Piše: Akademik, prof. dr. Slavo Kukić
Do pucanja, međutim, i to isključivo zbog Tihićeve smrti, nije došlo. Procese je, naime, u svoju korist okrenuo njegov nasljednik – narodnosna struja je sve manje glasna, a SDA bi, po mojoj procjeni, u budućnosti mogla dobivati sve očigledniju nacionalističko-islamističku patinu. Što će, pak, posljedica toga biti ostaje za vidjeti. Objektivno, moguća su dva scenarija – da bošnjačko biračko tijelo takvoj filozofiji počne masovnije okretati leđa ili, u suprotnom, da cijenu, uz sve što je prisiljena trpjeti danas, počne plaćati BiH kao cjelina.
Unutarstranački rat dvaju političkih koncepata bi, nažalost, mogao određivati i budućnost SDP-a. Prethodnih godina ova stranka je, o čemu sam nerijetko i sam zborio, sve prepoznatljivije gubila identitet socijaldemokratske – i sve prepoznatljivije postajala društvo jednog lica, usto, po onome što se svo ovo vrijeme u medijima dalo i čitati i slušati, i sumnjiva morala. Rasplet smo priliku svjedočiti imali svi – prvo izborni krah, kojeg sam nedugo nakon lokalnih izbora i osobno prognozirao, a potom izvanredni kongres na kojemu je bivši lider natjeran na odstupanje.
Iskreno, želio sam vjerovati da je ta priča i završena – i da je SDP na putu povratka vrijednostima zbog kojih sam ga desetljećima i sam podržavao. Na to su, osim kongresnog „zahvaljivanja“ čovjeku koji je za ideološki sunovrat i najodgovorniji, upućivali i prvi potezi njegova nasljednika. Iz novog predsjedništva stranke su, ako sam dobro upratio, „počišćeni“ Lagumdžiji najodaniji, a potom je – što bivši lider ne bi učinio nikada – dobra volja pokazana i prema novoj stranci političke ljevice, nastaloj okretanjem leđa SDP-u njegova bivšeg dopredsjednika i značajnog dijela nekadašnjeg partijskog članstva. Prisjetimo se, uostalom, prethodnih dana i potpore kandidatu Demokratske fronte za mjesto potpredsjednika Federacije. U pitanju je, da ne duljim, gesta koja otvara vrata otopljavanju odnosa dviju političkih partija, u konačnici i jačanju političke ljevice na razini države.
Želio sam, ponavljam, vjerovati. Je li, međutim, priča s Lagumdžijom i njegovim devastiranjem SDP-a i završena? Za razliku od prije samo desetak dana, recimo, danas ni sam nisam siguran – i sve više mi se čini da sam, zbog ljubavi prema jednoj političkoj filozofiji, i sam požurio sa zaključcima. Jer, ono što se u tom vremenu dogodi, upućuje da bi unutarstranačkog rata još moglo biti – i da bi budućnost SDP-a mogla obilježiti neka vrsta političkog paralelizma, sličnog onom u SDA-u za vrijeme Tihića.
Otkud ova sumnja? Na tuzlanskoj sesiji Glavnog odbora, naime, SDP formira savjet kojeg do tada nije bilo – onaj za, ako dobro upamtih, strategiju razvoja države i društva. Na prvi mah, ništa čudno. Nakon što, međutim, pročitah javno očitovanje jednog od kandidata za prvog čovjeka SDP-a na njegovu posljednjem kongresu, nisam izdržao a da se o novom stranačkom tijelu i sam nešto detaljnije ne informiram. I iskreno, onim što saznah – a ne znači da je to sve – ni sam nisam sretan.
Mnogi će se, naravno, pitati zbog čega? Više je razloga tome. Nisam, prije svega, sretan zbog činjenice da je na čelu savjeta bivši lider partije – i da je time, na mala vrata dakako, uveden i u njezin Glavni odbor. A time je, što je još gore, otvoren prostor mogućnosti da virusom lagumdžijanizma i dalje truje SDP – i da ga, u najcrnjem scenariju, i definitivno dokrajči.
Sve to bi, dakako, bilo puno manje ozbiljno da će u Glavnom odboru čovjek istupati samo u svoje ime. Problem je, hoću reći, što će on to činiti u ime definitivno najznačajnijeg savjeta partije. A, u savjetu većinu čine njemu vjerni. Ako su mi informacije točne, članove mu je predložio Lagumdžija osobno – svoje od prvog do zadnjeg, usput i one koji su na zadnjem kongresu SDP-a doživjeli sudbinu sličnu njegovoj. Intervencijom Glavnog odbora, istina, savjet je proširen i nekim novim ljudima, koji ne pripadaju istom safu. Ali, tko god iščita sastav ovog esdepeova „novorođenčeta“, brzo će shvatiti da su mimo Zlajine volje u savjet ubačeni u manjini – i da ne mogu biti brana provođenju njegova plana.
Na koncu, prvom čovjeku novog savjeta je pod hitno uređen i novi kabinet u partijskoj centrali, odmah do predsjednika partije – s kojim, rekoše mi, dijeli čak i zajedničku tajnicu. A sve to, što je-je, tjera na razmišljanje – i na pitanje radi li se tek o pukoj slučajnosti. Bojim se da nije – i da je u pitanju ipak nešto drugo.
Ako je, pak, po srijedi ovo potonje, o čemu se konkretno radi? Ne znam. Ali, daleko od pameti nisu barem dvije mogućnosti. Može, recimo, biti da je u pitanju dio još predkongresnog đavoljeg dogovora. Privremeno se povuci s vrha, neka se podignuta bura stiša, a budi tu kako bi partijom i dalje mogao upravljati, odioznost će do redovitog kongresa nestati, ili barem značajno izblijedjeti, i moći ćeš na čelo ponovo stati.
U tu mogućnost, istina, ni sam ne želim vjerovati. Iako, sposobnost kombinatorike, pa i najkancerogenije, kojom raspolaže gospodin profesor, uopće ne treba podcjenjivati. Ako, pak, po srijedi nije to, vrlo izglednom se doima mogućnost da novi čelnik SDP nema snage da se odlučnije odupre svome donedavnom šefu – kojemu, uostalom, dolazak na mjesto generalnog sekretara, pa onda i predsjednika federalne vlade, i sam može zahvaliti – i da je zbog toga svjesno pristao na svojevrsni partijski paralelizam. Zašto? Pa, ili zbog respekta kojeg se ne uspijeva osloboditi ili zbog straha da bi to moglo proizvesti novo osipanje partijskoga članstva – onog koje je i danas vjerno donedavnom predsjedniku.
Osobno bi, dakako, volio da u pitanju nije ništa od navedenog. Ali, ako jeste, a moglo bi biti, odgovornosti za ono što SDP čeka osloboditi se neće moći ni njegov današnji čelnik. Jer, u tom bi slučaju i on sam bio dio đavoljeg plana – koji bi, ne dvojim, desetljećima najsnažniju stranku lijevog političkog spektra, u koju je poglede nade upirao najveći dio gladna, obespravljena i ponižena svijeta ove zemlje, definitivno srozao na razinu marginalne. Je li Nikšić toga i sam svjestan? E, to je već drugo pitanje. Ali, procesi za tu činjenicu, vjerovali ili ne, neće mariti.