Piše: Boris Dežulović/N1
Prije točno osam godina, u vrelo ljeto 2010., Hrvatsku je šokirala novinarka HTV-a Dijana Čuljak Šelebaj – dobro, to se tako kaže, vole mediji šok i nevjericu, iako nikakvoga šoka i nevjerice tu nije izmjereno – hladnokrvno u Dnevniku 3 upitavši gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića koliko su omiškom turizmu problem Bosanci. „Koliki vam problem, recimo u Omišu i općenito na južnom Jadranu, predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše i ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?“, pitala je HTV-ova isljednica ravnim glasom, kao da gradonačelnika pita koliki su Omišu problem povlačenje azorske anticiklone i oborine usred ljeta.
Točno godinu dana kasnije, u vrelo ljeto 2011., Hrvatska je ponovo bila kolokvijalno šokirana kad je lokalni tjednik Makarsko primorje na naslovnoj stranici najavio turbosenzacionalni šok i nevjericu: „Gosti koji su višak!“, urlao je masno otisnut naslov, s podnaslovom „Vikendom tisuće posjetitelja iz BiH preplave naše plaže!“. „Bolji je jedan gost koji će dnevno ostaviti petsto eura nego njih deset koji će ostaviti po trideset, ili njih nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze iz BiH na jednodnevne izlete“, na prste je izračunao izvršni urednik tjednika Ivo Ćurković. „Turizam je na ovaj način u problemima. Radi se o kampanjskim gostima koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i eliminirati. Dođu, zauzmu mjesto na plaži, kupaju se i ugodno provedu dan, eventualno se tuširaju, mokrenje obavljaju u moru, a WC koriste samo u krajnjoj potrebi.”
I Dijana i kolega joj Ivo svoj su nadmoćni šovinizam pravdali omiljenom advokaturom šovinista: vađenjem iz konteksta. „Moja izjava je izvučena iz ekonomskog konteksta, to se zove ‘pakiranje’. Kako možete spominjati šovinizam kad sam govorila o ekonomskoj kategoriji turista, onih koji dolaze na jedan dan i ništa ne troše?“, objasnila je u Novom listu iznenadjena i uvredjena gospodja Dijana. Može li gluplje? Može: da su njegov naslov i podnaslov o „gostima viška iz BiH“ izvađeni iz konteksta u intervjuu vlastitim novinama potvrdio je tada i iznenadjeni i uvredjeni kolega Ćurković, čovjek koji je naslov i podnaslov o „gostima viška iz BiH“ sam sebi izvadio iz konteksta i stavio na naslovnu stranicu. I on je, naime, govorio o „ekonomskoj kategoriji turista“, objašnjavajući kako to nije njegovo privatno mišljenje, već analiza Studije o upravljanju gradskom plažom, koju su gradske vlasti naručile od jedne zagrebačke konzultantske kuće.
„Studija kaže kako je u udarnim terminima na makarskoj gradskoj plaži dvadeset tisuća posjetitelja. Zbog male površine na svakog posjetitelja otpada samo 1,5 m2. Svjetski standard je 6 m2. Zato se u studiji predlaže da se broj posjetitelja smanji na oko osam tisuća. Time se daje do znanja da je čak dvanaest tisuća posjetitelja plaže višak. Nisam to rekao ja, nego Studija o upravljanju plažom“, zaključuje Ćurković svoju obranu, zaključivši je prekrasnim neoliberalnim psalmom: „A tko će biti višak, odlučit će onaj tko bude upravljao plažom.“
Turistički je nacizam, vidjeli smo tada, ekonomska, a ne ideološka kategorija. Taj nacizam ne dijeli narode po krvi: njegov je RH-faktor ekonomska „nula pozitivno“: „nula negativno“ je, jebiga, BiH-faktor. A on se „ne može izbjeći i eliminirati“. Ili ipak može?
„Neke njemačke studije o upravljanju plažama pokazale su da je, uz dobru organizaciju, to ‘izbjegavanje i eliminiranje’, ekonomskim rječnikom Endlösung, odnosno ‘konačno rješenje’, sasvim izvedivo“ – neukusno je tada u Slobodnoj Dalmaciji jedan trećerazredni novinar, mrzitelj svega što počinje sa H, komentirao besprizorni nacizam prema onome što se u našem turizmu zove „nekvalitetnim gostom“, a u ekonomiji Trećeg Reicha Untermensch, ili „niža rasa“. Uostalom, potpuno istim rječnikom – kao o onima koji samo „smetaju“, „zauzimaju mjesto“, „ništa ne troše“ i ničim ne doprinose nacionalnoj ekonomiji, sve „predlažući da im se smanji broj“ – govorio je i Hitler o Židovima.
