Socijalni odnosi, počevši od intimnih obiteljskih pa sve do onih ekonomskih, religijskih, političkih, vojnih i inih… počivaju najvećim dijelom na znanju koje sudionici imaju jedan o drugome, ali veoma često i na potpunom nepoznavanju drugoga, na načelu “čula – kazala”, kaže prof. dr. sc. Ivan Markešić, sociolog religije iz Zagreba, prenosi Glas Slavonije.
– Ljudi u svojim iskazima žele biti i ostati diskretni, tajnoviti, suzdržani; izbjegavaju izravna sučeljavanja s onima s kojima se ne slažu, a sve da oni drugi iz njihova lažnoga govora ne bi otkrili pravo stanje stvari kod njih samih. To se, kako navodi Jürgen Kaube, odnosi kako na bračne parove, tako i na šefove i zaposlenike ili čak na predstavnike država. Time dolazimo do zaključka da smo mi društvo lažova, lažljivaca, odnosno “lažno/lažljivo društvo” i da kao takvi funkcioniramo; ljudi lažu jedni drugima kako o sebi tako i o drugima. Psiholozi su izračunali “da prosječan čovjek u jednom danu izrekne oko 200 laži”. Lažemo čim zinemo!
Laž je, dakle, u temelju društvene komunikacije. Njome se sociologija bavi već dugi niz godina. Podlogu za utemeljivanje sociologije laganja dao je njemački sociolog i filozof Georg Simmel (1858. – 1918.) ponajprije u tekstu iz 1899. “O psihologiji i sociologiji laži” (Zur Psychologie und Soziologie der Lüge) potom u tekstu “Tajna i tajno društvo” (Das Geheimnis und die geheime Gesellschaft) objavljenom u knjizi “Sociologija” iz 1908. godine. Simmel se i u jednom i u drugom tekstu bavi pitanjem koliko je iskrenosti potrebno za funkcioniranje društvenog života i koliko iskrenosti to društvo može “podnijeti”.
Danas, umjesto o laganju, govorimo o “igri uloga”, za što je paradigmatičan primjer diplomacija. Jer, igra uloga oslobađa pojedince od optužbe da lažu, zapravo ona ih nuka da predstave samoga sebe na način da drugi (po)vjeruju da oni to jesu što zapravo nisu. Tu temu posebno je obradio američki sociolog Erving Goffman (1922. – 1982.) u djelu “Predstavljanje sebe u svakodnevnom životu” (The Presentation of Self in Everyday Life, 1959). A boljeg primjera u današnjem vremenu za predstavljanje samoga sebe u svakodnevnome životu nema od društvenih mreža koje potvrđuje postavku američkog etnologa Ralpha Lintona (1893. – 1953.): “Pojedinac se ne pretvara, već se ponaša na različite načine, primjerice kao konobar, otac, tužitelj ili birač, za što se ne mora pravdati.”
GRIJEH, ALI NE SMRTNI
Među biblijskih sedam smrtnih grijeha, kako ih definira religijska praksa, izostalo je laganje, odnosno izrijekom se ne spominje. Ili je laganje “skriveno” u okvirima evidentiranih grijeha poput oholosti, zavisti itd. Vaš komentar?
– Točno! Laganje nije navedeno među sedam smrtnih grijeha. Negdje se to, čini mi se, u nabrajanju “zametnulo”. Moguće je navoditi različite razloge zašto je to tako. Pretpostavljam da su i pisci “svetih knjiga” bili svjesni čovjekove potrebe da u određenim okolnostima ne govori istinu, da laže. Laganje je bilo jedan od oblika društvene komunikacije. Ljudi su lagali svejedno na posljedice koje je laganje imalo na njih, ali i na danu društvenu zajednicu, odnosno njezine članove. Ali, kako znate, svjedoci smo da mi svi, a i ljudi oko nas koje bolje ili manje poznajemo, lažu, da su skloni lagati, da ne žele reći istinu, odnosno da izbjegavaju reći istinu.
