Intervju Josipa Manolića u prošlom broju Nacionala, u kojem je izjavio da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bio doušnik Udbe, kao i sve popratne reakcije, s pažnjom je pratio i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Osim što su on i Manolić s Tuđmanom bili u užem vodstvu HDZ-a u vrijeme stvaranja samostalne i suverene Republike Hrvatske te što su obojica obnašala dužnost hrvatskog premijera, Mesiću i Manoliću zajedničko je i to što su u jednom periodu usko surađivali s današnjim predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom koji im je bio neposredno podređen.
Karamarko je Manoliću, dok je bio predsjednik hrvatske vlade, bio šef kabineta. Na toj dužnosti Karamarko je ostao i kad je premijer postao Franjo Gregurić, ali uskoro je prešao na dužnost šefa kabineta tadašnjeg predsjednika Sabora Stjepana Mesića. S Mesićem je Karamarko i kasnije ostao povezan pa je postao voditelj njegova izbornog stožera u predsjedničkoj kampanji 2000. godine. Ta kampanja uvelike je bila bazirana na distanciranju od dijela politike i načina vladanja Franje Tuđmana. Nakon Mesićeve pobjede Karamarko je postao savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika te šef Ureda za nacionalnu sigurnost, središnje državne obavještajne službe u vrijeme vlade Ivice Račana.
S Mesićem se razišao 2002. i iz državne službe otišao u privatni sektor. Sve do dolaska Ive Sanadera na vlast. Tada je Karamarko, 2004. godine, postavljen na čelo Protuobavještajne agencije (POA), ali to opet ne bi mogao postići bez suglasnosti tadašnjeg predsjednika Mesića. Iako je Stjepan Mesić o svom odnosu s Karamarkom već više puta šturo govorio, između ostalog i za Nacional, sada je prvi put u razgovoru za Nacional detaljnije progovorio o tome kako on vidi neke dijelove Karamarkove političke prošlosti, posebno se osvrnuvši na Manolićeve optužbe da je bio doušnik Udbe.
NACIONAL: Imate li saznanja o tome da je Tomislav Karamarko bio doušnik Udbe, kako je prošlog tjedna za Nacional izjavio Josip Manolić?
– Teško mi je reći jer ja ni za koga ne znam pouzdano je li radio za Udbu, ali mnoga već spomenuta, kao i neka druga imena, pojavila su se u jednom razgovoru Manolića i Tuđmana kojem sam i ja prisustvovao. U tom razgovoru Manolić je spomenuo ime Tomislava Karamarka u tom kontekstu. No kako Karamarko u to vrijeme nije bio radikal u onom smislu u kojem su to bili brojni drugi, na to se nije posebno obraćala pažnja. U vrijeme osnivanja HDZ-a 1989. godine, Tuđman je predložio da HDZ u nazivu nema riječ “stranka“ već “zajednica“; mislio je da postoji mogućnost da tadašnja vlast zabrani osnivanje stranke jer to zakonom nije bilo dozvoljeno. Dakle, da se zabranilo osnivanje stranke, zajednica bi ostala djelovati kao takva. Zato je prihvaćen Tuđmanov prijedlog da se stranka zove Hrvatska demokratska zajednica.
Postojala je ideja da se organizira tiskanje jednih opozicijskih novina preko kojih bismo mi slali svoje poruke javnosti. No kako su se stvari u svijetu brzo odvijale, nakon rušenja Sovjetskog Saveza stvari su se i ovdje ubrzale. Bilo je jasno da s Miloševićem nema nikakve mogućnosti za dogovor jer on nije htio ni federaciju ni konfederaciju, već “veliku Srbiju” i bilo je jasno da moramo ići na definitivno rješenje. E sad, tu je bilo puno euforije, u priču se uključivalo sve više ljudi, mnogi od njih bili su preglasni i njihove izjave bile su kontraproduktivne. Tražili su nemoguće stvari, tražili su odmah proglašenje samostalnosti, ulazak u Ujedinjene nacije, prijem u ovo, prijem u ono.
Takvi nam nisu pomagali jer su njihovi zahtjevi u tom trenutku bili preradikalni. Za neke od tih ljudi znali smo tko su, za neke nismo znali. Uglavnom, u jednom našem razgovoru Tuđman, Joža Manolić i ja konstatirali smo sve te okolnosti. Joža je tada rekao da se ne treba plašiti ovih koji su radili za KOS ili za Službu državne sigurnosti. “Oni su sada najaktivniji”, rekao je, “jer su oni na zadatku. Nama oni koriste jer su hrabri i govore mnoge stvari koje ljudi žele čuti, a njima se, s druge strane, ništa ne može dogoditi. Jer ako stvar ne uspije, ti najglasniji moći će reći da su djelovali po zadatku i neće snositi posljedice, a ako stvar uspije, oni će biti prvoborci. Prema tome, svakako su zaštićeni.“
NACIONAL: A kako se tu uklapa Karamarko, kad se on pojavio?
– Joža je iz tih pojedinih izvora spominjao dosta imena. Ne bih sada govorio o tim imenima pojedinačno, ali spominjao je njih puno i upravo te koji su bili najradikalniji. I na tome je stalo. Te najradikalnije pokušavali smo umiriti. U međuvremenu nije uspjela ideja da idemo na “oročenu” konfederaciju koja bi trajala tri do pet godina, pa smo se odlučili za samostalnost Republike Hrvatske. Od onih koji su bili posebno radikalni, neki su s vremenom otpadali ili su otišli u neke druge stranke, a neki su se zadržali – čak su bili u vrhu.
(Izvor. Nacional)