Piše: Miljenka Koštro/HERCEGOVINA.info
Rekla bi mi moja baka kako je ona bila u mojim godinama, a ja tek trebam stići u njezine. Još bi dodala da život nije uprti pa rasprti, nego uprti pa do smrti i voli svoje poštuj tuđe, napomenula bi. Puno je istine u ovim njezinim riječima.
Nisam ja to onda razumjela. Bila sam bezbrižno dijete koje sanja let, a baka s debelim životnim iskustvom. Rekla bi mi da na leđima nosi brime teško sedamdeset godina. Osmjeh mi uvenuo, zubi se potrošili, ali duh, on je mlad i živ, govorila bi. Duh ne mogu slomiti ni ratovi, siromaštvo, ni starost, ni brime na leđima, hrabro bi priznala.
Baka me naučila molitvu Anđele čuvaru i mnoge druge. Bila je moj čudesni napitak radosti koji bi me usmjeravao protiv ispraznosti. U svojoj skromnosti otvarala mi je širine beskraja nebeskih vidika. Sjedila bi na klimavoj drvenoj stolici s naslonjačem, držala krunicu u ruci i molila. Ja sam ko ptić cvrkutala u njezinoj blizini daleko od spoznaje da ću sada o tim minulim vremenima pisati. Baka je davno prešla u bezvremenost, a svjetla koja je onda upalila još svijetle. Zar se mogu usuditi ugasiti ih?
Tako, hodajući, povremeno i promjenim cipele, ali hod ne. Kiše padaju kao nekada, sunce donosi radost jutra, ljeta i zime se smjenjuju kao i prije. No, danas hodam po asfaltiranim cestama s puno raskrižja, kojih nije bilo dok je moja baka bila živa. Ja idem, hodam, koracam, prebirem dane mladosti,… i prisjećam se, a sat neumorno zbori o vremenu koje protječe. Tišina i spoznaja, moje vjerne suputnice, u vremenu koje na čovjeka, hodočasnika, baca kamenčiće i kamenje, pomažu mi da ih otrpim pri hodu. S ove razdaljine promatram djetinjstvo. Što vidim?
Što je bilo – bilo je, a sada? Proljeće u meni još uvijek njeguje djetinjstva snove. Ponekad i nije lako ostati dosljedan na širokim cestama i mnogobrojnim raskrižjima. Ali, još uvijek me hrani ljekoviti med kojim me hranila baka u djetinjstvu. Samo da se ne dogodi vrijeme u kojemu cvjetovi ne će mirisati ni cvjetati. Vjerujem da proljeće ne će iznevjeriti.
Sjećam se kako bi mi govorila da na „oni” svijet trebamo ponijeti svoja dobra djela, pa se zapitam što li sam do sada spremila u tu vreću koju bi trebala ponijeti jednoga dana kada dođe vrijeme za prijeći preko mosta, u bezvremenost? Jedno je sigurno, moja sjećanja na pokojnu baku su živa i još uvijek se napajam s tog izvora, a ono što mogu je da se pomolim za njezinu dušu i duše svih pokojnih nadajući se da će i mlađi naraštaji činiti isto. Draga bako hvala za svaki dobronamjeran savjet, za svaku riječ. Zapravo i ovu pričicu pišeš ti, mojom rukom. Nadam se da ću imati što ponijeti na „onaj” svijet, kako si govorila. Nadam se…, i priznajem da zagledana u meku svježinu proljetnog daha mogu i više i bolje, dok me vrijeme prema ušću nosi. Bože, daj mi ljubavi i mudrosti za ovozemaljsko razumjeti, a vječno zaslužiti.