Piše: Vedrana Rudan/Rudan.info
Kamene uske uličice, miris mora i ribe, Riva, ručak u “Hvaranina”, tržnica, ribarnica… Grad u kome su živjeli Smoje, Senjanović, i meni najdraži od njih Predrag Lucić, bio je i ostat će moja velika ljubav.
I ne, ni ovaj najnoviji napadaj divljaka koje ja ne želim zvati “Splićanima” neće u meni ubiti ono što osjećam prema gradu koji volim. Pa ipak, kako je moguće, kako je moguće da se u Splitu koji je u međuvremenu postao grad iz snova za milijune svjetskih putnika dogodi ovakav zločin?
Nekoliko dječaka iz Srbije došlo je u moj grad igrati vaterpolo utakmicu. Nisu shvatili, nitko im nije objasnio, da ne smiju prošetati do Rive u dresu svoje ekipe jer bi im netko zbog toga mogao šipkom razvaliti glavu.
Dječacima iz Srbije to možemo “oprostiti” jer su mladi, što oni znaju? Bih li ja, ovako stara, da mi je to netko rekao, mogla u to povjerovati?
Bih. I rekla bih toj djeci, još u Beogradu, ne odlazite, ako odete možete ostati bez glave. I da, moramo bit fer prema građanima i građankama Splita. Ovo se moglo dogoditi u bilo kojem hrvatskom gradu. Trenutna hrvatska vlast nam sustavno poručuje, u mržnji je spas.
Pogledajmo što se dešava u Saboru. Naš premijer pripadnike jedne od parlamentarnih stranaka naziva “miševima”, član iste stranke njega naziva “štakorom”. Premijer se na to podrugljivo smiješi jer zna da mu, ovako bahatom, ovako pokvarenom, ovako ciničnom i beskrajno nekompetentnom, nitko ne može ništa.
Možemo li, hoćemo li zaboraviti scenu kad je naš premijer, okružen zaštitarima, nasrnuo na člana Sabora u namjeri da ga prebije?
On i jedan od najvećih hrvatskih kriminalaca, da ne prljam ekran imenom gospodina gradonačelnika, dogovorili su se. Premijer će gradonačelnika razbojnika čuvati od zatvora, “štakor” hrvatsko pravosuđe drži u džepu svog skupog odijela, gradonačelnik će mu uzvratiti uslugu kradući od stranaka i strančica štakorčiće koji će premijeru i njegovoj stranci omogućiti da oglodaju Hrvatsku do kosti.
Nikad Hrvatskom nije vladala ovako gadna ekipa. Neka nas bude i strah i sram. Možda ipak, neka nas bude strah. Mi koji smo potomci onih koji su stoljećima živjeli na ovim prostorima ne možemo učiniti ništa, a većina od nas nije kriva ni za što.
Oni imaju pravosuđe, vojsku, policiju, medije. Oni nam na sve moguće načine prodaju tezu kako su nam jedini pravi neprijatelji “četnici”. I onda kad “četnici” imaju dvadesetak godina, i onda kad igraju vaterpolo i onda kad otvorena srca, zaljubljeni u sport, dolaze u najljepši hrvatski grad.
Kad se dogodi tragedija, kad neki od “huligana” popuši priču zato jer je neobrazovan, glup ili samo zao, usto siguran da mu zločin neće doći na naplatu, onda se i štakori i štakorica krenu glasno zgražati nad počinjenim zločinom.
Kao da su zločinci oni koji u rukama drže čeličnu šipku, a ne gospođa koja na Pantovčaku razgledava periku ili Štakor koji se ovih dana upustio u rješavanje izbora u Venezueli. On i Venezuela?! Američka, gadna, muha podrepuša nešto misli o svjetskoj politici. Misli? Čime?
Zato, ne osuđujmo dečke koji su krenuli pobiti “četnike”. Nemaju oni ništa s tim. Slušaju glas svojih i naših gospodara.