Zašto je to tako, pitanje je na koje je teško dati ispravan odgovor. Laganje je socijalni, društveni čin, čin koji pojedinac ili grupa uči, stječe i dalje prenosi. Laganje nije urođeno kao npr. boja kože ili krvna grupa. Njih ne možemo promijeniti. Na tek rođenom djetetu ne možemo prepoznati da jest ili da će biti lažac, da će biti spremno lagati. Odnosno na nerođenom djetetu ne možemo utvrditi koje je nacionalnosti. Čovjek na ovaj svijet dolazi kao neispisana ploča – “tabula rasa”. A to znači, laganje je društveni proces, proces u kojemu se pojedinac kao društveno biće uči i nauči lagati, proces u kojemu se pojedinac nauči ne govoriti istinu, proces u kojemu pojedinac upoznaje dobre i loše strane laganja, ali i istinitog govorenja. Upravo, prema tome se pojedinac odnosi, kalkulira hoće li i koliku korist ili štetu imati bude li govorio istinu ili lagao.
Zašto u nauku Katoličke Crkve laganje nije smrtni grijeh kao i svi ostali smrtni grijesi?
– Osobno, kao kršćanin vjernik, smatram – a o tome sam već više puta govorio – da grijeh kao takav ne postoji, pa ni takozvani “smrtni grijeh”. Naime, kolikogod to bogohulno zvučalo, čovjek se rađa kao bezgrešno biće, kao biće bez grijeha. Govor o tzv. istočnome grijehu mitski je govor biblijskog čovjeka. Mitovi su ljudima, pa i mit o smrtnome grijehu, bili potrebni za strukturiranje društvene stvarnosti.
Mit o smrtnome grijehu u nekim društvima je društveno prihvaćen. Međutim, Svevišnji nije nikakav zločinac da bi kažnjavao nekoga samo zato što se rodio u ovom ili onom dijelu svijeta, što je ove ili one boje kože ili koje je nacionalnosti. Sakrament krštenja kojim se “briše” istočni grijeh je samo jedna od bezbroj društvenih činjenica. Grijeh je naučen kao i priča o njemu. Grijeh nije krvna grupa da bismo ga mogli mijenjati. Grijeh je, svejedno kako ga mi “gradirali”, uvijek društveno konstruiran, on je promjenjiv, fleksibilan.
Nažalost, hrvatska praksa, posebno kad je riječ o laganju, o govorenju i gradiranju što je istinito, a što neistinito, odnosno lažno, svakodnevno potvrđuje da sve to zavisi od toga kojoj političkoj opciji pripadate.
BOŽJI BLAGOSLOV
Kako razlučiti lažno od onoga što je istinito? Papa Franjo često izrijekom ustaje protiv laži, lažnih vijesti, dezinformacija koje dominiraju medijima, kao u slučaju pandemije (cijepljenje) i sada rata u Ukrajini. Vaš komentar?
– Svakodnevno se susrećemo s dvojbom, kako znati odnosno kako razlučiti lažno od onoga što je istinito. Papa Franjo, kao najveći i najžešći protivnik laži, laganja, neistina, obmana, svjestan je tih dvojba i stoga upozorava na njih, ne samo one u okviru vlastite religijske zajednice nego i šire. Breme laži koje nosi na sebi je teško. Međutim, laž je postala poveznica mnogih institucija, pa i Crkve, laž je postala povezna nit i hrvatskog društva i crkvenih ljudi u njemu. Jer, tko se to u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji usudio ustati u obranu pape Franje i laži koje o njemu kolaju? Na sramotu velike većine hrvatskih katoličkih svećenika i biskupa rijetki su ustali u obranu pape Franje kako bi upozorili da prihvaćanje nauka Katoličke Crkve podrazumijeva prihvaćanje društvenih i crkvenih okolnosti u kojima živimo. Jedan od njih, nadbiskup koadjutor Riječke nadbiskupije Mate Uzinić, nije se bojao reći da živimo u nekome novom i drukčijem vremenu u odnosu na ona u mnogočemu prevladana pretkoncilska vremena, da živimo u vremenu u kojemu je potrebno mijenjati već zastarjele oblike društvenog i crkvenog ponašanja. Nažalost, crkveni prelati, unatoč takvim upozorenjima, nadaju se da će papa Franjo, koji je u poodmakloj dobi, uskoro napustiti područje ovozemaljskog obitavanja i da će netko iz njihova okruženja preuzeti njegovu dužnost. Vjerujem da su se prevarili. Jer, promjene koje stižu sa Sinodskim hodom neće mimoići ni hrvatske kršćane.
