Piše: Akademik, prof.dr. Slavo Kukić
Iskreno, ne vjerujem. Jer, to bi značilo da i zapadnim nam susjedima prijeti opasnost pretvaranja države u kolektivnu ludnicu. A BiH, ruku na srce, svaki dan na to sve uvjerljivije asocira – i to, ne u jednom njezinu dijelu nego od Save do mora, i od Une do Drine. Da je u ludnicu uporno nastoje pretvoriti etnofilozofije, to i nije kakva novina. Pitanje može biti samo otkuda je u svakom konkretnom momentu ta vrsta impulsa najsnažnija – iz Banja Luke, Sarajeva ili Mostara. A da oni dolaze sa sve tri adrese – dolaze, i to svakog u Boga dan.
Ta vrsta ambicija se, međutim, radi li se o BiH, danas dade prepoznati i iz institucija države. Nedavno, primjerice, Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće svoju poziciju u vertikali moći pokuša iskoristiti kako bi utišalo kritičku javnu riječ o onome što samo čini – onu s Federalne televizije i njezinih političkih magazina posebice. A do sada, treba biti pošten, ta vrsta iskakanja i nije bila česta pojava.
Logika „što gore to bolje“ se s vremena na vrijeme, na koncu, u BiH potpiruje i izvan njezinih granica. Najnoviji beogradski poticaji, koji zbog, u novijoj povijesti ni po čemu dobrom zapamćene velikodržavne ideologije ignoriraju čak i odluke Ustavnoga suda ove zemlje, u prilog tome najzornije svjedoče.
Teško je, prema tome, da najnoviji cirkus metkovićkog psihijatra Hrvatsku može gurnuti u stanje ambijenta na kojeg ovdje već odavna navikosmo.
Iako, njegov predizborno-postizborni „performans“ daje za pravo dvojbama koje prije nekog vremena i sam iznesoh. Netom nakon obznanjenih rezultata izbora za hrvatski Sabor, podsjetio bih, napisah kako bi hrvatski delirij novinom na tamošnjem političkom nebu mogao brzo splasnuti, pa i ustupiti mjesto razočarenju – i kako bi se moglo pokazati da se, prije no o MOST-u, radilo o nekoj vrsti pontona, na brzinu sklepana objekta za forsiranje rijeke kojemu trajnija uporaba ni nije bila namijenjena.
Uz tezu da, što se BiH tiče, MOST ne može biti ni uzor, ni ključ rješenja, napisah tada i još nešto – a kasniji tijek događanja mi svakim danom daje sve više za pravo – kako je stil, kojeg prakticira prvi čovjek nove hrvatske partije, koji je po profesiji psihijatar, na ovim prostorima već upoznat.
U pitanju je, da ne duljim, stil psihijatara koji obilježiše jedan od najružnijih dijelova novije povijesti, na prostoru BiH i Hrvatske posebice – i zbog kojega je nerijetko moguće čuti da su psihijatri na ovim prostorima najgore što politika može iznjedriti. Stil, da budem još precizniji, koji građane rođene zemlje tretira ozbiljnim psihijatrijskim slučajevima, a zemlju samu laboratorijem za vlastite psihijatrijske eksperimente.
Prisjetimo se, uostalom. Nitko ozbiljan, prije otvaranja zvanične predizborne kampanje, MOST-u nije davao velike šanse – jer, sva istraživanja javnog mnijenja su ga zaustavljala na četiri-pet saborskih mandata. No, dogodilo se ono o čemu ni u njemu samom nisu sanjali – da su predviđanja prebacili za, vjerovali ili ne, četiri-pet puta.
Čemu sve to zahvaliti? Neslaganju s filozofijom vladanja dviju vodećih političkih partija svakako – ali i predizbornim trikovima prvog „pontonaša“. Biračko tijelo je, da pojednostavim, po zakonu psihologije gomile reagiralo na predizbornu izjavu metkovićkog psihijatra – usto, i ovjerenu kod javnog bilježnika.
A u njoj piše da se MOST neće pridružiti ni HDZ-u ni SDP-u – i da će on, dogodi li se to, „podnijeti ostavku na mjesto predsjednika“ stranke, a „svoj eventualni saborski mandat staviti MOST-u na raspolaganje“.
Rezultat izbora je poznat. Glasovi birača su utrženi – a onda je došlo vrijeme za drugi dio scenarija pomahnitalog psihijatra s građanima, vlastitim glasačima posebice, kao psihijatrijskim slučajevima. Od prvog dana – umjesto da ostane dosljedan predizbornom obećanju – on ulazi u realizaciju plana kako sada, nakon izborne prijevare, do samog Olimpa. I sve to sirotu svijetu prodaje na, rekao bih, krajnje nemoralan način – koji je, ako je po istraživanjima suditi, u prvi mah izazvao čak i dodatnu potporu obična svijeta.