„Nezgodna je, međutim, narav ekonomskog nacizma što, kao svaki, ima i kategoriju domaćih izdajnika. Od onog trenutka kad više nije važno je li nekvalitetan gost Bosanac ili Poljak, nije naime više važno ni je li Hrvat“, pretenciozno je prije sedam godina svoj komentar turističkog Rajha zaključio onaj mrzitelj svega što završava sa H: „Kad ‘onaj tko bude upravljao plažom’ bude odlučivao tko su ‘gosti viška’, neće, vjerujte, tražiti domovnicu.“
Prije koji tjedan – točno sedam godina otkako je urednik Makarskog primorja upozorio na „kampanjske goste iz BiH koji dolaze na jednodnevne izlete“ – predsjednik Gradskog vijeća Novog Vinodolskog Neven Pavelić ovako se ministru turizma požalio na najezdu autobusa s vikend-kupačima, što se ljeti spuštaju iz Zagreba: „Novi Vinodolski se diže na razinu četiri zvjezdice, ali teško to može funkcionirati uz jednodnevne izletnike koji donesu sa sobom sve što im treba od hrane i pića, potrošači su nikakvi, leže po parkovima.
Postoji li rješenje?“
„Postoji li rješenje?“ Naravno da postoji.
Prije koji dan – točno, eto, osam godina nakon što je urednica HTV-a hrabro progovorila o „problemu jednodnevnih gostiju koji se spuste iz Bosne i Hercegovine“ – Gradsko vijeće Crikvenice donijelo je odluku kojom autobusi s jednodnevnim izletnicima više neće moći ulaziti u grad bez godišnje vinjete koja košta okruglih pedeset hiljada kuna! Izleti iz Zagreba i unutrašnjosti, osobito popularni među umirovljenicima i studentima „slabijeg platežnog stanja“, protjerani su iz Crikvenice zbog, kako je objašnjeno, „uvođenja reda“.
Na ovom mjestu ide, naravno, ona – „Najprije su došli po jednodnevne izletnike iz Bosne, a ja se nisam bunio jer nisam Bosanac“. Glasoviti je poučak pastora Martina Niemöllera, međutim, odavno već izlizan i potrošen, a i odveć neugodno asocira na nacizam. Ovo je, naprotiv, ekonomija, ništa osobno, samo Studija o upravljanju plažom. A u studiji o upravljanju plažom nema Bosanaca i Hrvata, ima samo „gostiju koji će dnevno ostaviti petsto eura“ i onih „nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze na jednodnevne izlete“.
Nije, eto, dugo trebalo, pa da se kao „ekonomska kategorija turista“ među „gostima viška“ nađu i rođeni Hrvati, svoji na svome, na svome „sinjem moru“. Lako je biti pastor Niemöller nakon Drugog svjetskog rata, pa nam sad izgleda toliko očito: onih „nekoliko stotina ili tisuća koji vikendom dolaze na jednodnevne izlete“ – „kampanjski gosti koji smetaju, ali koje se ne može izbjeći i eliminirati“ – bila je upravo leksikografska definicija „domaćeg gosta“.
Od tog trenutka, međutim – od trenutka kad više nije važno je li nekvalitetan gost Bosanac ili Hrvat – nije više važno ni je li kupač na plaži domaći gost ili domaći domaćin, je li iz Zagreba ili Crikvenice, iz Siska ili Omiša, iz Imotskog ili Makarske: kad „onaj tko bude upravljao plažom“ bude odlučivao tko su „gosti viška“, neće, vjerujte, tražiti osobnu iskaznicu. U ekonomskim studijama postoje varijante u kojima je gost neisplativ, ali ne postoje one u kojima je isplativ domaćin. Da nije izlizano i potrošeno, sad bi išlo ono – „Onda su došli po kupače iz Zagreba, a mene je bolija kurac jer nisan iz Zagreba.“
Bit će, naime, lako biti pastor nakon rata: po Studiji o upravljanju plažom, onaj što „ništa ne troši i ne zauzima apartman, a zapravo zauzima mjesto na plaži koje pritom nisu niti platio“ – što samo „dođe, zauzme mjesto na plaži, kupa se i ugodno provede dan, eventualno se tušira, mokrenje obavlja u moru, a WC koristi samo u krajnjoj potrebi“ – upravo je leksikografska definicija Dalmatinca.
Svoga na svome.