Međutim, laž, odnosno otkrivanje laži može biti, i veoma često jest “Božji blagoslov”, posebno u Crkvi. Laganje o zlostavljanju maloljetnika u Crkvi pokrenulo je mnoga i teška pitanja. Laganje o zlostavljanju maloljetnika u Crkvi poljuljalo je povjerenje mnogih kršćana, a katolika posebno, u vodstvo Katoličke Crkve. Postavilo se i pitanje je li papa Benedikt XVI. lagao u svome iskazu o pedofiliji u procesima koji su vođeni u njegovoj nadbiskupiji u Njemačkoj…
KULTURA ŠUTNJE
Je li ta Platonova “filozofija laži” izdržala test vremena, da se tako izrazim? Drugim riječima, ako prihvatimo da postoji “plemenita laž”, koja bi i kakva bila njezina uloga u današnjem društvu?
– Svakako, Platonova “filozofija laži” ne samo da je izdržala test vremena nego je i usavršena, posebno u religijskim zajednicama. Kao primjer uzmimo samo najviše predstavnike religijskih zajednica. Bi li predsjednik Rusije Vladimir Putin mogao voditi tako užasavajuće ratne pohode na Ukrajinu da ga lažima ne hrani poglavar Ruske pravoslavne Crkve i njegovi istomišljenici kao i istomišljenici drugih pravoslavnih crkava. Ili budimo opet prizemni i svoji i odgovorimo sami sebi na sljedeća pitanja: Jesmo li čuli da je neki katolički ili pravoslavni svećenik, biskup ili kardinal/patrijarh u svojoj propovijedi ili neki imam ili pak reis u svojoj hutbi, unatoč pravomoćnim presudama kako Međunarodnoga suda u Den Haagu tako i domaćih sudova, govorio o zločinima “naših” momaka, o zločinima koje su “naši” počinili drugima, o traženju i davanju oprosta za počinjena zlodjela, bez obzira na to kojeg su nacionalnog i religijskog usmjerenja bili, svejedno jesu li Bošnjaci, Hrvati, Srbi ili Židovi. A da ne govorim o tome da bi netko iz religijskih zajednica tražio isključenje nekoga od zulumćara iz te “naše” nepatvorene religijske zajednice. Naprotiv, takvi ljudi su u najvećem broju postali nacionalni junaci, heroji, dika i ponos ne samo njihovih ratnih suboraca nego cijele nacionalne i njoj pripadajuće religijske zajednice. Njih se, pak, ostalim članovima zajednice preporučuje kao uzor koji bi trebalo slijediti u borbi za našu stvar. Ne, tih pitanja nema. Svi šute “kao zaliveni”! Rekli bismo, u Hrvatskoj – kad je riječ o “herojskim podvizima naših junaka”, prevladava “kultura šutnje”, kako u društvu tako i u Crkvi.
Zaključno – može li istina prevladati ili će laži i laganje ostati dominantne odrednice ovog, našeg vremena?
– Za istinu se treba (iz)boriti. Teška je to utakmica. Ali, nije unaprijed izgubljena. Na medijima je velika odgovornost kao i na političkim i crkvenim institucijama. Bilo bi važno “ostati svoj” i pokušati razdvojiti istinu od neistine. Mislim da kao društvo, kao društvena zajednica, ne možemo govoriti o apsolutno nepromjenjivoj istini. Istina se stvara u komunikaciji. Istina je uvijek na vagi, na klatnu društvene zbilje, na klatnu koliko mi kao pojedinci i kao zajednica možemo i uspijevamo objektivirati postojeću zbilju kao istinitu.