Župa sv. Stjepana Prvomučenika Gabela teritorijalno pripada Čapljini, pastoralno Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, a od granice s Republikom Hrvatskom je tek nekih kilometar i pol. Mjesto je danas ponajviše poznato po plasteničkoj proizvodnji poljoprivrednih kultura, dobrom nogometu, ali i povijesnim tragovima koji sežu u daleku prošlosti. Kako su koji okupatori dolazili i prolazili, tako se ime mjesta mijenjalo. Nekada se zvalo Drijeve.
„
Drijeve dolazi od daska – drvo, vjerovatno jer su mještani imali puno brodica. Turci su je prozvali Čitluk – što znači imanje, a Mlečani Gabela – carina“, pojašnjava Katoličkom tjedniku župnik don Ante Đerek.
O povijesti same župe malo je dokumentiranih dokaza, no crkava i crkvina ovdje ima na svakom koraku, a time i dokaza o katoličanstvu. Prije Turaka se ne zna ništa. Iz Turskoga doba pouzdano se zna da su ovdje srušene tri crkve – sv. Ane, sv. Marije i crkva sv. Stjepana(župna), od kojih su zadnje dvije još na nogama. Pri koncu turske vladavine, kada su već Turci oslabili, dozvoljavali su obnovu Župa, te je ista ponovno uspostavljena 1854 godine, premda se spominje već u 16 stoljeću. Župa Gabela je najstarija na području doline Neretve, a od nje su nastale župa Čapljina koja se odcijepila 1917.godine, župa Gabela polje odcijepila se 1977. i Struge 1989.
Prošla godina obnoviteljska
Na crkvenim objektima koji su u okupatorskim turbulencijama rušeni, najviše je zahvata u novije vrijeme bilo prošle godine. Obnovljena je crkva Gospe od zdravlja, koju su Turci srušili 1539. godine, da bi bila prvi put obnavljana 1620. godine, pa potom drugi put prošle godine. I premda izgleda da u ovu kamenu crkvicu jedva može stati nekoliko ljudi, Đerek kaže da je u knjigama zabilježeno da se ovdje, sada već davno, u jednom danu obavilo 9 vjenčanja. U crkvi sv. Stjepana 2016. obnovljen je interijer, a danas izgleda impozantno.
Česte su kamene crkve u Hercegovini, no ova je kamenog interijera, što posebno miriše na prošlost i sve što je tutnjalo ovim krajevima. Ogoljena s unutarnje strane crkva svojim kamenom priča priče iz davnina, ali i otkriva kakve su sve materijale u vrijeme izgradnje imali njezini graditelji. Potpuno otučena unutarnja žbuka te je crkva izrađena u starinskom kamenom stilu što prostoru daje novi izgled.
Na župnoj kući 2016. obnovljena je fasada, a po riječima župnika sve se uspjelo uz pomoć dobročinitelja i mještana. Ostalo je i duga, no uz božiju pomoć, kako veli župnik, sve će se i otplatiti.
Mještani se pokopaju u groblje rasprostranjeno oko župne crkve, a uz njega se nalazi i mrtvačnica. Župnik nam objašnjava da su se vjernici pokapali onako kako je teren dozvoljavao, a vodi nas i do svećeničke grobnice. Tu počivaju trojica svećenika koji su preminuli u Gabeli: don Luka Šimunović iz Stona (ubijen 1659.), don Jure Sentić iz Graca (+1696.) i don Martin Krešić iz Hrasna (ubijen +1945).
Uz crkvu sv. Stjepana i vidikovac, odakle se cijeli kraj vidi kao kap vode na dlanu. Sve je od župnih objekata u blizini župne crkve. Crkvene zemlje je bilo još, no ona je nacionalizirana.
Župa je među manjima u Hercegovini, i nažalost, broj vjernika se dodatno i osipa.
Vjernika je u 2015. zabilježeno 878, a a u 2016. mnogo manje. „Svake godine vjernika je sve manje. Imamo 70 osoba manje nego prošle godine. U prošloj godini odselilo je osam obitelji, četiri u Hrvatsku, četiri u Njemačku“, otkriva župnik. Izuzevši alarmirajući odlazak, u prošloj godini zabilježeno je i 8 rođenja, 12 sahrana, 14 prvopričesnika i 14 krizmanika iz ove Župe.
Kada bi se vratili još godina unatrag vidjeli bi da broj vjernika kontinuirano opada, jer je prije 7-8 godina vjernika bilo više od tisuću.
Župa ima i jednog živog i aktivnog svećenika – don Ivana Turudića, dok novih duhovnih zvanja nema. Crkvenim pjevanjem župnik se ponosi. „Imamo zbor starijih, zatim zbor mladeži i dječiji zbor. Vrlo lijepo pjevaju“, kaže župnik za Katolički tjednik.
Gabeljanin Vidan Šiljeg u Njemačkoj ima tri sina, svi otišli trbuhom za kruhom i to u zadnje vrijeme. „Dvojica već rade, treći vadi papire za vozača velikog auta. Žena će mu izgleda dobiti posao u staračkom domu. Žao mi je što što odoše, žao mi unuka koji vole Gabelu“, priča Vidan.
Šimun Jurilj ističe da se do sada u Gabeli nekako preživljavalo, no da se zadnjih godina situacija drastično promijenila na gore.
„Smanjuje se broj obitelji. Evo i Vidanova tri sina su otišla. Masa ljudi je otišla i to je ono što mjesto čini mrtvim. Odmah lošije rade i trgovine i obrti…“, priča Jurilj dodavši da manji broj ljudi znači i slabiju prodaju proizvedenog na njivama. Upitan može li se živjeti od poljoprivrede Jurilj odgovara da je problem što je od proizvođača do potrošača ogroman broj ruka, a uz to i veliki uvoz. „Najmanji je problem raditi, to je ono na što možemo utjecati dok na ostalo ne možemo“, priča Jurilj. Ističe da se u Gabeli ponajviše sade salata i špinat zimi, ljeti paprika i paradaiz, krastavac… Neko ima i voćnjake, vinograde… Jurilj ističe da je njegova obitelj ranije imala mesnicu, dok zadnjih godina žive od poljoprivrede, a što je sve teže. „Prevelika su ulaganja. Sve za proizvodnju poskupljuje, a cijene su iste kao unatrag dvadeset godina. Kako će sve to dalje ići vidjeti ćemo“, ustvrdio je. Šimun ima troje djece, starija kćerka je završila fakultet, a u Župi je voditeljica zbora, a drugo dvoje se još školuje.
Cijelu reportažu možete pročitati u novom broju Katolickog tjednika.