja.
Stanje u kome svaka nacionalna stranka pokušava svim metodama dokazati da u svom sastavu ima i pripadnike drugih naroda.
Multikulturalnost li se to zvaše?
S malom razlikom, izlozi sa pripadnicima drugih naroda, uglavnom su prepuni.
Osim sklonosti ka gojaznosti i pretjeranoj gluposti, u ulozi zamjenika i nevažnih ministara, bez imalo stida, pokazuju obraz u obliku stražnjice.
A tek dogradonačelnici.
To su oni koji iz svog cjelokupnog intelekta mogu izvući samo jedno, kako u pravom trenutku biti na pravom mjestu.
I tako je to u životu.
U krivom trenutku izgubiš glavu, a u pravom postaneš nepotrebna funkcija. I još te predstave kao stručnjaka, a u stvari se sva stručnost temelji na dobroj vožnji veleslaloma, naravno samo za svoje dupe, nikako za narod ispred koga si postavljen u izlog multikulturalnosti, multinacionalnosti, etničke zastupljenosti …
Rimljani su nekad robovima dodjeljivali status građanina kada urade dobru stvar, a ovi naši domaći, domoljubi, patriote, obrnuto, status roblja. Pametni su nepotrebni na ovim prostorima, još od Rimskog Carstva pa do danas.
Ono za šta se nagrađuje u normalnom, razvijenom svijetu, kod nas možeš biti samo kažnjen.
Samo je važno biti dobar šupak. Onaj fini umiljati tip za sva vremena, za sve partije, za sve države i svakog vladara.
Svaki šupkolizac može postići cilj samo pravilnim odabirom najpoželjnijeg mjesta življenja, i naravno dupeta u kome namjerava djelovati, tj. razvijati karijeru.
Kakvi pametni buntovnici, to je budalaština. Pa zar ne vidite. Pameću su kažnjeni.
Krenuti stopama šupka je najlakše. Najmanje se energije potroši. Valjda i toplina učini svoje.
Treba zadovoljiti samo nekoliko formalnosti.
Prvo postati član stranke, dvije fotografije, popunjen formular. Ponekad se mora obući i adekvatan dres reprezentacije i navijati na utakmici, posebno kad se igra protiv susjednih nam zemalja, ali nije to neka žrtva, ma da je i najveći mazlum, zagarantirano mu je doživotno ministarsko ili dogradonačelničko mjesto. Bolji život s malo muke nego i u jednoj zapadnoeuropskoj državi.
Tako, gledano izdaleka, pokazuje se multinacionalnost Europskoj uniji.
Ali, približivši se, sve postaje kristalno jasno i samo ostaje odjek zvečeće i šušteće valute.
Svatko, uostalom, ima pravo na svoje viđenje multikulturalnosti.
Jebiga, ovo je moje.
A za neke likove koji sad ukrašavaju ove multietničke izloge, bolje da nikad nisam ni upoznao.