Praedicate Evangelium (Propovijedajte Evanđelje) – prve dvije riječi nove papinske apostolske konstitucije koje po običaju služe i kao naslov – nisu slučajno bačene na papir, nego označavaju suštinu promjena koje potkraj lipnja uvodi papa Frane i kakve nisu viđene otkako je Siksto V prije 430 godina ustrojio kardinalske kongregacije apostolskom konstitucijom Immensa aeterni Dei.
Evangelizacija se – u tome novom “ustavu“ Svete Stolice koji će biti povrgnut 25-godišnjemu pokusnom razdoblju – ističe kao glavna zadaća katoličkog apostolata, potiskujući i pravovjerje (Kongregaciju za nauk vjere) i crkvenu upravu (Državno tajništvo). Otkrio je to španjolski novinar Dario Menor Torres, koji je za španjolski katolički tjednik i portal Vida Nueva “provalio“ nacrt nove apostolske konstitucije o organizaciji Rimske kurije koji je upravo upućen u raspravu u katoličke Biskupske konferencije širom svijeta, prefektima i predsjednicima dikasterija Rimske kurije i još nekim crkvenim dužnosnicima. Rok za primjedbe i prijedloge je 31 svibnja. Menorovi izvori su mjerodavni sugovornici, članovi savjetodavnoga Kardinalskog vijeća: njegov koordinator Óscar Rodríguez Maradiaga (Honduras) te Oswald Gracias (Indija).
Istim tekstom se Rimska kurija definira kao uslužno tijelo i Papi i Biskupskom zboru – što znači, barem formalno, da ona neće više biti instrument papinskog nadzora nad biskupima, jer “biskupi kao nasljednici apostola nemaju eklesiološku poziciju koja bi ih podvrgla službenicima u Kuriji“, rekao je Menoru kardinal Rodríguez Maradiaga.
Najmanja je promjena ona formalna leksička: odustajanje od imenice kongregacija (zbor) i formalno uvođenje dosad neformalne općenitije imenice dikasterij (izvorno: sudsko vijeće, ali u kasnijem latinitetu i upravno vijeće, sjetimo li se bečkoga Dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju). Tom se promjenom, naime, dokida dosadašnje razlikovanje između kongregacija, u neku ruku elitnih, koje je Siksto V sastavio od samih kardinala te koje je i kasnije, pošto je sv. Pavao VI 1967 (apostolskom konstitucijom Regimini Ecclesiae Universae) u njih uvrstio biskupe, i dalje nužno vodio neki kardinal, te manje prestižnih papinskih vijeća, kojima je predsjedao “običan“ nadbiskup. Dikasterijima koje je uveo Frane može predsjedati i katolik laik (dakle bez ijednoga svetog reda): prefekt Dikasterija za komunikacije je novinar Paolo Ruffini, nije ni đakon.
Pravovjerje spalo s prvog na treće mjesto
Ključna je formalna promjena “deklasiranje“ pravovjerja s prvoga na treće mjesto među doktrinarnim dikasterijima, a dovođenje evangelizacije pa milosrđa na prvo odnosno drugo mjesto, kao glavnih zadaća Katoličke crkve. Taj poredak točno oslikava osnovne intencije Franina pontifikata, a jednako tako i primarne naglaske kardinalskih generalnih kongregacija uoči konklavâ u kojima su izabrani Benedikt XVI, pa sâm Frane (imam razloga misliti da aktualni papa za te promjene ima načelnu suglasnost umirovljenog pape).
Za evangelizaciju će se starati novi dikasterij koji objedinjuje Kongregaciju za evangelizaciju naroda i Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije.
Kongregaciju za evangelizaciju naroda osnovao je 1622 Grgur XV. U početku se i sve do sv. Pavla VI zvala Sveti zbor za promicanu vjeru (Sacra congregatio de propaganda fide), kolokvijalno Propaganda fide (odakle smo baštinili sam pojam propagande, jer se ablativ participa doimao kao nominativ imenice). Ona je bila i ostala zadužena za širenje katoličke konfesije kršćanske vjere u nekatoličkim zemljama (u bivšoj Jugoslaviji Kongregacija za biskupe bila je nadležna za Sloveniju i Hrvatsku sa Srijemom i Bokom, a Propaganda fide za sve ostale rimokatoličke biskupije odnosno apostolske uprave; USA, Kanada, Engleska, Nizozemska i Luksemburg su tek 1908 izuzete iz njezine nadležnosti…). Raspolagala je i raspolaže znatnim novcem i znatnom moći, pa su njezina kardinala prefekta kolokvijalno zvali “crvenim papom“ (zbog odjeće, ne zbog ideologije, kao što su isusovačkog generala zvali “crnim papom”). Upravo u tu kongregaciju je prvi put imenovana neka žena: s. Luzia Premoli, glavna poglavarica Kombonijanskih misionarski, pa i ona tek 2014.
Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije je pak najmlađe među papinskim vijećima. Osnovao ga je 2010 Benedikt XVI, zabrinut zbog sve jače sekularizacije i sve većega vjerskog ravnodušja unutar katoličkih nacija. Smatrao je i smatra da i među njima, evangeliziranima davno, treba provoditi stalnu reevangelizaciju i tako poticati metanoju.
Spajanjem tih dvaju tijela u jedan, kako neki kažu, “superdikasterij“, stvara se snažna materijalna i kadrovska osnova za promicanje katolištva podjednako i posvuda.
Poruka reforme cijelom Božjem puku
“Papa Frane je vazda isticao da je Crkva misionarska“, rekao je Menoru kardinal Rodríguez Maradiaga: “Zato nam je bilo logično da na prvo mjesto stavimo Dikasterij za evangelizaciju a ne onaj za nauk vjere. Na taj način Papa šalje znakovitu poruku reforme cjelokupnome Božjem puku.“
Kardinal Gracias kaže Menoru: “Glavna je točka nove Apostolske konstitucije da je evangelizacija crkvena misija. Evangelizacija je u središtu Crkve i svega čime se Kurija bavi. To će biti prvi dikasterij. I naslov teksta pokazuje da je evangelizacija glavni cilj, prije svega inoga.“
Nakon Dikasterija za evangelizaciju po preseansu se svrstava Državno tajništvo, koje pak nije doktrinaran, nego upravni dikasterij. U njemu se predviđa da se apostolski nunciji izdvoje u poseban odsjek.
Kao drugi po doktrinarnoj važnosti ističe se Dikasterij za milosrđe, u koji prerasta dosadašnji ured papinskog elemozinara kardinala Konrada Krajewskoga. Taj će Dikasterij raspolagati donacijama Papi (počev od “Petrova novčića“) te će zaimati u istinsku vatikansku banku, a to je Uprava dobara Apostolske Stolice (APSA).
Nova katolička vizura za treći milenij Kristove ere
Kontekstualna promjena pozicije Kongregacije za nauk vjere rječito svjedoči o izmjenama katoličke vizure u početku trećeg milenija Kristove ere.
Kongregacija za nauk vjere, najstarija među rimskim kurijalnim kongregacijama (neformalno: Suprema, tj. Vrhovna), ima neizbrisiv korijen u Svetom zboru Rimske inkvizicije. Još kolokvijalno nerijetko rabimo njezin pretkoncilski naziv: Sveti Uficij. U skladu s duhom Drugoga vatikanskog koncila je sv. Pavao VI promijenio njezin naziv, pokušavajući akcent pomaknuti sa zaštite pravovjerja od krivovjerja na naučavanje vjere. U tom sklopu ona je priredila sadašnji eksplikativni Katekizam Katoličke crkve kojim je sv. Ivan Pavao II zamijenio dotadašnji direktivni koji je odobrio sv. Pio X.
Mimo nazivlja mijenjao se fokus njezina angažmana. Kada je sv. Ivan Pavao II na njezino čelo doveo bavarskog teologa i profesora, pa münchenskog nadbiskupa Josepha Ratzingera, najvažnija meta njezina djelovanja bilo je proganjanje teologije oslobođenja. Potkraj četvrtoga Ratzingerova mandata u Sv. Uficiju sve se važnijim pokazalo proganjanje pedofila u redovima klera i episkopata kao potencijalno daleko opasnije ugroze ne samo autoriteta, nego u neku ruku i opstanka Katoličke crkve. Sada Kongregacija za nauk vjere ima poseban odsjek od 17 dužnosnika koji se bave samo istragama i postupcima protiv svećenika ili biskupa okrivljenih za spolno napastovanje maloljetnih odnosno za spolne odnose s njima.
Još se raspravlja o fuziji Kongregacije za katolički odgoj i Papinskog vijeća za kulturu.
U reformu pripadaju i dikasteriji koji su već osnovani na prijedlog Kardinalskog vijeća: za integralni ljudski razvitak, te za laike, obitelj i život, kao i već spomenuti Dikasterij za komunikacije.
Najavljuje se da će papa Franjo, zajedno s preostalom šestoricom članova Kardinalskog vijeća, apostolsku konstituciju Praedicate Evangelium definitivno redigirati na njihovu zadnjem zasjedanju 25-27 lipnja, nakon eventualnih primjedaba iz biskupskih konferencija, te da će je potpisati 29 lipnja, na katolički blagdan te vatikanski državni i rimski gradski praznik sv. Petra i Pavla.
(Izvor: Jutarnji list-Inoslav Bešker)