Piše: Emil Karamatić/BHRT
Trojica nacionalističkih lidera toliko vole koketirati sa ratnim tragedijama da razuman čovjk ne može ništa drugo misliti nego da upravo takvim postupcima njih trojica, narodima dragih, barem tako izbori kažu, ne čine ništa korisno, osim što svoj politički biznis drže na nogama.
Ako je s jedne strane, vjernici i teolozi bi rekli – Bog, koji simbolizira život, a ja im osobno vjerujem, a sa druge strane vrag, kome ratna djelovanja i pripadaju, također bih im vjerovao. Je li pomalo začuđujuće da se i na jednoj i na drugoj strani obilježavanja nalaze isti ljudi. Možda za čuđenja u ovakvoj državi nije ali šizofreno jeste. Ljudima koji jedan dan slave Boga a već drugi dan slave vraga, ili su i s jednim i drugim u istovremnoj molitvi, definitivno nije lako. Ili je obraz već odavno prestao biti mjera uljuđenosti…. Prije da je to.
Ovaj fenomen je podavno izašao iz domene teološkog djelovanja. Psiholzi i psihijatri su nemoćni a povjesničari će nažalost morati sačekati najmanje sto godina da iz bliske prošlosti s kojom smo emocionalno vezani uđemo u daleku prošlost kada među živima više ne budu svjedoka događaja. Do tada će glavnu ulogu imati loši ljudi, vješti prevaranti i manipulatori koji su davnih devedesetih znali da je rat sjajna prilika za nekontroliranom zaradom. Danas još bolje znaju da je uporno manipulativno obilježavanje svakog detalja iz istog tog rata, te spominjanjm naših heroja i njihovih ratnih zločinaca, sa sve tri strane, i tako u krug, ništa drugo nego učvršćivanje prevaranstkih političkih pozicija.
Lako bismo da je jedan dan u našim životima takav. Nažalost, ne, nije. Svaki dan, svaki mjesec i sve godine naših života su takve, a trideset ih skoro prođe. (Parafrazirat ću Balaša, ne sjetih se boljeg,) Toliko se trude i možemo im čestitati na učinkovitosti da nam u glavama više odzvanjaju imena ratnih zločinaca – ubica nego ptica. U ljudskoj prirodi spominjanje ubica izaziva gnjev. A gnjev je reče poznati pisac najjači pokretač, a ja bih samo dodao, ovima što im tepamo imenima narodnih vlasti. Njihovi bijedni mozgovi ne mogu podnijeti spominjanje imena i prezimena žrtava. Imena im organizam učine nemoćnim. Neefikasnim pred narodnim masama. A pred njima izgledati nemoćno, za bosanskohercegovačku trojku je veća tragedija od onih zbog kojih se okupljaju na godišnjicama.
Na kraju bi ste mogli prigovoriti – pa i Europa obilježava Dan pobjede… Da obilježava. Ali razlika je velika. Njihovo obilježavanje slavi pobjedu nad fašizmom i ujedinjenu Europu, dobar život i svjetlu budućnost.
Slave sve ono što mi nismo, niti možemo sa ovakvim političarima i politikama za dugo postati.
{youtube}cePdkywY93A{/youtube}