Piše: Toni Volarić/Freevoice.hr
Sakrio bih se večeras. Na jednu noć. Među tvoje ruke, draga. Među tople grudi tvoje. Tamo bih par sati disao da me nitko pronaći ne može. Molim te, draga, sakrij me do jutra od ljudi. Daj malom emotivnom dječaku da iz kože tvoje sigurnost i spokoj udiše. Sve dok zora nas ne dotakne.
Zora izdajnička i gruba. Svijetli i topli dokaz prolaznosti. Jedna zora manje, reklo bi se. I ti i ja znamo da će doći. I tvoja nježna mirisna koža to zna. Tvoje glatko tijelo što ne da se godinama.
I ono zna da će mojih par sati s tobom brzo proći. Al’ daj mi da zaspem udišući med tvojih pora. Kao nekada, kao dječak što se boji ljudi. Kao štene u potrazi za mirisom mame. Zaspat ću tako u tebi, draga mirisna ženo koju toliko volim. Koje se ne bojim. Zaspat ću kao nekada uz majku. Siguran i smiren, od nepravdi balkanskog kapitalizma sakriven.
Na sigurno. Ne daj, ljubavi, nikome da me budi. Ne govori mi vijesti kojima narod u strahu drže, ne daj da čujem o mrtvima i bolesnima. Ne daj mi tih par sati da slušam obećanja lažova u odijelima, čuvaj me, malo njiši. Kao dijete.
Ne, nije me sram moliti i kod tebe se sakriti. Pa već sutra ustat ću, navući masku borca za egzistenciju, već sutra ću pokušati opstati, tući se, nuditi, pozicionirati, sastajati s ulizicama koje odlučuju o tebi i meni. I našoj djeci. Već sutra moram se smješkati govnima i poltronima. Nekad najgorim đacima u razredu, antitalentima i papcima koji mi mogu produžiti život našoj maloj obitelji. To je sutra. Njih ću trpiti i zbog nepravde plakati sutra.
Zato mi daj malo mira na koži tvojoj, daj mi miris žene i parfema koji mi srce i žile smiruje, daj mi tu isparavajuću tabletu smirenja. Daj mom mozgu, umornom od jurnjave i borbe, da prebaci na rezervu, da utihne, prestane računati. Daj da strah moj na trbuhu tvom nestane. Drži me za glavu. Mazi me tim tankim prstima samo par minuta. Dok ne otplovim. Kao vojnik koji dušu predaje. Tako me drži. Kao svog umornog vojnika koji radije umire nego da nastavi muku. Sakrij me, ženo draga, među dlanove. I tako drži. Da utonem u mir. Svjetlo će se ulice na stropu sjene crtati. Ti ćeš tiho disati. I mene maziti. Dok ne odem tamo gdje briga nema, dok ne potonem tamo, s druge strane vlastitih misli.
Vojnik je tvoj umoran. Daj mu da se osjeća k’o dijete. Zagrli mu glavu. I ne puštaj. Ti si sve što noćas imam. Ti si moje krvlju toplom natopljeno skrovište, moj dragi rov. Ti si moja crkva, mojih suza hram. Ti, draga ženo. I sama ispaćena, i sama umorna od ludog opstanka. Slabiji sam, jesam. Trebam te, jako, priznajem. I nemoj sutra nikome reći kako sam slab.
To nije dobro za posao.