Ali, kako vrijeme odmiče, u vodu padaju poruke kako se MOST neće opredjeljivati ni lijevo ni desno, kako neće pomagati ni HDZ-u ni SDP-u da se dokopaju vlasti – i kako mu vlast i inače nije u prvom planu. Svakim novim danom, sasvim suprotno, sve jasnije postaje kako je vlast, i to strukturirana na samo jedan način – na način kojeg mu izdiktira sami vrh Crkve u Hrvata – jedino što grupu oko metkovićkog „pontonaša“ pokreće.
Istina, put do toga je bio ispunjen višetjednim bacanjem prašine u oči svjetini – i ucjenama s kakvima se hrvatska politika u četvrt stoljeća dugom vijeku višestranačke demokracije nikada prije nije sretala. Startalo se, naime, pričom o tripartitnoj koaliciji kao jedinom scenariju kojim je moguće izbjeći nove izbore.
A onda je logika široke nacionalne koalicije zamijenjena dualnim razgovorima, malo s HDZ-om, malo s SDP-om – i stvaranjem dojma kako ih ne zanima ideološka potka ni jednih ni drugih. I kako ih okupira jedino spremnost na promjene – koje, pokaza se naknadno, podrazumijevaju i ultimativno prihvaćanje vlastitih im kadrovskih križaljki.
U konačnici se, međutim, ispostavi da je sve to bila dimna zavjesa kako bi se došlo do rješenja koje je dogovoreno davno prije izbora. Jer, lideru SDP-a, primjerice, pomogla nije ni gotovo sluganska kooperativnost u odnosu na krajnje ucjenjivačke zahtjeve, činjenica da je pristajao bukvalno na sve – da MOST dade mandatara, ali i da uzme još osam ministarstava, Hrvatsku narodnu banku, Državni ured za upravljanje državnom imovinom i tko zna što još ne. Ali, ni tada nije išlo.
Mandatar je, usprkos svemu navedenom, kada to više nitko nije očekivao, i to u samo nekoliko sati dogovoren s drugima – Karamarkom i njegovima – i svemu tome smetnja nije bila ni činjenica da ga nije predložio MOST nego HDZ, pa ni to da čitavu igru oko sastavljanja vlade ne vodi MOST nego HDZ.
Sve to je, dakako, izazvalo razočarenje s kakvim, po svemu sudeći, kalkulirao nije ni metkovićki psihijatar. Facebook stranica MOST-a je, da skratim, danima zatrpana tisućama negativnih komentara. Ali, pomahnitalog režisera na korekciju ne tjera ni to. On, naprotiv, i danas uvjerava hrvatske građane kako mu ni na kraj pameti nije biti u koaliciji ni s lijevima ni s desnima. I da je, ovo što s Karamarkom dogovori – zamislite bezobrazluka, pa i podcjenjivanja inteligencije vlastita naroda – tek suradnja, nikako ne i preuzimanje zajedničke odgovornosti za budućnost zemlje.
I ne samo to. Psihijatar se svojom božićnom čestitkom ponovo sprda s vlastitim biračima – a i, dojam je, narodom u cjelini. Jer, ono što čini, a što je uzrok i kolektivnoj depresiji, opravdava psihijatrijski skovanim „umotvorinama“ o morskim psima koji nadiru sa svih strana. No, ništa od toga – jer, tu su on i njegovi „pontonaši“. Koalicija Hrvatska raste nam, poručuje tako, „nikada neće zaboraviti jer smo im uništili priliku da produže četverogodišnji nerad. Jedan dio javnosti nas gađa kamenjem jer se osjeća prevarenim, a naš trenutni partner u sporazumu o reformskoj vladi, Domoljubna koalicija, zasigurno nas smatra Mostom za dolazak na vlast“.
Ali, ni njima, Karamarku i morskim psima oko njega, psihijatar neće dopustiti da čine što im volja. Dapače. Odustanu li od reformi i promjena, i dopuste li uhljebljivanje i kriminal, okrenuti će leđa i njima – kao, eto, i Milanoviću i njegovu društvu.
No, pomahnitali psihijatar je zaboravio na jednu „sitnicu“ – da se siroti narod žednog preko vode može prevesti jednom, kao što ga je preveo na dan izbora, ali nikako ne i svaki dan ponovo. Da, hoću reći, Hrvatska nije BiH – u kojoj se s narodom na isti način sprdati uspijevaju više od dva desetljeća – i da je, u usporedbi s BiH, puno teže osmisliti scenarij kojim bi se od Hrvatske uspjelo napraviti kolektivnu ludnicu na duži rok. Iako, iskreno govoreći, ni to nije nemoguće. Uostalom, u prilog tome govori i iskustvo posljednjih hrvatskih izbora – i sve ono što, kod zdrave pameti dakako, čini najnoviji hrvatski „ponton“ i njegov kormilar, njegov prvi „pontonac“.